U tom svom autorskom projektu Gordan Bosanac bavio se prvom polovicom 2016. godine, kad je tadašnja koalicijska Vlada pokušala pretvoriti Hrvatsku, kaže, u model tzv. iliberalne, dakle neliberalne, 'oboljele' demokracije. To se manifestiralo kroz različite udare na nezavisne medije, kritičko civilno društvo te nezavisnu kulturu i nezavisne institucije. Premda film prikazuje i neka od važnijih zbivanja u tom razdoblju, bez obzira radilo se o događajima iniciranim s desnice ili ljevice, poput akcija Željke Markić ili pak prosvjeda za reformu školstva na Trgu bana Josipa Jelačića, fokusira se na građane, civilno društvo, medije, nezavisne institucije i kulturne inicijative kao što su Kulturnjaci 2016., koji su se suprotstavili tim pokušajima i uspjeli zaustaviti takve tendencije.

Iz trailera za vaš prvi dokumentarac 'O lijepa, o draga, o slatka slobodo' vidljivo je da film zapravo donosi presjek najbitnijih točki otpora za vrijeme Oreškovićeve vlade. Što vas je najviše motiviralo da, nakon dugogodišnje borbe za ljudska i LGBT prava i angažmana na Queeru Zagreb, snimite film o događajima u Hrvatskoj za vrijeme Oreškovića, kada je njegov ministar kulture Zlatko Hasanbegović napao brojnim neumjesnim optužbama civilno društvo i zatvorio pipu nezavisnim medijima?

Ideja za film došla je u suradnji s Kućom ljudskih prava. Naime, nakon što je pala Oreškovićeva vlada diljem Europe pojavio se interes za to kako je došlo do pada te neliberalne vlade iz perspektive mobilizacije građana. Prvo smo napravili priručnik o tome kako se oduprijeti neliberalnim/krnjim/oboljelim demokracijama i kroz rad na tom priručniku osvijestio sam nevjerojatnu građansku mobilizaciju koja se događala tih četiri, pet mjeseci. Različiti segmenti društva dizali su glas protiv tadašnjeg nasrtaja na vladavinu prava i na ljudska prava. Shvatio sam da je to vrijedno dokumentirati da bude inspiracija i drugim društvima čiji vladari krenu putem oboljelih demokracija. Dodatno, mislim da kod nas kronično nedostaje dokumentiranja građanskog otpora. Ovo je bila prilika da se barem donekle zabilježe brojne građanske akcije u tom vremenu.

U filmu se pojavljuju mnogi od tadašnjih protagonista političke scene, od Karamarka do Hasanbegovića, zatim predstavnici radikalno desnih udruga, poput Željke Markić, a uvrštena su i događanja na Plenumu na Filozofskom fakultetu, skupu novinara ispred Ministarstva kulture, sve do prosvjeda za reformu školstva u lipnju te godine. Možete li pojasniti kako je nastajao dokumentarac?

Film se najvećim dijelom oslanja na arhivske televizijske materijale. Jako sam zahvalan televizijama N1, RTL, Al Jazeera Balkans i Studentska televizija koje su besplatno ustupile svoje snimke. Drugi dio snimaka također su besplatno ustupili manji internetski portali, a koristio sam i arhive udruga i građanskih inicijativa. Dio snimaka pronašao sam i kod anonimnih autora na internetu. Mali dio materijala otkupljen je od pojedinih agencija. Film počinje proslavom ulaska RH u EU i alternativnom proslavom ulaska u EU, koju je Željko Zorica Šiš 1. srpnja 2013. postavio na Trgu Franje Tuđmana. Taj antologijski hepening, koji je tada dobio malu vidljivost, brutalno je najavio što će se događati i s Hrvatskom, ali i s EU-om u narednim godinama – a to je srozavanje vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Ideja koja me vodila kroz film nije bila da primarno pokažem štetu koju je činila vlada HDZ-a i Mosta, koja je pobijedila na izborima 2015., već da pokažem impresivan otpor ljudi toj destrukciji. Često govorimo o našem društvu kao apatičnom, ali činjenica je da su građanski prosvjedi, umjetnici, istraživački novinari i nezavisne institucije srušili tu neliberalnu vladu.

Jeste li se u filmu posebno osvrnuli na Hasanbegovića i izraženo koketiranje s proustaškim pojavama, koje su u toj godini postale vidljive?

Naravno. Hasanbegović je naivno prihvatio biti simbol, tj. egzekutor napada na slobode građana. Ali film se manje bavi Hasanbegovićem, a više svima onima koji su se mobilizirali protiv njega i uspjeli ga izbaciti iz Ministarstva kulture.

Idejama tadašnje Vlade i posebno Hasanbegovića suprotstavili su se građani Hrvatske, civilno društvo i nezavisni mediji. Je li u filmu istaknuto mjesto dobila inicijativa Kulturnjaci 2016?

Da. Ta kreativna eksplozija umjetničkog aktivizma ili, kako se danas to zove, artivizma jedan je od ključnih segmenata filma. Umjetnici i kulturni radnici okupljeni u inicijativu Kulturnjaci 2016 pokazali su svojim otporom zašto političari s totalitarnim tendencijama žele što prije ovladati kulturom. Snaga kulture i satire da raskrinkava korumpirane, nekompetentne i totalitarne političare je ogromna. Zato im toliko i smeta nezavisna kultura i zato su išli nasrnuti na nju. To također pokazuje koliko su kultura i umjetnost važni segmenti istinski demokratskog društva. Bez snažne, kritične, nezavisne kulture - nema ni demokracije.

U najavi za film navodi se da su koalicijska Vlada i radikalno desne udruge 2016. pokušale pretvoriti Hrvatsku u zemlju neliberalne demokracije. S obzirom na to da ste bili jedan od suorganizatora međunarodne konferencije o neliberalnim demokracijama u Europi, možete li pojasniti taj fenomen koji nalazi plodno tlo upravo u bivšim istočnoeuropskim zemljama? Mogu li se one uopće nazvati demokracijama?

Neliberalna ili, kako volim reći, oboljela demokracija model je vladanja u kojemu se demokracija svodi samo na višestranačje i izbore, a sve kontrolne mehanizme demokracije, kao što su nezavisni mediji, kritičko civilno društvo, nezavisna kultura, nezavisne institucije i sudstvo, neliberalna vlast ili zatire ili stavlja pod svoju potpunu kontrolu. K tome se tematski bave povijesnim revizionizmom i pokušavaju totalitarizirati obrazovni sustav. Demokracija se shvaća primarno samo kao procedura, lišena vrijednosti kao što su sloboda, solidarnost, zaštita manjina, vladavina prava i ljudska prava. Tu identičnu šablonu zatiranja demokracije gledamo u Mađarskoj i Poljskoj. U tom smislu ništa nije bilo originalno, nego sve već viđeno. Možda su se zato ljudi i mobilizirali jer je bilo jasno kamo sve to vodi. Ako demokraciju shvatimo samo kao proceduru, vrijednosno ispražnjenu, onda će je totalitarni političari koristiti samo kako bi je ukinuli. Ne treba nikada zaboraviti da je Hitler došao na vlast demokratskim procedurama. Dakle demokracija sama po sebi nije dovoljna da nas čuva od zlih i totalitarnih ljudi. Ona je nježna biljka koju treba znati održavati, a upravo su mehanizmi nadzora demokratskih procedura te vrijednosni okvir jednakosti i ljudskih prava to što društva čine pravednijima za život. Zato, po meni, sustavi koji imaju samo višestranačje i izbore, a nemaju neovisno sudstvo, kritičke medije i civilno društvo, nezavisne institucije i nezavisnu kulturu – ne mogu se nazivati demokratskim društvima.

Kako se možemo oduprijeti jačanju neliberalnih 'oboljelih' demokracija?

Jako je važno prepoznati te trendove na vrijeme i odmah reagirati na njih. Jednom kada totalitarni političari preuzmu sustav jako ih je teško ukloniti s vlasti. Zato su ključni rani signali napada na demokraciju, na koje treba žestoko reagirati. Sjećam se 2014. godine, kada je Orbanova policija potpuno nezakonito upala u prostorije nevladinih udruga u Mađarskoj i zaplijenila im stvari. Još ranije moglo se puno toga iščitati iz njegove politike odnosa prema Romima i kadroviranja sudaca. To su sve bili jasni signali kamo to sve vodi, ali mu je tada međunarodna zajednica progledala kroz prste. No iluzorno je misliti da će netko 'izvana' riješiti problem koji je 'iznutra'. Zato je potrebno graditi jake nezavisne institucije kao što je Ured pučke pravobraniteljice ili Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa, koje je i ovih dana pod napadom. Također treba ulagati financije u nezavisnu kulturu, civilno društvo i nezavisne medije. Dakle postupati posve suprotno onome što zagovaraju totalitarni političari – rezanje sredstava. Konačno, izlazak ljudi na ulice važan je politički čin. Što je više ljudi na ulici kao reakcija na društvenu nepravdu, to su nam veće šanse da zaustavimo totalitarne političare u njihovim pohodima na ljudska prava, javna dobra ili vladavinu prava.

Kako ocjenjujete današnju situaciju u Hrvatskoj s obzirom na medijske slobode, pluralizam mišljenja te poštivanje ljudskih prava i različitosti?

Iako mnogi govore da je ova Vlada nastavak rada Oreškovićeve, samo prikrivenim metodama, mislim da ipak postoji razlika. Ovoj garnituri najviše zamjeram postupanje prema izbjeglicama i migrantima, što je šira priča. Ljudi nikako da shvate da ako danas policija tuče migrante, sutra će jednakom lakoćom tući i nas. Pitanje solidarnosti s onima slabijima od nas ključno je za kvalitetan život zajednice i kada si dopustimo da uništavamo to vezivno tkivo, onda štetimo i samima sebi. Ono se raspada zato što smo i sve više ekonomski nejednaki – ovisno npr. o tome u kojem dijelu Hrvatske živimo. Ali posebno zabrinjavaju već spomenuti napadi na Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa kao očito fantastičnu polugu nadzora demokracije u Hrvatskoj.

Što slijedi nakon premijere? Namjeravate li slati film na međunarodne festivale?

Film je primarno napravljen da se koristi u obrazovne svrhe u sklopu edukacija koje provodi Kuća ljudskih prava, ali i druge udruge. Mislim da je jako dobar materijal za npr. satove građanskog odgoja u školama. Važno je reći da je nekomercijalan, tj. njegove projekcije će se distributerima i zainteresiranoj javnosti besplatno ustupati. Ovisno o interesu, film će se slati i na festivale.