Budimpešta je posebno impresivna noću, dok je upijate s nekog od brodova ploveći širokim Dunavom ispod njegovih mostova. Poput nestvarnih, bajkovitih kulisa nižu se na obalama Budima i Pešte raskošno osvijetljeni najljepši simboli grada, ali između mostova Petoefi i Lagymanyosi dočekuje vas poseban svjetlosni spektakl.

To se Palača umjetnosti (Mueveszetek Palotaja) sa svojim staklenim fasadnim zidovima neumorno prelijeva u raskošnim bojama, kao da je riječ o golemoj svjetlećoj instalaciji na otvorenom. Tek na danjem svjetlu otkrivate da se suvremeno zdanje u četvrti Ferencvaros nalazi u neposrednoj blizini nove zgrade Nacionalnog teatra.

Izgrađena na temeljima stare, porušene još 1965, nova zgrada Nacionalnog teatra otvorena je 2002, a Palača umjetnosti tri godine kasnije. Pod istim krovom, jedna uz drugu, u Palači umjetnosti grandiozno predvorje povezuje i razdvaja tri zasebne cjeline, veliku Nacionalnu koncertnu dvoranu Bela Bartok, Muzej suvremene umjetnosti Ludwig i manju kazališnu dvoranu Teatar Festival.

Palača je jedinstvena ne samo zbog arhitektonskih rješenja domaćeg autorskog tima Zoboki, Demeter i suradnika, ne samo zato što je odmah nakon otvaranja Koncertna dvorana proglašena jednom od pet s najboljom akustikom na svijetu, nego i zbog sadržajnog koncepta tog kulturnog prostora. Glazba, drama i likovna umjetnost ovdje vam se nude na korak udaljenosti, kao da se nalazite u nekom umjetničkom West Gateu, pa je zajedno s Nacionalnim teatrom mnogi popularno zovu 'kulturnim šoping centrom'.

Predsjedanje Europskom unijom od 1. siječnja Budimpešta je tako dočekala s najmodernijim novim zdanjima u Srednjoj Europi namijenjenima kulturi.

U sljedećih pola godine predsjedanja Europskom unijom, Mađarska će organizirati oko 260 različitih sastanaka, konferencija i samita, što će za ovu članicu EU-a biti golem izazov, ali mnogobrojnim delegacijama i službenim gostima grad može ponuditi ne samo povijest, nego i mudro osmišljenu suvremenost visoke europske kvalitete.

Unatoč brojnim odličnim koncertnim i kazališnim dvoranama u gradu, kreatori tog ambicioznog projekta su željeli stvoriti novu europsku kulturnu citadelu kao dio golemog novog poslovno-stambenog kompleksa Millennium City Centra.

Suvremenoj urbanoj arhitekturi željeli su dati ljudsko lice, oplemenjujući četvrti poslovnih i stambenih zgrada javnim parkovima, fontanama, skulpturama i sofisticiranim kulturnim sadržajima. Cijeloj ovoj priči za nekoliko mjeseci, kada se okončaju završni radovi, treba dodati i Kongresni centar na samoj obali Dunava. U sklopu Millennium Cityja, s glavnom salom od 10.000 mjesta, dva hotela, medicinskim i rekreacijskim spa-kompleksom i kasinom, izgrađen je na mjestu stare, napuštene Lučke carine. Pažljivo rekonstruirane carinske zgrade natkriljuje golema 'riba' (domaći naziv za interpolaciju od stakla i čelika), pa je cijeli centar duhovita arhitektonska igra prošlosti i budućnosti okrenuta prema rijeci.

A iznimnost Palače umjetnosti brzo su prepoznali kritika i građani jer je 2006. dobila nagradu stručne kritike FIABCI Prix d’Excellence (Oscar za arhitekturu), a godinu kasnije istu nagradu publike. Cijeli objekt može istodobno primiti 4.500 posjetitelja, a unutrašnjost obiluje drvetom, iako su korišteni svi moderni materijali. Muzej Ludwig osmišljen je kao bijela kutija bez dodatnih ukrasa, a Teatar Festival može mijenjati veličinu pozornice, dok najnovija tehnologija omogućava izvođenje najrazličitijih glazbenih i multimedijalnih projekata.

No, glavna ljepotica je Koncertna dvorana, monumentalna poput gotičke katedrale, a za savršenu akustiku pobrinuo se svjetski stručnjak Russell Johnson. Auditorij može primiti 1.699 posjetitelja, pozornica se mijenja u tri veličine, a akustika prilagođava pomicanjem pomičnog krova teškog 45 tona. Dvorana je dobila i jedne od najvećih orgulja u Europi, zajednički rad njemačke tvrtke Orgelbau-Mühlhausen i domaćeg Orgonaépítő Manufaktúre iz Pećuha, audiovizualni sistem proizvodi jedinstvene svjetlosne efekte, dok su studiji uz dvoranu opremljeni za profesionalno snimanje.

Prolazeći starom jezgrom Budimpešte, dobivate dojam da se Mađari ne boje 21. stoljeća. Svako malo na nekom starom trgu otkrit ćete nekog budimpeštanskog Horvatinčića, negdje savršeno uklopljenog, ponegdje poput šake u glavu, kao hotel Hilton u povijesnoj jezgri Budima, svojedobni ustupak američkom kapitalu. No to ipak nije bezidejna urbanistička musaka poput zagrebačke u kojoj se na Jarunu ponavlja socijalistički model spavaonica, a poslovne zgrade trpaju na prvom slobodnom terenu, bez vizije o cjelovitom društvenom i kulturnom sadržaju.

Investitori Millennium City Centra stoga nisu o Palači umjetnosti teškoj 130 milijuna eura i najvećoj investiciji u mađarskoj kulturi posljednjih 150 godina razmišljali samo kao alibi-projektu, kako bi za uzvrat za komercijalnu gradnju dobili najprestižniju obalu Dunava pod zaštitom UNESCO-a, nego i kao hommage mađarskoj kulturi koji će i u europskim okvirima biti najbolje od najboljega.

I Mađarsku muči recesija, a u 2008. je zatražila pomoć EU-a i Međunarodnog monetarnog fonda, pristavši na teške uvjete štednje da u ovoj godini proračunski deficit smanji na manje od tri posto. Mladi, fakultetski obrazovan Mađar, spreman i na 14-satni radni dan, može mjesečno zaraditi do 1.000 eura, a prosječna mirovina je nekih 200 do 250 eura. Živi se teško, ali u svom državnom proračunu nova predsjedateljica EU-a očito ne zaboravlja kulturu, a državni i privatni kapital uspijevaju naći zajednički interes.

Palača umjetnosti financirana je i izgrađena kroz javno-privatno partnerstvo TriGranita, glavnog investitora Millennium City Centra i mađarske Vlade, što je prvo partnerstvo takve vrste u Srednjoj Europi, postavši prototip za buduće slične suradnje.

Tako Mađari samo potvrđuju ono što su dokazali i 1900. kada su monumentalnim Trgom heroja odali počast svima koji su u tisućljetnoj povijesti gradili zemlju, ali su ga istodobno obogatili s dva muzeja likovnih umjetnosti.

Kada i govore o herojstvu, oni ne zaboravljaju kreativni duh nacije, kao što ne zaboravljaju ni brigu za vizualni izgled Budimpešte poštujući i danas stari zakon s kraja 19. stoljeća, koji kaže da nijedno novo zdanje ne smije biti više od impresivne zgrade Parlamenta i crkve Sv. Stjepana.

Tradicija i budućnost ovdje nisu u opreci, pa se novo dočekuje raširenih ruku, ali ne smije uništiti dosegnuti sklad. Spoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nastavlja se i najnovijim projektima, a ulaskom u EU, Mađarska ne gubi, nego štiti i unapređuje vlastiti identitet i posebnost.