Gospodin Jergović već duže vrijeme izražava nezadovoljstvo mojim likom i djelom, iako do sada ne u opsegu koji mu je dan u Jutarnjem listu 20. kolovoza. Nisam mislila da ima smisla odgovarati na ranije primjedbe, budući da svatko tko obavlja bilo kakvu javnu dužnost mora moći podnijeti neprijateljstvo, pogotovo kada se moje ime pojavljivalo tek kao dio nekog zločinačkog poduhvata iz Basaričekove, gdje su smješteni i PEN i Hrvatsko društvo pisaca. Stranicu ili gotovo stranicu u tiražnom dnevnom listu ipak ne mogu previdjeti.

U odgovoru su moguće različite strategije. Moram priznati da me dugo privlačila ona strategija, koja bi se koncentrirala na dovođenje u sumnju prava gospodina Jergovića da prosuđuje sa stajališta moralne indignacije, ukoliko se to pravo, kao što je to dosta proširena pretpostavka, stječe vlastitim prethodnim djelovanjem. Grijesi u djelovanju i propustu čine se brojnima kada se lako mogu pronaći u kolumnama, pogotovo onim napisanim u izvanrednom stanju ratnih zbivanja, kada se o protivniku ne piše s političkom korektnošću; ili onim koji su dio Jergovićeve obaveze pisanja u Jutarnjim listu odnosno na poziciju koju u kolumni treba braniti.

No kako na takve stvari nisam reagirala tada, neću ni sada. Što se reagiranja tiče, do sada sam gospodina Jergovića branila od neopravdanih optužbi antisemitizma i još ranije u širom kontekstu neodobravanja stavova Ivana Aralice, nijedno ni drugo nije neka posebna zasluga. Nakon toga sam se nekoliko puta odlučila za odustajanje od posebne intervencije, jednom u polemici Jergovića i Katunarića, smatrajući da to nije predmet raspravljanja o ugrožavanju statuta PEN-a. Nakon toga nisam mobilizirala PEN u obranu Miljenka Jergovića od Velimira Viskovića, jer doista nisam smatrala da je Jergović u opasnosti od ljudi koji bi shvatili Viskovićeve primjedbe kao poziv na izravnu akciju i napad na gospodina Jergovića (a da su te primjedbe mogle imati takav učinak, njihovo širenje u javnosti bilo bi prije kontraproduktivno). PEN-ov statut nalaže reagiranje u slučaju progona i nemogućnosti da se koristi pravo na slobodno izražavanje. Stvar je procjene kada sukob mišljenja postaje govorom mržnje i vodi ugroženosti i tu su moguće krive odluke. Po grubom mjerilu uvijek valja reagirati na institucije i moćne medijske konglomerate, tek rijetko na mišljenje pojedinca.

No pretežni dio Jergovićevog napada odnosi se na moje nebranjenje ćirilice. PEN nije izravno slao saopćenja o tome, jer ona ionako nažalost rijetko dolaze do javnosti. No kako je stvar i prikazana kao moja osobna odgovornost navest ću i činjenicu da sam sama objavljivala tekstove na tom pismu i u novinama koje koriste oba pisma, da sam po mjeri svojega znanja sudjelovala u raspravama o jeziku što sam ga odabrala za svoje pisanje (pa i na javnoj tribini o knjizi Snježane Kordić, a napad na nju je doista sramotan znak ugroženosti). Regionalni susret za koji je PEN dobio sredstva od Ministarstva kulture ove će jeseni biti na temu Jezika koji nas spaja i razdvaja pa će i tu biti riječi i o ćiriličnom pismu. Putovanja u ćirilične zemlje i gosti iz njih za PEN su samo po sebi razumljivi.

Gospodin Jergović kaže da bi bilo časno kada bi se bavila politikom i dodaje bilo kakvom. Kako je jedno od mojih najdubljih uvjerenja da je politika nužni dio ljudskoga djelovanja, eventualna opravdanost te primjedbe bi me svakako pogodila. Političko djelovanje je složena stvar, neke odluke donosimo u svoje ime a neke su stvar demokratične procedure i procesa deliberacije i nisu samo naše. Neke nas dovode do toga da odlazimo predsjedniku države a neke do toga da sudjelujemo u radu ministarstva. Neke nas dovode u mučne situacije koje pokušavamo izbjeći. Neke odluke koje me se tiču donose se i u tijelima u kojima sam članica: to što u njima ne sudjelujem nije, naravno dovoljno. Pomaže donekle da od otkupa knjiga nemam nikakve dobiti i da je riječ o programu namijenjenom knjižnicama. Uostalom, prošlo je već dovoljno vremena pa neće više dolaziti na dnevni red stvari koje su započete prije moga prihvaćanja funkcije. Sa odobravanjem međunarodne suradnje nemam nikakve veze: uostalom sredstva za nju su manja nego u vrijeme vlada i ministara s kojim nisam sudjelovala.

Politička aktivnost PEN-a je pored ostaloga i borba protiv mediokracije, ogromnog utjecaja neizbranih usmjerivača naših sudbina. Politička je i borba protiv nestajanja izdavača, protiv nestajanja kritičara u dnevnom tisku. Političko je i raspravljanje o mogućoj subverzivnosti književnosti. Političko je na kraju krajeva i zastupanje objektivnosti i staloženosti u procjeni ljudi i stvari.