Rastuća ekonomska kriza, porast broja nezaposlenih, dramatičan pad standarda, siromaštvo, uništenje industrije i privrede, smanjenje socijalne pravde, ukidanje radničkih prava i javnih službi, samo su neke od nuspojava samoreguliranog tržišta rada kojemu smo izloženi, a kojima se na direktan način bave izložba ‘Tražim posao’ Milijane Babić (1974) te izložba ‘Posao’ Siniše Labrovića (1965). Obje izložbe povezuje srodna tematika empirijskog istraživanja konkretnih uvjeta na tržištu rada u Hrvatskoj.

Rad Milijane Babić ‘Tražim posao’ nastajao je tijekom dvije godine (2011-2012), a započeo je oglasom u novinama u kojem vizualna umjetnica hitno traži bilo kakav posao. U toj dugoročnoj akciji umjetnica je obavljala niz privremenih poslova poput raznošenja letaka i reklama po gradskim četvrtima, čišćenja poslovnih i stambenih zgrada, promocije različitih proizvoda u trgovačkim centrima, čuvanja izložbi, sakupljanja boca i tome slično. Telefonski razgovori, poslovni sastanci, kao i različiti poslovi koje je prihvatila, dokumentirani su audio, foto i video zapisima, koji se predstavljaju na izložbi.

Prihvaćajući različite poslove Milijana Babić napravila je svojevrsni presjek uvjeta rada u Hrvatskoj te odnosa poslodavaca prema ženi – radnici. Njezin projekt neposredno progovara o neizvjesnoj sudbini velikog dijela stanovništva podvrgnutog fleksibilnim uvjetima rada, bez izgleda za stalno zaposlenje, regularno radno vrijeme, adekvatnu naknadu i radnička prava, a zorno potvrđuje sve stereotipe domaćeg tržišta rada na kojem su prevladavajuće kvalifikacije za posao spol, godište i izgled žene. Također, kao umjetnica, Babić ukazuje i na nedovoljno otvaranu temu egzistencijalne ugroženosti suvremenih hrvatskih umjetnika čiji je opstanak unutar struke moguć isključivo uz vanjske izvore zarade.

I dok Milijana Babić, kroz govor u prvom licu, reflektira stanje na domaćem tržištu rada, Siniša Labrović, u sklopu projekta ‘Posao’, zajedno s kustoskim kolektivom WHW, na Hrvatskom zavodu zapošljavanje raspisao je natječaj za posao jednokratnog čuvanja izložbe ‘Posao’ u Galeriji Nova u trajanju od 15 dana i uz plaću od 3.000,00 kn neto te upisani staž u radnu knjižicu. Istražujući mjesto galerije, njen simbolički i stvarni kapital te općenito polje umjetnosti u percepciji osobe koja traži posao, Siniša Labrović snimio je pojedinačne intervjue s prijavljenim kandidatima u kojima je razgovarao o njihovom obrazovanju, radnom iskustvu, iskustvu nezaposlenosti i motivaciji za ovaj posao. Na natječaj koji nije propisivao posebne uvjete javilo se oko dvije stotine ljudi. Prijaviti se mogao bilo tko ima status nezaposlene osobe na HZZ-u, a o odabiru privremenog uposlenika WHW-a odlučio je umjetnik.

Kako se visoka nezaposlenost i nisko plaćeni poslovi, kao i poslovi u neformalnoj ekonomiji odražavaju na svakodnevni život? Koja je u tom kontekstu pozicija umjetnika, umjetnosti i kulturnih radnika? To su samo neka od pitanja koja izložba Milijane Babić i Siniše Labrovića postavljaju, a o kojima će se diskutirati i na tribini ‘Od umjetnosti rada do rada umjetnosti’ koja će se održati u Galeriji Nova u srijedu, 20. studenoga u 19 sati, uz sudjelovanje umjetnika Siniše Labrovića i Milijane Babić te Vesne Vuković (BLOK), Ivane Hanaček i Marija Kikaša.

Obje izložbe realizirane su u suradnji sa 7.Vox Feminae festivalom, a mogu se pogledati do 30. studenoga.