Onaj 'krvavi pir' iz sredine devedesetih to je zagarantirao, ali nije sve baš samo na njemu. Eurokaz je jednostavno ime koje je nastalo zato da bi nagovijestilo i ne prestalo nagovještavati čak i nakon što je samo ime postalo bespredmetno, nelogično i neistinito. Umjesto tek europskog, ovaj festival nudio je zaista svjetski program, koliko god to bilo paradoksalno, pogotovo u svjetlu imena novopridošlih u krug sličnih domaćih manifestacija. No bi li ruža drukčije mirisala...?

Ova u početku interaktivna početnica suvremenog kazališta, dizajnirana za domaće poglede, ali s nedvojbenim osvrtom na starije suparnike poput BITEF-a, Eurokaz je duge i neslužbene početke imao u Danima mladog teatra u Dubrovniku i ostalim ranijim pokušajima nezavisnog kazališnog festivaljenja te poetičkog i političkog otvaranja. Poletio je na krilima Univerzijade i ta generacija ga se još uvijek sjeća kao inicijalnog momenta mnogih pitanja domaće kulture.

Međutim, nastanak Eurokaza bio je tek njihov sukus i, barem za dulji period, konačna artikulacija. Na tome je radilo vrijeme, nacionalistički i baštinski zanosi, kao i konkretna ratna događanja, pa je njegov razvoj ometen u počecima koji su obećavali. Od prve godine, mitske 'univerzijadne' 1987. kad je Zagrebu predložio estetike koje ovdje prije nisu bile poznate, a i dugo nakon njega nisu bile ni priznate, Festival novog kazališta nije stao, ali jest posustao.

Od zvijezda iz tog vremena, koje nisu imale svoje uzore nego su onima koji bi im trebali biti uzori izmicale, mnogi su danas u vrhu europske i svjetske industrije izvedbenih umjetnosti, umreženi i zahvalni, međutim s kreativnim nabojem koji je tek odjek nekadašnjeg. Slično je prijetilo i Eurokazu, ali kuratorima je uvijek lakše nego umjetnicima. Iako autorski festival koji je zaobilazio uobičajene kanale kupoprodaje festivalskih uspješnica, jer ionako živi djelomično izvan europskog festivalskog cirkusa ili ciklusa, Eurokaz nije morao brinuti o svojoj povodljivosti. Osim kad je bio povodljiv za samim sobom.

Danas očita i nezanemariva kulturna činjenica te čak i službeno, od nadležnih tijela kulturne politike, prepoznat kao jedan od vrhunskih domaćih brendova, Eurokaz više ne može računati na zanos s početaka. Razvoj kulturne scene i industrije, nastanak zanimljivi(ji)h i mlađih, interaktivnijih i atraktivnijih festivala koji su pratili i prate upravo njegove selekcije i programske nizove, ostavio mu je prostor za autorefleksiju, čak i kad se taj prostor zove praznina.

No ne može se reći da se Eurokaz domaćoj sceni nije odužio: gotovo svaka vrijedna inicijativa odavde može se pohvaliti čak i višestrukim uvrštenjima u program, što im je, ali naravno ne svima, zagarantiralo ili barem olakšalo međunarodni uspjeh, ako je za njega bilo imalo šanse. No niz izuzetnih umjetničkih osobnosti ili kolektiva koje je ovaj festival podržao razvio bi se i bez njega, barem u domaćim okvirima, ako ne i izvan. Zato je pogrešno bilancu četvrtstoljetnog postojanja svoditi na samo na proizvedena, prepoznata, podržana i pokazana imena.

Ne smije se, naime, zaboraviti da je Eurokaz u svojim počecima zaista bio autorski festival i da je to, unatoč amplitudama, i ostao. Umjetnička voditeljica Gordana Vnuk i njezin suselektor i dramaturg Branko Brezovec, ujedno i najzastupljeniji redatelj u povijesti programa ovog festivala, ipak jesu pokušavali, a nerijetko i uspijevali, pronaći svoj put izvan uobičajenih europskih i svjetskih umjetničkih sajmova. Iako ni njih nisu zanemarivali, na sreću zagrebačke i hrvatske publike. Ponekad je takav donekle radikalan i uglavnom beskompromisan odnos prema zbilji izvedbene suvremenosti rezultirao i promašajima, ali nikad ili gotovo nikad nije bio nezanimljiv. Uostalom, kad bi zagrebačka publika imala priliku vidjeti američki ili talijanski 'underground', a kad predstavu sa Zelenortskih otoka, da nije bilo festivala koji ih je bio u stanu dovesti i imao hrabrosti to učiniti?

Zato Eurokaz ne treba obožavati i slijepo mu vjerovati, ali ga treba cijeniti. Naravno, ne samo kao dio bolje prošlosti nego i kao rodonačelnika koji se izmaknuo lavini koju je uvelike i sam pokrenuo. Čelna pozicija među domaćim festivalima što uvoze inozemne hitove ionako je i previše zamamna da bi se četvrtstoljetno iskustvo na nju potrošilo.

Pogledajte arhivu Eurokaza!