Mogao je Damir Karakaš – da je takav čovjek i pisac – isporučiti senzacionalistički roman o napadu koji ga je skoro došao glave. Mogao je – da je takav čovjek i pisac – pozirati uoči objave tog štiva redakcijskim fotografima za članke koji će kasnije biti objavljivani u lifestyle rubrikama pod naslovom: 'KAKO SAM JEDVA SPASIO ŽIVU GLAVU, OVO JE MOJIH PET SAVJETA ZA NOŠENJE S TRAUMATSKIM ISKUSTVIMA'.

Mogao je od svega napraviti spektakl i tako zahvatiti najšire moguće čitateljstvo, prodati na tisuće knjiga. Štampati ih još, još i još. Mogao je prodati prava za ekranizaciju takvog djela nekom prvaku žanra u Hollywoodu i obogatiti se preko noći.

Mogao je gostovati na TV-u, govoriti naveliko o tom nesretnom događaju, propagirati jeftine ideje o tome kako 'samo treba misliti pozitivno i sve će proći'. 'Vrijeme liječi sve', jedna je od gadljivijih poruka tog tipa. Karakaš, znamo to, nije toliko banalan i eksplicitan (ni kao čovjek, ni kao pisac) pa se odlučio za nešto drugačiji pristup. Taj brutalni napad, koji je bio centralni motiv za njegov novi roman, u 'Okretištu' nije niti opisao – prizor je ostao izvan okvira teksta.

Ali, zato je opisao sve oko njega, i to tako da se samo naizgled čini da piše ni o čemu (velika tema romana je zapravo osveta, odnosno pomirenje sa situacijom i gubitak želje za istom). Informacije o nesretnom događaju nudi nam na kapaljku, moramo stvari povezivati, čupati ih iz psihologizacije lika ili dijaloga koje vodi s doktorima, ženom, kćerkom. Ili, pak, iz prizora poput onoga u kojemu reži, poput životinje, dok objeduje za stolom. Jasno je kao dan: prizor je to nemoćnog čovjeka, onoga koji ne može baš ništa napraviti. A stvari ga muče, opsjedaju. Ne zna tko ga je napao i zašto, hoće li ga napasti ponovno, može li, uopće, opet slobodno i bezbrižno šetati po gradu? Hoće li ikada moći?

Protagonist Damir u prvom od četiri dijela ovog romana dočekuje nas negdje u Lici, unutar klasičnih postavki Karakaševih. U posjetu je ocu i majci, to jest djedu i baki s majčine strane. Odavno živi u gradu i ovdje rijetko svraća, ali ljubav prema tom kraju prožima ga. Šeće uokolo i promatra šumu, kokoši, ličko nebo i obiteljske fotografije. Sažeto razgovara s ocem, dok mu je odnos s majkom evidentno drugačiji. Iz svakog retka, treba reći, pršti stanovita ljubav prema tom kraju i načinu ličkog života, unatoč mnogim aspektima koje oni nude i koje protagonist, možda, u potpunosti i ne može razumjeti.

'Zaustavio sam se pored stoga žuta sijena, poželio sjesti u to sijeno, izvaliti se, silno sam volio miris sijena: kad bih ljeti s fakulteta dolazio na praznike kući, kad nisam radio poljoprivredne poslove, skrivao sam se s knjigama na sjeniku, čitao, osvijetljen iz blistave pukotine u dasci, dok otac ne bi, oskvrnjujući mi te svete trenutke, bijesno zazvao: Di si, lijenčino!,' reci su koje bi trebali pročitati svi oni koji autora već godinama smaraju pričama da ne podnosi Liku i Ličane, da ih svojim pisanjem namjerno i proračunato izlaže sramoti, što je toliko eskaliralo da se pisac u svom kraju više ne smije ni pojaviti.

Iz Like je kući u Zagreb protagonist ponio, najzad, i pradjedov bajunet – kojega mu je djed predao na gotovo ritualan način – a pred kojim Damir osjeća jedan tip nelagode.

'Ne mogu ja to', govori, pak, djedu kada ga ovaj upita da iz njegove puške ubije njihova psa Medu koji je star i već dugo se muči. Takav je, dakle, karakter protagonista koji bi kasnije u romanu trebao pronaći svog napadača i osvetiti se. Izgradnju napetosti u prvom djelu romana Karakaš prepušta prirodnim pojavama: tu je šuma koja se oko njega steže, crna magla koja se spušta, sveprožimajuća tišina. Neprijatelj kao da je u drvu, u kamenu, u travci. I mrak je već pao dok s tim pradjedovim bajunetom odlazi kući, a zahvaljujući Karakaševim pripovjednim i stilskim bravurama, nelagoda i jeza se podižu u čitatelju polako, ali sigurno – (…) 'učinilo mi se da će se svakog časa u toj zaglušujućoj tišini dogoditi nešto što prethodi snažnom lepetu ptica.' – zadnja je rečenica prvog djela romana i jasna aluzija na događaj koji će ostati izvan okvira teksta.

Karakaš piše filmski, u sekvencama, pa se u drugom dijelu romana pod nazivom 'Što nam se ovo dogodilo?' protagonist Damir budi u bolnici, u šok-sobi . Pratimo njegov oporavak i polako doznajemo kako je bio žrtva napada nožem. Taj je napad – čitatelj može povezati iz Damirovih zbrkanih misli – rezultat njegovog pisanja, iznošenja stavova i javnog djelovanja. No, njegova ljubav prema pisanju toliko je snažna da ga ni ta spoznaja ne može odvratiti od – razmišljanja o pisanju. Tako slab, nemoćan i zaključan u samome sebi, u bolnici se prisjeća što je pročitao kod Desnice, (jedvice) komunicira SMS-om s dramatičarem koji želi postaviti neku njegovu dramu, snatri o pisanju pomoću kojega će si sve te događaje kasnije objasniti i citira Handkea. Često gleda kroz prozor. U jednom od dojmljivijih prizora romana, gleda fiksirano kroz bolnički prozor u dva drva na livadi ispred bolnice. To su on i njegov napadač, zamišlja. Čitatelj, pak, vidi dva kauboja uoči dvoboja. Puškaranje samo što nije započelo.

Ali neće, rekli smo.

Treći dio romana donosi nam uvid u protagonistov svakodnevni život, prožet stalnim bolovima u trbuhu, paranojom, borbom između želje za osvetom (koja se, na neki način, od njega i očekuje) i povratka normalnom životu. Odlazi sa ženom i kćerkicom na more, treba im to. No, ne može prestati razmišljati o svemu što se dogodilo. Sve ga nekako živcira i kao da ništa ne može podnijeti - čak niti mačka kojih ih dočekuje na balkonu. Tjera ga iz kuće, iskaljuje se na njemu, ništa više od toga nije mu ni preostalo: napadač je i dalje fantomski lik, on osjeća da mu se treba osvetiti - no pojma nema gdje bi ga i kako mogao pronaći. Interesantna je i scena kada ga kćerkica s plaže pošalje po svoju lutku koja je ostala u apartmanu. Protagonist Damir se uskoro vraća, noseći lutku za vrat. Kćerka mu, pak, sugerira: lutke bi se trebalo nositi ispod pazuha (upravo kao što se pomaže i bolesnicima u bolnici). To bi mogla biti piščeva aluzija da je i sam protagonist lutka, zatečena u vrtlogu okolnosti koje mu - poput konca lutki - određuju život i daljnje kretnje.

Kad se s mora vrati u Zagreb, tako psihički rastrojen i nezadovoljan, on uzima taj djedov bajunet i evo ga, 'grande finale' romana - dolazi osveta. Protagonist odlazi do mjesta gdje je napadnut te bajunetom 'izubija' stup električne rasvjete. Nakon toga ga baci od sebe. Tramvajsko okretište na kojemu se dogodio napad u tom smislu ima i simboličku ulogu. Tek poslije tog čina, protagonist konačno može dalje: okreće se starom životu i u četvrtom dijelu romana pratimo ga kako se - konačno oslobođen tih okova - njemu doista i vraća.

Karakaš je napisao netipični triler, a žanr je podredio svojemu interesu za jezik, atmosferu i psihologizaciju lika. Tu nema konkretne potrage za napadačem, a fabularna napetost gradi se isključivo opisima i atmosferom u romanu. 'Okretište' je štivo koje se bavi i zaboravom te slijedi onu čuvenu i jeftinu poruku s početka ovog teksta: 'vrijeme liječi sve'. Ali, čini to na jedan majstorski način. Karakašev.