Kada je 2010. objavljen roman 'Posudi mi smajl', autobiografski intonirana priča o odrastanju i mladosti djevojke koja shvaća kako voli djevojke, mnogi su se pitali tko je zapravo Nora Verde, pseudonim koji si je za svoje umjetničko djelovanje izabrala novinarka Antonela Marušić. U međuvremenu je sama Verde/Marušić razriješila taj misterij, a pred nama je njezin drugi roman 'Do isteka zaliha' u izdanju Sandorfa.

Riječ je o realističnom štivu koje tematizira uspone i padove jedne lezbijske veze, ali i aktualni društveni trenutak i zagrebačku alternativnu scenu, koja nudi lokacije i događaje za scenografiju ljubavi Nore i Lune.

'Do isteka zaliha' bit će predstavljen u okviru sedmog festivala Vox Feminae 15. studenoga 2014., i to u kafiću Prostor do u 21 sat. O romanu će govoriti urednik Ivan Sršen, književnik Damir Karakaš i fotografkinja Ana Opalić te sama autorica, koju smo u intervjuu za tportal.hr upitali da predstavi svoj drugi roman.

I u Vašoj drugoj knjizi popularna muzika igra veliku ulogu. O njoj se razgovara, ona izražava raspoloženja, čuje se u pozadini scena koje opisujete... Zbog čega Vam je muzika toliko važna te na koji način pišete u njoj?
Kad god mi postave ovo pitanje, pokušavam u glavi prebrojiti mjesta u romanu u kojima spominjem glazbu i uvijek mi se tako napamet pričini da je i nema toliko uočljivo mnogo, no valjda nisam do kraja svjesna tog postupka. Već od ranog tinejdžerluka zadojena popularnom muzikom, smatram ju jednim od osnovnih sastojaka života, gotovo da bih je mogla nazvati primarnom potrebom. Muzika je za mene nagonska referentna točka. Ono što su za druge pisce citati filozofa i književnika, za mene su pjesme bendova i glazbenika koji su me pratili u formativnim godinama i kasnije, sve do danas. Znala sam posljednjih godina razmišljati o tom manjku kompleksnijeg referentnog štiva u mojoj prozi i nekoliko puta su mi se pišući roman 'Do isteka zaliha' zaista nametnule lajne velikih pisaca i umjetnika, no u posljednji sam trenutak odustala od toga da ih 'uplićem' u moju prozu. To mi se to malo pretenciozno. Okrenuvši pilu naopaku, možda je dosadno i pretenciozno moje citiranje autora poput Darka Rundeka i Milana Mladenovića. Možda je konačno važno osloboditi tekst svih citata i referenci.

Roman 'Do isteka zaliha' je ujedno i kronika jednog proširenog trenutka na zagrebačkoj gay sceni, koja je u proteklih nekoliko godina postala mnogo veća nego prije. Koji su to prostori i kakvi odnosi vladaju među ljudima na njoj? Koje su dobre, a koje loše strane te scene?
Queer scena je postala veća, da. Povećala se vidljivost naše zajednice u javnosti,  'javni' i 'ne-javni' pojedinci izlaze van sa svojim opredjeljenjem, čini se da nas ima više, da smo kao zajednica ojačali i postali vještiji u svladavanju predrasuda i ograničenja koje nameće heteronormativni standard. Unutar scene nekad vladaju podjele, neslaganja oko ključnih aktivističkih pitanja, ali i solidarnost, povezanost, empatija koje međusobno dijelimo mi koji smo proživjeli slične obrasce diskriminacije.

Već u promotivnom materijalu za ovaj roman se naglašava disfunkcionalnost ljubavne veze dviju lezbijki, Nore i Lune. Je li Vas pri pisanju romana brinulo da 'ne stvarate pogrešnu sliku' o istospolnim vezama, kako se to zna formulirati?
Brinulo me, da. Zato sam osmislila cijeli niz obrana i objašnjenja koje sad kanim prezentirati, hahaha... Radnja romana ovijena je oko osnovnog sukoba između Nore i Lune koje su lezbijke i kroz njihove odnose glavna protagonistica misli i djeluje. Disfunkcionalnost njihova odnosa, taktike i strategije borbe za očuvanje ili izlazak iz te veze prilično su univerzalni i primjenjivi na sve partnerske veze. O tome svjedoče i heteroseksualci/ke koji/e su pročitali knjigu i šalju mi svoje dojmove. Oni/e tvrde kako su u mnogim prizorima iz romana prepoznali ograničenja i lomove iz vlastitih brakova, veza, što potvrđuje tu univerzalnost. S druge strane, postoje u odnosu protagonistica romana simptomi i kvarovi specifični za gay/lezbijske odnose. Roman 'Do isteka zaliha', na sreću, nije promidžbeni materijal kojemu je svrha stvoriti sliku i poslati poruku o tome kakve su lezbijske veze, riječ je o knjizi u kojoj sam pokušala dati studiju jednog odnosa iz pozicije glavne junakinje. Brojna djela svjetske književnosti tematiziraju raspad partnerskih veza, a kako sam i sama stvarala i razarala svoje veze činilo mi se prirodnim da pišem o onome što najbolje poznam.

Koja je uloga okoline i društvene atmosfere prema homoseksualnosti kada je riječ o istospolnim vezama? Mogu li ljudi doista sami protiv svih održavati stabilne veze, ako te veze odbacuju njihovi roditelji, u javnosti se izlažu podsmijehu, zakoni ih ignoriraju?
Mogu, ljudi mogu mnogo toga, pogotovo kad se u njima probude inat i želja za slobodnim izražavanjem sebe i svojeg životnog izbora. Naravno da su okolnosti koje ste spomenuli otežavajuće i da te veze vrlo često ljude dovode u kušnju vlastitih osobnosti i karaktera što ponekad osnažuje, ponekad zamara i iscrpljuje. Sami protiv svih, da, odatle izlazi silan romantični potencijal istospolnih veza na Balkanu. Zabranjena ljubav, ima li ičega privlačnijeg za potratiti životni vijek?! Oprostite na cinizmu. Ne mogu nam biti poklonjeni ni rodna ravnopravnost, radnička i socijalna prava, organska hrana, pa tako ni LGBT jednakopravnost. Ostaje nam ne dozvoliti da nas društvo, obitelji, zakonodavci ucjenjuju i diskriminiraju. Očito se moramo boriti, svatko na način koji najbolje zna.

Pripadaju li Vaše dvije knjige gay književnosti, osjećate li se kao lezbijska autorica? Kako se postavljate prema takvom svrstavanju, birate li ga sami ili se opirete ako dolazi od drugih?
Ha, to je dobro staro pitanje na koje nema posve preciznog odgovora. Moja književnost jest lezbijska u temama koje odabirem za svoju prozu, no svaka spisateljica ili pisac imaju vlastite tematske preokupacije i fiksacije koje onda rezultiraju različitim etiketama koje kritičarima ili čitateljima olakšavaju pospremanje književnih djela na određene police. Književnost nema granica, a čitatelji gladni dobre proze nisu ograničeni tim etiketama. Zato me ni ne čudi kad mi se s pozitivnim dojmovima javljaju ljudi koji nisu pripadnici LGBT zajednice. Uostalom, u ovim zeznutim vremenima za književnost više nije toliko presudno kakvu će etiketu nositi neka knjiga, važno je da uopće dobije svoj prostor u medijima, na društvenim mrežama. Knjiga je odavno postala proizvod, a proizvodi nose svoje deklaracije, kasno je za tu bitku.

U hrvatskoj književnosti u proteklih deset godina pojavilo se više knjiga LGBT tematike, no većina su ih pisane iz autobiografske pozicije. S obzirom na ro da dosta čitate, što kažete - možemo li ubuduće očekivati priče i romane u kojima ima gay likova, ali njihova homoseksualnost nije ključni zaplet niti glavna tema, no ni nešto skriveno ili problematično?
Takvih romana i priča imati ćemo više već 'sutra', 'prekosutra' kad se ispušu homofobne inicijative poput one koja trenutno kao top tema trese Hrvatsku, a ne bih joj više ni spominjala ime. Sramotno referendumsko pitanje osobno vidim kao bolest koju hrvatsko društvo ima priliku odbolovati i izliječiti. Vjerujem da je, unatoč za nas neizvjesnim rezultatima glasovanja, iza 1. prosinca moguće pobijediti taj virus nesnošljivosti, isključivosti i diskriminacije i to na način da ustrajemo u slobodnom iskazivanju vlastite različitosti. Ostavljam mogućnost da sam u zabludi i da ne vidim dovoljno jasno koordinate vlastitog teksta, ali mislim da upravo za roman 'Do isteka zaliha' nije ključno lezbijstvo Nore i Lune, dviju glavnih likica u romanu, već toksični obrasci u njihovom ponašanju, komunikaciji, emotivnom naslijeđu.

Nora Verde spisateljski je pseudonim iza kojeg stoji Antonela Marušić. Što se promijenilo u odnosu na vrijeme objavljivanja prvog romana 'Posudi mi smajl' i ovoga da više ne osjećate potrebu skrivanja vlastitog identiteta?
I dalje mi je važno da novinari, kulturne institucije i čitatelji poštuju odabir mog literarnog imena. Ono je prije svega rezultat mog podvojenog identiteta, želje da razdvojim djela koja sam potpisivala imenom Antonela Marušić i ona koja potpisujem kao Nora Verde. Moja potreba 'skrivanja vlastitog identiteta' došla je iz želje da u svijetu književnosti počnem iznova, s drugim diskursom i temama različitim od onih koje je producirala Antonela Marušić. U vrijeme objavljivanja prve knjige 'Posudi mi smajl' bila sam kao privatna osoba outana lezbijka, no kao autorica sam, iz želje da kreiram samosvojan literarni pripovjedački identitet i tako izbjegnem povezivanje sadržaja romana s autobiografskim, odlučila potpuno odmaknuti prisutnost Antonele Marušić iz cijele priče oko promocije te knjige. Ukratko, time sam poslala poruku štetnu za queer zajednicu. S vremenom sam osvijestila neke od svojih pogrešnih odluka pa sam odlučila Norino ime zadržati i riješiti se te sasvim nepotrebne i ponešto opskurne misterije oko mojeg civilnog imena.