'Kod nekih ljudi bitan je faktor nostalgije, ali još više je mladih koji ovaj tip zabave tek otkrivaju. Tek kroz ovaj projekt do kraja spoznaš što je zimski život na otoku', za tportal objašnjava Alen Munitić (36), Splićanin s korčulanskim korijenima, koji se prije nekoliko godina prihvatio pionirskog pothvata povratka filma u male sredine.

Namjerno ne spominjemo izraze 'provincija' ili 'pasivni krajevi' jer to ovdje nije slučaj: dalmatinske komune imale su svoje kinodvorane desetljećima ranije, no jedna po jedna padale su na oltaru neisplativosti ili najobičnijeg nemara. U Hvaru prije desetak godina, na Lastovu prije cijelih četvrt stoljeća.

Sve dok ih se nije dohvatio Munitić sa svojom ekipom.

Bilo je to negdje u ljeto 2102. godine, taman nakon završetka petog izdanja Festivala mediteranskog filma u Splitu - manifestacije koja je u međuvremenu izrasla u jedan od najoriginalnijih i najcjenjenijih, ali bogme i najposjećenijih ljetnih kulturnih događaja - kada se festivalska ekipa odlučila produljiti njegov život i na nekoliko dana oživjeti sva ona zaboravljena ljetna kina na obali, skinuti lokote s prašnjavih dvorana i napokon postaviti friške plakate u zapuštene i zarđale okvire na njihovom pročelju.

'Ne biramo smeće' 

'Napravili smo filmski đir po Dalmaciji i u svakom se mjestu zadržali po tri dana, ali vrlo brzo smo shvatili da je glad za filmovima puno, puno veća. Navraćali smo ponovno, testirali lokacije i ubrzo se s Bolom, Hvarom, Komižom i Imotskim prijavili za sredstva namijenjena digitalizaciji kina. Odnosno, da budemo potpuno iskreni, odradili smo taj posao', otkriva dalje Munitić.

Svako dalmatinsko mjesto ima svoju priču, a natječaji svoja kruta pravila, pa su se za tristotinjak tisuća kuna potpore mogli prijaviti samo gradovi i općine koji doista imaju dvorane - i to je onih dvanaest nabrojanih na početku ovog teksta. No priča tu nije stala: Kino Mediteran - jer tako glasi službeni naziv ovog pothvata - na redovnoj bazi organizira projekcije i u raznim domovima kulture, mjesnim zajednicama i, dakako, u famoznim ljetnim kinima, u onim čarobnim ambijentima koji turiste i slučajne namjernike bacaju na leđa. Tijekom cijele godine sa svojim projektorima navratit će u Omiš, Orebić i Trogir, a ljeti i u Korčulu, Makarsku, Pučišća, Sutivan i Velu Luku. Ove godine u planu su još Lumbarda i Šolta.

Uglavnom, rezultati su stigli: samo prošle godine kroz Kino Mediteran prodefiliralo je 28 tisuća gledatelja. Čak ni iz zagrebačke ili splitske perspektive ta brojka ne čini se malom, a stavi li se u kontekst - jer ovdje je Imotski daleko najveće mjesto s osam tisuća stanovnika, a većina ostalih puno je bliža mljetskih ili lastovskih nekoliko stotina - mogla bi se nazvati zavidnom.

'Počeli smo s europskim filmom kao nekom vrstom produžetka splitskog festivala i naišli na fenomenalan odaziv, a u međuvremenu smo dobili povjerenje distributera pa sada prikazujemo i blockbustere, čisto komercijalni program, s time da ipak ne biramo smeće. Ali omjer je još uvijek otprilike pola - pola: publika je navikla na repertoar i u Dalmaciji se odgajaju generacije koje će uz 'Ratove zvijezda' ili 'Batmana' jednako rado pogledati dobar španjolski, grčki ili libanonski film. O hrvatskom da ne govorimo: prikazujemo sve što vrijedi, a 'Osmim povjerenikom' oborili smo rekorde', govori nam Munitić.

Kad na jednom Lastovu s petstotinjak stanovnika njih više od deset posto zajedno pogleda kakav film, i to usred tmurne i dosadne zime, jasno je da se radi o događaju koji je za malu sredinu u najmanju ruku zanimljiv i uzbudljiv. Kad se to ponavlja iz vikenda u vikend, riječ je o prvoklasnoj zabavi.

'Istina je da ponekad ljudi dolaze a da i ne znaju koji film se prikazuje, ali puno je više onih koji su jako dobro obaviješteni. Dosta radimo s djecom i školama, a imamo čak i program lojalnosti', reda naš sugovornik dojmove s terena.

Laskava europska titula  

Logično pitanje - kako je iz pepela podigao kinodvorane koje čak ni lokalna zajednica nije uspjela održati na životu - ima i logičan odgovor: Munitić sa suradnicima Goranom Akrapom, Ivanom Jadrić, Dujom Duplančićem i Nikom Tecilazić iz splitskog ureda koordinira program, dostavlja snimke, šalje plakate, radi na promociji, vodi knjige i de facto obavlja sav posao, tako da je lokalnim suradnicima dovoljno prodati ulaznice i stisnuti play. U zemlji u kojoj su kulturna produkcija, potpore, investicije i medijska pažnja koncentrirani u glavnom gradu pothvat oživljavanja zabačenih krajeva doima se još revolucionarnije.

On, dakako, nije samoisplativ, no to se nije ni očekivalo: na natječaju zaklade Kultura nova projekt je dva puta dobio najviše ocjene i osigurao financiranje hladnog pogona pune tri godine, bitno je pomogao i Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), a valjda najslađa potpora stigla je od mreže Europa Cinemas - prošle godine u ovo doba Kino Mediteran proglašeno je europskim kinom mjeseca, a stiže i subvencija od jednog eura po svakoj prodanoj ulaznici za europski ili nezavisni film. Sve u svemu, više se ne radi o prelijevanju iz šupljeg u prazno jer je sustav uspostavljen. Nešto većim ljetnim prihodom pokrivaju se zimski troškovi i tako sve skupa zasad dosta dobro klapa.

Samo što je nekome trebalo pasti na pamet, a onda se i dobro pomučiti kako bi se ideje provele u djelo.

'Velik dio Dalmacije smo pokrili, bilo tako što smo pomogli u opremanju kina, bilo da s našom opremom obilazimo druge prostore i prikazujemo filmove. Naravno da prostora još ima, ali jednostavno nemamo kapacitete ni resurse putovati u još udaljenije krajeve i zato smo javno pozvali ljude s terena da nam se jave ako su zainteresirani. Sve ćemo im organizirati', nudi Alen Munitić.

Čovjek koji je vratio film u Dalmaciju.