U filmu glumi respektabilna ekipa glumaca, a u naslovnim ulogama pojavljuju se Frano Mašković i Borko Perić, kazališnoj publici poznati po nizu zapaženih uloga iz ZKM-a, odnosno Kerempuha.

Redatelj Ivan Salaj u hrvatsku kinematografiju ušao je ratnim dokumentarcem 'Drugi kat, podrum', nagrađenim Rektorovom nagradom. Nakon toga je snimio dokumentarac 'Hotel Sunja' o Sunji i njenim braniteljima, a zatim je ratnim, nimalo sentimentalnim srednjometražnim igranim filmom 'Vidimo se', u kojem Goran Višnjić tumači HOS-ovca, uz nagrade, osvojio publiku i kritiku. U međuvremenu je surađivao s televizijom.

Zašto ste odlučili snimiti film po Baretićevu hitu 'Osmi povjerenik' koji govori o kompromitiranom političaru Siniši Mesnjaku, prognanom na otok Trećić? Što vas je najviše privuklo toj temi?

Prostor dijela mog djetinjstva koji je otvorio roman. Zvukovi, mirisi i slike koji su nahrupili. Mokre plahte od vlage grijane termoforima, zvončić koze koji u svako doba dana odnekud treperi, miris kruha, srdela i kapara na tanjuru. Selo Škrip na otoku Braču, otkuda je moja majka, i Škripjani. To je bilo na prvu. Duhovitost, otkačenost i nepredvidivost radnje, protkane duboko mračnim motivima, posakrivanim i porazbacanim unutar glavnog lika, ali i otoka. To je bilo na drugu. Igranje mogućnošću utopije kao zaključak.

Jeste li pišući scenarij mijenjali, odnosno prilagođavali originalnu priču filmskom mediju, posebno naglašavajući neke motive ili dopisujući neke aktualne momente iz hrvatske stvarnosti? Dakle jeste li radili politički triler, psihološku dramu, ljubavnu priču...?

Postoji scena predaje lista stranaka, pri čemu Anriko i Espero iznose svoje razloge zašto nisu htjeli osnovati ogranke postojećih stranaka. To ne postoji u romanu, to sam nadopisao na trećićanskom i time rekao sve što mislim o političarima. Dramaturgija filma je potpuno drugačija od dramaturgije romana, pogotovo stila koji ima Baretić u iznošenju ove priče. Tu sam se najviše namučio. Mijenjao sam i neke likove, najviše glavni ženski lik. Toninovu ljubavnu priču Baretić je podvalio kao sličicu iz Toninovih školskih dana, koja završi ni manje ni više nego samoubojstvom učiteljice zaljubljene u Tonina. To su ti njegovi trikovi koje volim. Htio sam prikazati veliku ljubav Tonina i Zehre, sada i ovdje, tako je Zehra iz Bosne postala Julija iz Ukrajine i nije više nimfomanka… Ali ne smijem sve otkriti. Pravo iznenađenje se događa s Aboridžinkom Monom. Naglasio sam i dodao mističnu duhovnost otoka koju sam doživio, kao i priču o nastanku sukoba između Drugića i Trećića. Taj djelić filma posebno volim. I promijenio sam kraj.

Je li u tim doradama sudjelovao i sam autor romana Renato Baretić?

Dragi Renato je vrlo jasno iznio stav na prvom susretu, kada smo dogovorili otkup prava, da scenarij ne želi ni čitati, a kamoli raditi na njemu. Jasno mi je objasnio i zašto, i tu ga kao autora i kreativca razumijem i poštujem. Bilo mi je s jedne strane žao, ali s druge strane sam dobio blagoslov za sve izmjene koje sam mu nabrojao i potpunu slobodu pisanja.

Je li bilo teško pronaći lokaciju koja bi 'glumila' Trećić'? Kako je bilo na Braču, Hvaru, u renesansnom dvorcu Cerinić?

Proputovala se cijela otočna Dalmacija, od Suska do Lastova. Znao sam da ću sigurno snimati dio filma na Braču i u Škripu, ali Trećić nije postojao. Njega sam pronašao na Hvaru, Velo i Malo Grablje. Zlarin je glumio Drugić. Što se tiče dvorca Cerinić, upravo je u njemu rođena moja majka, to je prostor djetinjstva koji sam spominjao. Didova 'makina' sada je Muzej uja, koji je divno uredio moj bratić Kruno Cukrov i vodi ga sa suprugom. U njemu smo također snimali dio filma. Cijela ekipa otkačila se na Braču. Od samog Škripa, koji je čaroban i bezvremen, preko Škripljana koji su statirali i pomagali s nevjerojatnim žarom, do odlične hrane u hotelu Amor. I Nerežišćani su puno pomogli, a sve Bračane smo zamolili za pomoć. I na Hvaru su puno pomagali.

Možete li se prisjetiti nekog detalja sa snimanja?

Za Dan žena, dok smo snimali u Škripu, jedan je mještanin svakoj ženi u ekipi donio cvijet. Između svakog kadra statisti su pjevali uz vino.

U filmu glumi čitava plejada velikih glumaca. Kako ste ih izabrali? 

Neki su jednostavno bili u filmu, u mojoj glavi, još dok se pisao scenarij. Gregurević kao Toninov otac, Šovagović kao svjetioničar, Matavulj kao premijer, Gulin kao Bart i Špiro Guberina kao Barzi. Čudo je da sam ih sve dobio. Predivne glumce sam našao u Šibeniku za manje uloge. Recimo, Navojec je saznao da snima Selima dan prije polaska na snimanje. Ispalo je ludo s terminima i činjenicom da je trebao odigrati kratku epizodnu ulogu, a on je htio Selima, kojeg je na kraju i odigrao. I svaki dan snimanja sjeo je točno u rupu između gustog rasporeda predstava… Ivu Mihalić sam zapamtio iz 'Zimice' Hane Jušić. Pred snimanje sam je vidio na jednoj premijeri i odmah znao da je ona Željka. Nadia Cvitanović došla je najčudnijim putom u film - dobio sam mail s molbom za statiranje od glumice koju nikad ranije nisam vidio niti sam čuo za nju. CV u prilogu i fotke. A na fotkama Julia, točno onako kako sam ju zamišljao. Nadia je iz Splita, a glumu je završila u Sarajevu, netom pred snimanje. Za obilaska lokacija prenoćili smo u Splitu i ja sam je nazvao da se vidimo uživo. Našli smo se direktor filma, scenografkinja, ona i ja. Bilo je veselo, popilo se. Na razlazu kaže mi Nadia sa staklastim očima: 'A lipo mi je ćaća reka… ćerce, samo nemoj bit glupa pa se sad napit pred redateljem.' Drugi dan sam joj iz Zagreba poslao mail da ne mora dolaziti na audiciju jer je neće biti, dobila je ulogu. 

A kako ste se odlučili za Frana Maškovića i Borka Perića, koji igraju glavne likove?

Imao sam želju napraviti probna snimanja s više glumaca za dvije glavne uloge. Tražio sam par, ne dva pojedinca. Odnos Siniše i Tonina glavna je uloga u filmu. Iskristalizirali su se Frano Mašković i Borko Perić zbog brojnih razloga. Danas, kada je film gotov, ali i na početku snimanja, osjećao sam da je upravo tako trebalo biti i da ne mogu uopće više zamisliti druge u tim ulogama. Dogodilo se nešto predivno s njima dvojicom i mislim da je to najveća kvaliteta ovog filma. Crno-bijeli filmić unutar filma skriva plejadu vrhunskih glumaca, kojima sam duboko zahvalan na odzivu.

Kakva su vaša iskustva s prikupljanjem sredstava za film 'Osmi povjerenik'? Naime poznato je da ste dobili potporu HAVC-a, Ministarstva kulture, fondacije Kreativna Europa i HTV-a, no mijenjali ste producenta, što je zakompliciralo stvar i prolongiralo početak snimanja.

Upravo suprotno. Promjena producenta i rok do vraćanja sredstava HAVC-u gurnuli su me u snimanje preko noći. Bez knjige snimanja, bez glumačkih proba i sa samo dva tjedna priprema. S hipotekarnim kreditom producenta Joze Patljaka bez garancija da će stići ikakav novac. Spas je bio u tome što su lokacije i smještaj na Braču bili već dogovoreni. I apsolutno fenomenalna filmska ekipa koja je zagrizla do kosti. Vrtjelo mi se u glavi ono što mi je pokojni otac znao reći - da nekad treba stvari pregristi i krenuti pa što bude, uz 'Božju pomoć i sreću junačku'. I otvoreno ću reći - bez obzira kako to kome zvučalo - potpuno sam uvjeren da se Božja pomoć dogodila u radu na ovom filmu.

U hrvatsku kinematografiju ušli ste kratkim dokumentarcem 'Drugi kat, podrum', zatim ste dobili Rektorovu nagradu za ratni dokumentarac 'Hotel Sunja' o Sunji i njenim braniteljima, a potom ste za srednjometražni igrani film 'Vidimo se', uz nagrade, osvojili publiku i kritiku. Kako iz današnje pozicije vidite značenje i uspjeh tih filmova? 

To su stvarno tempi passati. Mogu samo reći da volim sve te filmove i da su na lijep način označili dio mog života.

Za vas se kaže da ne prihvaćate idealiziranu sliku Domovinskog rata, što se najbolje vidi po filmu 'Vidimo se', za koji je državotvorni komentator Večernjeg lista čak napisao da je 'antihrvatski' i 'antikatolički'. Zbog toga vas neki nazivaju i začetnikom novog crnog vala u hrvatskoj kinematografiji.

Nitko nije to baš tako napisao, bar ne da ja znam. Ima scena u kojoj u bijesu i očaju glavni junak pljune prema nebu, nad tijelom mrtvog prijatelja poginulog u ratu. To samo budala može doživjeti antikatoličkim. Goran Višnjić igra ulogu HOS-ovca. Mogao je biti gardist, ali htio sam da bude hosovac zbog progona koji su ti ljudi doživjeli. Jedini razlog zbog kojeg i sam nisam završio u HOS-u u listopadu 1991. bio je poziv mog profesora Branka Ivande u pola jedan u noći, da me obavijesti da je našao kameru preko Marijan filma. Htio sam po svaku cijenu snimati u Vukovaru, odakle je moj otac, ali dekan Enes Midžić je tada uveo zabranu davanja opreme i puštanja studenata blizu fronta, a kamoli na nju. Ucijenio sam ga, rekavši mu da, ukoliko mi ne da kameru da s njom idem u Vukovar, idem s HOS-om. Nije popustio, misleći valjda da blefiram, ali je obavijestio mog oca i neke profesore. Zašto HOS? Zato što je to značilo ići kamo želiš i s kim želiš, i dobiti oružje i opremu. Nazvao sam bratića Josipa Cukrova, išli smo se prijaviti i rečeno nam je da dođemo drugi dan u šest ujutro. On je prespavao tu noć kod mene. Tada je nazvao Ivanda. Dok je stigla kamera, u Vukovar se više nije moglo, pa sam snimao u Sunji.

Koja je vaša vizija hrvatskog ratnog filma?

Postoji samo dobar ili loš ratni film. Logično, mislim da hrvatski ratni film treba biti dobar ratni film, odnosno dobar film.

Može li novi ratni film doseći popularnost partizanskih hitova?

Partizanski filmovi imali su sredstva i uvjete kakve ratni film danas ne može ni sanjati. Niti će svi đaci svih škola te filmove obavezno ići gledati u kina.

Premda ste snimili brojne reklamne, kratkometražne i dokumentarne filmove, a radili ste i kao asistent redatelja te dobili nekoliko značajnih nagrada, tek ste nakon 40-e dobili šansu da snimite dugometražni igrani film. Kako iz perspektive 'dugometražnog debitanata' ocjenjujete stanje u hrvatskoj kinematografiji?

Od osnutka HAVC-a imamo najsređeniju kinematografiju u ovom dijelu Europe. Ali to ne znači da se stvari ne trebaju ili ne moraju još popraviti. Treba učiniti sustav zdravijim i poštenijim, a mislim da se ide u dobrom smjeru.

Bili ste jedan od potpisnika inicijative Puk'o nam je film, kojom su filmski djelatnici tražili zaštitu hrvatske kinematografije od upliva politike. Kako objašnjavate tu potrebu političara poput Zlatka Hasanbegovića, kao i nekih braniteljskih udruga, da se miješaju u kulturu i posebno u film?     

Kao prvo, politika ima upliv u HAVC-u otkad HAVC postoji. Kao i u kulturi u svim segmentima. Jedna politika je htjela promijeniti drugu politiku. Postojala je opasnost da se ukine HAVC, što jako dobro znam iz prve ruke. To je otprilike kao da imate republiku, ali u njoj vlada politička opcija kojom niste zadovoljni, pa ne znajući kako da je svrgnete - pokušate svrgnuti republiku. To se ne radi. Zato sam potpisao. Nadam se da nitko nije toliko naivan da misli da politika nije stalno prisutna u svemu u ovoj državi, pa i u kulturi. Kroz pojedince i njihove političke stavove skupine pojedinaca sa sličnim stavovima, direktnije ili indirektnije, sudjeluju u kreiranju podjela na podobnije i manje podobne te nepodobne. Ponekad i na čisto osobnom nivou. To se događalo u HAVC-u. Skup inicijative na kojem su bili i predstavnici branitelja jedna mi je od najmučnijih stvari koje sam doživio. Količina međusobnog nerazumijevanja i nepostojanja komunikacije bila je strašna. Pitanja koja muče te ljude su potpuno razumljiva, ali krivo adresirana. S druge strane postoje jasne činjenice koje opravdavaju njihovo nezadovoljstvo i potrebno je samo malo dobre volje da se razgovara o tome. Nažalost, bilo je više nego očito da su izmanipulirani i gurnuti u prve redove od nekog ili nekih, koji nisu imali muda imenom i prezimenom krenuti sami. I da ne shvaćaju ni zašto postoji inicijativa, ni tko je za što odgovoran. Pamtim povik upućen kolegi Danilu Šerbedžiji: 'Di su pare, Danilo?' Danilo je u tom trenutku bio predsjednik DHFR-a, dakle nije imao veze s parama HAVC-a.

Ne vjerujem da ću zaboraviti gospođu koja je stajala do mene na tom skupu, u šezdesetima, fino sređena, vjerojatno jedna od potpisnica inicijative, koja je s tolikom mržnjom u očima i glasu hukala i dobacivala braniteljima, da sam osjetio duboko gađenje i nevjericu. Mučno i žalosno. Ali HAVC je opstao, a da mi postanemo civilizirano, urbano i kulturno društvo, treba se još puno toga promijeniti u glavama. Najglasniji promotori demokracije i kulture danas daleko su ispod nivoa.

Slažete li se s tvrdnjom nekih redatelja i producenata da je hrvatski film postao prepoznatljiv u Europi? 

Ako već nije, na dobrom je putu da to postane i ostane.