'Mogao bih složiti mini playlistu koja bi me prikazala kao ljubitelja klasike, što jesam, ili jednu koja bi lijepo govorila o meni kao tipu koji cijeni dobru staru rock stvar, ali poznaje i suvremene, pa čak i opskurne muzičke projekte, što isto jesam. Mogao bih roknuti pet sevdaha, punk-brojalica, domaćih ili stranih, starih ili novih indie divota, pa čak i klapskih pjesama (dobro, možda ne baš pet), jer sve sam to muzički ja. Ali nekako neću,' govori nam prozaik, pjesnik i urednik u redakciji kulture riječkog Novog lista - Davor Mandić - pa nastavlja o igri koju nam je pripremio za novi nastavak našeg serijala ČUJ OVO:

'Dakle svojedobno, u nekom prijašnjem životu, zdravijem i bolesnijem, punom partijanja, instalirao sam u raznim društvima jednu igru koju sam nazvao Šejm. Koncept je poznat i provjeren, ni po čemu originalan, ali zahtijevati od zgaženih ljudi da puštaju pjesme kojih se stide otvaralo je na feštama nevjerojatne crvotočine glazbenih suludosti, koje su nas, kad su bile iskrene, strašno zabavljavale.

Neću sada čitateljstvo zamarati kompleksnim pravilima šejmovanja, ali reći ću samo da su se smjestila između: 1. sa šejmovima nema kalkuliranja, šibaš najbolje, odnosno najgore što imaš i 2. ne postoji svijet u kojem nema šejma, koliko god se dežurni kuleri trudili objašnjavati da oni nemaju šejmova, jer njih ničega nije sram,' obrazlaže Mandić, koji je upravo objavio zapaženu poetsku zbirku 'Dva kruga, jedna tuga' (HDP, ur. Monika Herceg).

'Naravno, svaki šejm je ujedno i provokacija, pa su ponekad i rasprave o tome kakvi su ti šejmovi i jesu li uopće šejmovi jednako zabavne kao i šejmovi sami. Pogotovo ako su rasprave pijane,' zaključuje Mandić čiju listu hitova kojih se stidimo prenosimo u nastavku uz njegove autorske komentare.

E.N.I. - Oči su ti ocean

Ova je pjesma, u jednom, himna šejmova i kukavičje jaje. Njome sam otvarao svako novo polje šejmovanja: ona bi ljudima objasnila što je to shame. I već eto problema. Pa kako to misliš shame, baš je lijepa pjesma! Pa jest, u tome i je bit, ali je bit i u tome da bi ta pjesma nekom mom formativnom glazbenom ukusu bila jako strana. Dobro, sad dolazi pametnjaković pa mi kaže da je moj formativni glazbeni ukus snobovski i da sam pompozna budala. Ali taj tip nikoga nije zabavio na fešti svojim pravdoljubivim komentarima, pa nek je i u pravu. I neka je danas, u eri 'chartsa' i eklektike teško zamisliti da bi klinci igrali i imali šejmove, ali ja sam imao tu sreću da sam se kretao u društvima koja su to uglavnom kužila.

E, a zašto je pjesma kukavičje jaje? Napisao ju je moj dobri prijatelj Vava, koji oduvijek ima njuh za hit, a ovaj mu je posebno uspio. I kad je dovoljno puta čuješ, pogotovo u kontekstima naših genijalnih druženja, postane toliko dijelom tvog imaginarija da ti taj formativni glazbeni ukus postane udaljena točka na horizontu. I odjednom urlaš na sav glas: '... i kapetan i mornaaar, slabog vida!'

Evo, sad je slušam i urlam. Himna, i gotovo.

Liam Payne, Rita Ora - For You

Ako je himna šejmova (vidi prethodni tekst) u nekom trenutku prestala biti šejm, 'For you' na tom putu nema šanse. Ekipa se iskreno šokira kad pustim ovo, i tu krenu prvo upitnici, ali onda uslijedi oslobađanje. 'Ako on može ovo pustit, mogu i ja svog Jacquesa Houdeka.' Da, možeš, u tome i je poanta.

A 'For You', hm, priča je i meni čudna, zapravo i ne znam kako mi je ta pjesma došla u fokus, ali vjerujem preko groznih formatiranih radiostanica kojima me teroriziraju na poslu u novinarskoj redakciji otvorenog tipa, dizajniranoj po uzoru na američke filmove. I okej, lijepo to izgleda na filmu, svi ti novinari koji tipkaju na pisaćim mašinama i ruše predsjednike, ali u stvarnosti je to mješavina glazbenog neukusa i vonja pohanog s pomfrijem.

'For You' je u nekom trenutku postala pjesma čežnje za mojom ljubavi u pr(a)vom lockdownu, kad smo se odvojili radi starijih ukućana koje nismo htjeli izlagati nepotrebnim rizicima. Očito mi je trebalo nešto patetično, 'čizi', prvoloptaški jednostavno, hamburger emocija. I svaki put kad je čujem, kao madeleine kolačić me vrati u to stanje slatke čežnje.

Slađana Milošević i Dado Topić - Princeza

Za 'Princezu' mi opravadano možete reći da nije šejm. Dovoljno je stara da je postala simpatična i da smo mogli zaboraviti koliko je 'ti živiš gde zvezde tkaju sag od srebra, i nevinošću sja tvoje lice dok nedostižan kao sena nastavljaš svoj let...'

Ali njih dvoje, Slađana i Dado, kao figurice mladenaca na svadbenoj torti, njegove skupljene noge i lagano njihanje lijevo-desno, rupa umjesto gornje trojke, njen testosteron upakiran u nevinu bjelinu i osmijeh 'pojest ću te'... a onda taj duet, u glazbenom smislu slaganja vokalnih linija puko savršenstvo, ništa manje.

Zlatko Pejaković - Misli svako da je meni lako

E ovo je posebna kategorija. Teško mi je objasniti kakav je to kratki spoj u mom mozgu od ovog napravio pjesmu koja mi je, ako ću biti brutalno iskren, nevjerojato prečesto u glavi. Samo odjednom dobijem poriv da na sav glas zaurlam: 'Misli svako da je meni lako!' Problem je što to i učinim. I ne stajem dok ne otpjevam pjesmu do kraja. Ta jeka, to nagovaranje i prigovaranje, sve po dva puta, ne znam, nešto mi je mantrično u tome. Ne daj bože nikome ovako.

Toni Cetinski - Ja sam zaljubljen

Teška kategorija šejma. Pušta se rano ujutro, kad su sva osjetila otupljena i kad svi mogu pjevati ono 'bljeeeeeeeeeeeeen!' Ne mogu naravno, to mora da zvuči kao klanje janjadi u proljeće, ali srećom nikad to nitko nije snimio pa ne znamo. U našim glavama mi pjevamo zajedno s Tonijem, tim nezakonitim sinom Rockyja Balboe, taj visoki C, D, ili koji je, kao da nema sutra, kao da je život plesanje po molu sa ženom u tangama koju voliš.

Sabrina - Boys, Boys Boys

Ovako, odmah disclaimer: muški dio ekipe koji voli suprotni spol ovu pjesmu poprati uvijek istom erekcijom, pardon reakcijom; to je neko naginjanje tijela unazad i odmahivanje rukom, tako da bi netko nevješt prvo mogao pomisliti da se odmahuje na pjesmu, ali ne, odmahuje se prema ideji da bi to mogao biti šejm, uz prstohvat 'pa di me nađe'. Tu idu obavezno i grleni glasovi koje je teško reproducirati slovima, ali nešto kao: 'Oh, oh, uh, arghh...' Jer generacija kojoj pripadam u svom ranom dječaštvu nije imala puno izbora po pitanju seksualnog odgoja, bilo je ili prisjećanje na tete s postera kod lokalnog mehaničara ili pauziranje videokazete na koju je tata snimio spot pa virenje između crta pauze i neposlušnog bijelog grudnjaka koji spada i možda otkriva dijelove dvaju tamnih, tajanstvenih mjeseca. To 'možda' je, dakako, ključno.

Zašto je ovo onda šejm? Zato što je onaj drugi dio ekipe u to uvijek apsolutno siguran.