Na čelu HNK nalazite se treću sezonu. Možete li reći što smatrate svojim najvećim uspjesima, a što promašajima, bez obzira na to je li riječ o predstavama ili financijskim preprekama?

Velika je razlika između stanja kakvo sam zatekla u HNK i onog kakvo je sada. Mislim da smo napravili veliki iskorak, a svojim najvećim uspjehom smatram novu poziciju zagrebačkog HNK u Zagrebu, zatim u državi te u europskim rasporedima. Publika se vratila u HNK, o čemu svjedoče statistički podaci. Naše predstave u našoj kući, ali i na gostovanjima, vidjelo je 192 tisuće gledatelja, što je za oko 61 posto više nego u prethodnoj sezoni. To je ogroman uspjeh! Zatim, HNK je izašao iz milijunskog duga koji sam zatekla u kazalištu i zakoračio u financijski plus, tako da trenutačno možemo iz vlastitih prihoda rješavati probleme, kao što je primjerice čak i unutrašnje uređenje zgrade. Također, naši ansambli su se u protekle tri godine toliko razvili da se mogu s uspjehom predstaviti na europskim pozornicama, o čemu najviše svjedoči fascinantno gostovanje Baleta HNK s 'Anom Karenjinom' u Sankt Peterburgu. Upravo su danas četiri člana našeg Zbora otišla u Pariz raditi veliku koprodukciju s Operom Comique - predstavu 'Kein Licht', za koju smo prošle godine nagrađeni prestižnom nagradom Fedora. Dakle, postali smo ravnopravni sudionici europskih projekata i kada gostujemo na europskim pozornicama, nemamo se čega sramiti.  

HNK je napravio veliki iskorak s domaćim dramskim tekstovima 'Tri zime' Tene Štivičić i 'Ljudi od voska' Mate Matišića koji su postali veliki hitovi. Zašto publiku privlače upravo te teme?

Kad sam bila ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, primijetila sam da je to kazalište postalo slavno zahvaljujući promoviranju domaćih dramskih tekstova. U '90-ima domaći su pisci bili potpuno nezanimljivi. Premda su bili promovirani preko raznih nagrada, kazališta nisu izvodila tekstove domaćih autora. Smatrali su se nužnim zlom i izvodili se ponajčešće samo kada bi dobili nagradu Marin Držić, odnosno stimulaciju od 50 tisuća kuna. A zatim su početkom 21. stoljeća, negdje oko 2005. godine, domaći dramski pisci postali hit u ZKM-u. U tih deset godina izveli smo tamo neke od najboljih hrvatskih autora kao što su Tena Štivičić, Ivor Martinić, Goran Ferčec i Ivana Sajko, a premijerno smo izveli i predstavu 'Zagrebački pentagram', koja je predstavila nove dramske tekstove petero domaćih autora, od Ivana Vidića i Damira Karakaša do Nine Mitrović, Filipa Šovagovića i Igora Rajkija. Tad se već pokazalo da su domaći tekstovi hrvatskoj publici čak zanimljiviji od Čehova ili Shakespearea. I to zato što nam u ovom tranzicijskom vremenu treba neko mjesto identifikacije i prepoznavanja. Upravo preko domaćih tekstova koje publika najbolje prepoznaje, teatar postaje zajedničkim identifikacijskim mjestom tranzicijskih nedaća. Mi se možemo identificirati s Richardom III, Astrovim ili s nekim drugim likom iz Čehovljeve ili Shakespeareove drame, ali nikad ne onako kako se možemo identificirati s nekim sudionikom naše zbilje koji zajedno s nama postavlja pitanja o našem traumatičnom vremenu i zajedno s nama može ili ne može naći odgovore. Ono što je trenutačno u ovom vremenu tranzicije i povijesnog nesnalaženja, a samim tim i osobnog nesnalaženja, najzanimljivije i najuzbudljivije, upravo su domaći tekstovi. Tu repertoarnu okosnicu nastavila sam i u zagrebačkom HNK-u, što se pokazalo iznimno uspješnim. 'Tri zime' dosad su izvedene 47 puta, pa ako zbrojimo 780 gledatelja koliko ih je u prosjeku bilo na svakoj predstavi, možemo reći da je tu predstavu vidjelo 36.600 gledatelja. Ta predstava je s uspjehom izvođena i u regiji, pa je onda broj još veći. Također, na jesen će gostovati u Volkstheateru u Beču. E sad, zašto su 'Tri zime' i 'Ljudi od voska' toliko zanimljivi publici? U trenutku kad se Hrvatska počela ponovno baviti ustašama i partizanima, 'Tri zime' su progovorile o toj temi kroz povijest jedne zagrebačke obitelji u luku od 1945. do danas, pa se publika mogla identificirati s različitim likovima i u njima prepoznati sebe. 'Ljudi od voska' Mate Matišića su naizgled osobna priča o tome kako se čovjek uspijeva, odnosno ne uspijeva, snaći u turbulentnim vremenima i pozivaju na neka prilično intimna preispitivanja sebe samih u specifičnim situacijama u kojima se briše granica između osobnih i kolektivnih trauma.

Kako komentirate polemiku koja se razvila na društvenim mrežama o etičnosti, odnosno neetičnosti motiva djevojčica i biografskih podataka o njihovim životima u Matišićevu tekstu? Koliko je to pomoglo, a koliko odmoglo uspjehu predstave?

Teško mi je reći koliko je to pomoglo popularnosti te predstave. Na neki način jest jer je ta polemika stavila 'Ljude od voska' u centar pažnje naše javnosti te je postalo stvar prestiža otići u HNK i pogledati je kako bi se moglo odrediti prema  problemima o kojima ona govori. Osobno, mislim da su takva rasprave potpuno besmislene. Niti jedna umjetnost nije ni etična ili neetična, umjetnost je izvan takvih kategorija i tako bi trebalo gledati ili interpretirati 'Ljude od voska'. Za tu predstavu se i dalje traži karta više, postala je hitom, a ljudi me nastavljaju zaustavljati na cesti jer imaju potrebu razgovarati o njoj, premda su polemike odavno završile. Bit će mi jako zanimljivo gledati reakcije na predstavu izvan Zagreba ili izvan Hrvatske. Strancima, koji ne znaju podatke iz Matišićeve biografije, 'Ljudi od voska' bili su umjetnički jako uzbudljivi. To govori o univerzalnosti poruke koju oni nude, ali i o našim predrasudama. Također će biti zanimljivo pratiti kako će je publika doživljavati, recimo, za deset godina. 

U vašoj repertoarnoj politici ističu se jaka europska redateljska imena, od Pipa Delbona i Nekrošiusa pa sve do Boba Wilsona, koji će u idućoj sezoni režirati praizvedbu opere 'Two Oars' skladateljice Paole Prestini. Kako zapravo krojite repertoarnu politiku?

Postoji više kriterija. Kao što sam rekla, bitan mi je domaći dramski tekst, ali i klasična djela. Smatram da nacionalna kazališna kuća treba propitivati našu kulturnu baštinu, klasične tekstove te klasična operna i baletna djela u suglasju s našim vremenom. S druge strane, suvremeni dramski tekstovi izravno ulaze u dijalog sa stvarnošću u kojoj živimo, što je važan segment interesa HNK. Također je važno imati velika europska imena koja s našim umjetnicima zajednički promišljaju izgled teatra u ovom vremenu. Tu vrstu suradnje bilo mi je lako organizirati, jer godinama s ravnateljem Drame Ivicom Buljanom vodim Festival svjetskog kazališta. Redatelji čije su predstave gostovale u Zagrebu postali su naši prijatelji i dolaze raditi za puno niže honorare, držeći taj rad određenim izazovom. Nama je pak važno pokazati da i naši ansambli mogu sjajno surađivati s velikim europskim autorima. Recimo, predstava 'Evanđelje' Pipa Delbona, koja nije potpuno prihvaćena kod zagrebačke publike, a čije su izvedbe bile popraćene različitim reakcijama, čak i pitanjima zašto smo uopće postavili taj komad, na europskim pozornicama postala je veliki hit. Izvođena je tri tjedna u Parizu i to pred prepunim gledalištem, a gostovala je i u svim najvažnijim europskim gradovima i svugdje je dobila sjajne kritike. U studenom ćemo ponovno pokazati 'Evanđelje' u HNK, da publika s odmakom vidi što se u međuvremenu, nakon tako velikog uspjeha HNK i uspjeha naših glumica po europskim scenama, dogodilo s predstavom. No ona je svakako pridonijela jednom novom imidžu HNK u Europi, a bila je iznimno važna i za razvoj glumačkog ansambla. Što se tiče Nekrošiusovog 'Ivanova', koji je također izazvao podvojena mišljenja, on je uvršten u program Baltic house festivala u Sankt Peterburgu, a nakon toga gostovat će u Moskvi i time započeti svoj europski život. Mislim da je upravo to naše pozicioniranje na europskoj kazališnoj mapi iznimno važno za jednu nacionalnu kazališnu kuću, čija je i dužnost da sliku hrvatskog teatra predstavi u Europi i svijetu. Dakle, zagovaram balans između suvremenosti i klasike, predstava koje s lakoćom komuniciraju s publikom i onih umjetničkih izvedbi koje se ne moraju svima svidjeti.

Konkretno, možete li pojasniti zašto ste odabrali naslov 'Tko pjeva zlo ne misli' u režiji Renea Medvešeka, nastao prema kultnom Golikovom filmu? Koja je bila ideja vodilja?

Jednako se možemo pitati zbog čega 'Kralj Lear', a ne 'Richard III' i tako redom?! Činilo nam se da je Zagreb zaslužio imati predstavu o sebi, premda ne možemo znati hoće li ta predstava postati kultnom kao što je što je to slučaj s istoimenim filmom. Željeli smo progovoriti o Zagrebu, a pri tome ne rekonstruirati niti dekonstruirati kultni Golikov film, nego ga ispričati na pozornici u kontekstu vremena o kojem govori. Mi ćemo uz priču, koju znamo iz Majerovog 'Dnevnika malog Perice' ili Golikova filma, imati i dokumentarističku priču o događajima u Zagrebu između 1935. i 1939. godine, a onda i o onim povijesnim zbivanjima koja su upravo tih godina mijenjala i izgled cijele Europe. Nadamo se da ćemo uspjeti napraviti predstavu što će iz različitih perspektiva osvijetliti Zagreb u jednom traumatičnom vremenu, koje bi na neki način moglo podsjećati i na ovo naše.

Politički teatar u HNK - da ili ne? Ima li mjesta angažiranim temama u našoj najvećoj kazališnoj kući? Naime, javljaju se primjedbe da bi možda HNK trebao biti agresivniji...

Pitanje je što je danas politički teatar i koje su teme angažirane. I koliko teatar treba biti agresivan ako je stvarnost koja ga okružuje prepoznata upravo po svojoj agresivnosti? Jesu li 'Tri zime' politički teatar? Bi li tekst koji govori, primjerice, o ustašama i partizanima već unaprijed bio angažiran? Ili je angažiran onaj tekst koji govori o tome kako se pojedinac ne može snaći u ovom vremenu? Mi više ne živimo u vrijeme onog političkog teatra kakvog pamti komunizam, kad se znalo tko nam je neprijatelj i prema njemu smo se mogli s lakoćom odrediti. Danas više ne znamo tko nam je neprijatelj, odnosno, ima ih toliko puno. Danas s pravom možemo i određenu obiteljsku dramu svrstati u politički teatar, jer se bavi temom koja se tiče svih nas, koja nas određuje i o kojoj ovise naši životi. Dakle, teško je, ako ne i nemoguće odrediti granice političkog teatra. Čak mi se čini da model političkog teatra kakvog poznajemo više ne postoji ni u Europi. Također mi se čini da postoji ispolitizirani teatar, koji pak nužno upućuje na pitanje zbog koga je ispolitiziran i na koji je način ispolitiziran. U HNK prije svega nudimo one teme koje nas uzbuđuju i koje nas se tiču. U idućoj sezoni tako nudimo gledateljima u predstavi 'Tko pjeva zlo ne misli' priču o Zagrebu u (ne)sretnim vremenima pitajući se koliko se ona preslikavaju danas na naše osobne, razlomljene i prilično otuđene priče. Donosimo i priču o Drugome i drugačijem preko Novakovog romana 'Ciganin, ali najljepši', a tu je i priča o starosti, međugeneracijskim odnosima i otuđenju među ljudima zapisana u 'Kralju Learu'. U Baletu pak govorimo o Apoksiomenu, dakle antičkom kipu, pronađenom u moru kraj Malog Lošinja, ali zapravo govorimo o Mediteranu i izbjeglicama, pokušavajući otkriti koliko nas se ti događaji iz prošlosti još uvijek tiču. Mislim da nas se svako umjetničko djelo mora osobno ticati. A umjetnička djela često nas se tiču puno više od onih političkih.       

Smatraju vas jednom od najuspješnijih kulturnih menadžerica u zemlji. Što to danas konkretno znači u Hrvatskoj? S kojim se problemima susrećete? 

Zadovoljna sam posljednjom sezonom jer smo se financijski spasili, a zatim razvili toliko da možemo raditi predstave i koprodukcije koje nas zanimaju. Imamo sjajne ansamble koji doista mogu savladati sve izazove. Također, uspjeli smo povući sredstva iz europskih fondova, dakle, nemam se na što žaliti. No ostao je naš najveći problem - manjak prostora, zbog čega ne možemo izvesti onoliko predstava koliko želimo. Već se desetljećima tri ansambla bore na jednoj sceni, koja se od 1895., uz malu rekonstrukciju iz 60-ih godina nije pomakla u ovo vrijeme. Dakle, HNK je građen po modelu iz 19. stoljeća i tu se ništa bitno u proteklih 122 godine nije promijenilo. Pokušali smo na početku, primjerice, veliku pokusnu dvoranu promovirati u malu scenu HNK, no odustali smo od te ideje jer se pokazalo nemogućim. Naša tehnika je na kraju sezone iscrpljena do krajnjih granica jer nekoliko puta dnevno dovozi i zatim vraća scenografiju iz skladišta u Adžijinoj. Očekujemo da će netko prepoznati našu želju da dobijemo drugu scenu jer bez nje HNK uskoro više neće moći funkcionirati. Također, problem predstavlja i legislativa. Zakon o kazalištima treba mijenjati, dok ostali zakoni ne omogućavaju, primjerice, našim plesačima da odu u zasluženu mirovinu ili budu prekvalificirani u neko drugo zvanje. Više od 50 posto baletnog ansambla više ne može plesati, a oko 30 posto pjevača ne može pjevati. Dakle, mnoge stvari moraju se urediti, i zakonodavno i organizacijski, i to vrlo brzo kako bi HNK mogao funkcionirati u 21. stoljeću.  

HNK dobiva sredstva iz europskih fondova. Bi li mogao tako uspješno funkcionirati i bez njih?

Mogli bismo raditi i bez novca iz europskih fondova, no ta sredstva itekako pomažu. Posebno bi nam pomogla sredstva iz strukturnih fondova za pronalaženje i uređenje nove scene te za adaptaciju zgrade HNK, koja doslovno tone u zemlju. Također, HNK je udružen u Europsku kazališnu konvenciju, zatim u Prosperov projekt, koji nam je i financijski pomogao prošle godine. Prije nekoliko tjedana ušli smo u novi, sjajan projekt Opera Vision s 30 europskih opernih kuća, od Covent Gardena do Pariške opere. Riječ je o  'live streamingu', znači, snimanju opernih predstava HNK tijekom tri godine i zatim njihovu razmjenjivanju s ostalih 30 partnera te prikazivanju u tim kazalištima. Dakle, gledatelji iz Pariza i Londona moći će gledati što radimo u zagrebačkoj Operi. Važno je spomenuti kako ta oprema, koju ćemo nabaviti za snimanje, ostaje HNK-u, što je iznimno korisno jer ju sami zasigurno ne bismo mogli nabaviti. Drugi projekt radimo s Oslom. Naš će redatelj s norveškim glumcima uprizoriti Krležino 'Kraljevo', a norveški redatelj Erik Ulfsby režirat će 'Peer Gynta' u Zagrebu. Sigurni smo da se radi o iznimno interesantnom projektu. Kada smo počeli pregovarati s Det Norske Teatret iz Osla prije godinu i pol nitko od njih nije čuo za Krležu. U međuvremenu su redatelj, glumci i uprava pročitali pola Krležinog opusa što znači da smo ih zaintrigirali za našeg najvećeg pisca, koji nakon postavljanja 'Kraljeva' više neće biti nepoznat u Norveškoj. Funkcija nacionalnog teatra i jest u tome da velika imena hrvatske književnosti i kulture promovira u Europi.   

Otkako je Leonard Jakovina postao ravnatelj Baleta, o njemu se puno govori. Jeste li očekivali da će Balet HNK doživjeti takav uspjeh s 'Anom Karenjinom' u Sankt Peterburgu?

Gostovanje 'Ane Karenjine' u režiji i koreografiji Lea Mujića u Aleksandrijskom teatru, usred Sankt Peterburga, bilo je stvarno fascinantno. Novinari su nas pitali na konferenciji za medije kako smo se usudili uzeti rusku baštinu i to baš 'Anu Karenjinu' i Čajkovskog te doći u središte ruskog baleta, a zatim su ti isti ljudi u Aleksandrijskom teatru nakon izvedbe predstave vikali 'Bravo!'. Publika je plakala, naši plesači također. Oni su te večeri doista dali sve od sebe, što je i logično jer su dobili priliku da nastupe u samom središtu svjetskog baleta. Taj događaj je pridonio jačanju samosvijesti u našem ansamblu, što se kasnije i vidjelo u posljednjoj ovosezonskoj baletnoj premijeri 'Gospoda Glembajevi'. Po mom mišljenju u tom su baletu čak na određeni način i pređene granice mogućeg u kontekstu onoga što je naš Balet do tada radio. Nadam se da je to tek početak i da ćemo uskoro ponovno gostovati u Sankt Peterburgu.   

Prošle sezone je HNK, kao i mnoga druga kazališta i kulturnjaci, bio na meti bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Smije li se politika miješati u repertoar i organizaciju kazališta?

Politika se nikako ne smije miješati u repertoar. Ministarstvo kulture je suosnivač HNK i može imati ideju o tome kako bi nacionalno kazalište trebalo izgledati, koju bi ravnatelji trebali poštivati. Primjerice, mi ne možemo u HNK raditi neko hipereksperimentalno, autistično kazalište, no isto tako naši osnivači, Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, ne mogu utjecati na naš odabir naslova i redatelja. Za vrijeme mandata Zlatka Hasanbegovića naši međunarodni projekti nisu bili prepoznati pa nam je odbijeno financiranje 15 međunarodnih gostovanja, dok nam je bilo plaćeno samo gostovanje u Ljubljani. Imali smo problema s Festivalom svjetskog kazališta i s nekim međunarodnim projektima, no sada je situacija posve drukčija. Jasno je kako ne bismo mogli realizirati gostovanje u Sankt Peterburgu, kao ni druga gostovanja, primjerice u Volksteatreu s 'Tri zime', bez podrške Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Dakle, bez njihove potpore ne bismo se mogli pozicionirati u Europi, stoga je doista pohvalno da naši osnivači danas prepoznaju naše nakane te nam u njihovoj realizaciji pomažu.         

HNK-u je prošle godine, kao i drugim kazalištima, srezan budžet za pet posto. Kakva je danas situacija?

Mi i dalje imamo pet posto manje programskih sredstava, no uspjeli smo se stavili unutar tog okvira zahvaljujući našim vlastitim prihodima, koje ostvarujemo od ulaznica, europskih fondova i gostovanja. 

Nalazite se na Trgu maršala Tita, koji je posljednjih tjedana u žiži javnosti, ali ne zbog kazališta nego zbog Hasanbegovićeve inicijative za promjenom njegova imena. Koji je vaš stav o tome?

Branimir Pofuk je u tekstu u Večernjem listu prije nekoliko dana dobro primijetio da je više ljudi prošlo kroz HNK nego što se sastalo na Trgu da bi govorilo za ili protiv Tita. Taj njegov tekst zapravo je apostrofirao kako na tom trgu, na kojem se ideološki i politički obračunavaju i razračunavaju ljuti protivnici te svode neki stari računi, postoji kazalište koje je postalo važno Zagrebu i čiji gledatelji uopće ne percipiraju na kojem se trgu ono nalazi. To je meni na neki način bila pohvala onoga što mi radimo.