Također, u utorak 18. listopada u MSU je najavljena prezentacija novog broja časopisa 15 dana koji je posvećen njegovom radu, a od 5. studenog, također u MSU, najavljene su i projekcije njegovih animiranih filmova.

No, nismo se zato našli sa Žeželjom. On u zagrebačkom MSU upravo i po prvi puta u karijeri samostalno izlaže, i to u Black Box-u, prostoru na prvom katu koji se čini idealnim za crtača njegova profila i estetike. Žeželj je veliku, crnu sobu MSU-a čitavu transformirao u priču. Ulaskom u Black Box fizički se i mentalno ulazi u 'Svjetlocrno', svijet u kojemu postoji red, logika i snažna pripovjedna nota; element narativnosti oduvijek je bio neizostavan element Žeželjova rada.

Kustosica izložbe - otvorene do 20. studenog - je Leila Topić.

Umjetnik - koji je autor dvadeset i pet grafičkih romana, od kojih su neke objavili izdavači poput DC Comicsa, Marvela, Dark Horsea, Heavy Metala, Image, Glénat, Dargaud, Eris Edizioni, The New York Timesa i Harper’s Magazinea - u Black Box-u miješa urbane i prirodne motive, a ambijent se donekle referira i na Poglavicu jelena, njegov najnoviji crtani roman koji evocira prožimanja, veze i suodnose između prirode i društva.

Danijel Žeželj formalno je priznat kao strip crtač, grafičar, animator, ilustrator i slikar, no njegov je opus mnogo kompleksniji od ograničenja spomenutih etiketa. Njegov je kreativni proces izrazito kritičan prema različitim suvremenim društvenim sustavima dok mu djela istovremeno nude osjećaj mračnog, odnosno magičnog realizma. Žeželj je autor i zapaženih multimedijskih performansa počevši od 1997., a producirao je i osam kratkih animiranih filmova koje ćemo uskoro gledati u MSU.

Prvi put samostalno izlažete u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Kako to da se to događa baš sada, i što vam znači taj prostor?

- Prvi razgovor o izložbi Svjetlocrno započeo je prije otprilike godinu dana, na poziv kustosice Leile Topić. Fokusirao sam se na fizičku realnost prostora odnosno same galerije Black Box, crne prostorije veličine 27 x 10 metara. Ona je bila polazište izložbe i koncepta, a kako u svemu tražim i iščitavam priče, taj je prostor postao pozornica jednog vizualnog ciklusa koji se pak narativno temelji na grafičkom romanu Poglavica jelena.

Ovom izložbom predstavljate ambijentalni rad, a kako piše u najavama - riječ je o svojevrsnom "otjelotvorenom crtežu". Što je, zapravo, otjelotvoreni crtež?

- Ideja je bila transformirati galeriju u priču - ulaskom u prostor ulazi se u novi ambijent, posjetitelj postaje svojevrsni akter priče konstruirane unutar prostora. Zidovi galerije koja je visoka četiri metra oslikani su serijom vizuala na koje se zatim nastavlja niz uokvirenih grafika velikog formata, koje se zatim opet vežu na velike zidne slike. Sama galerija je postala narativni ciklus koji se čita u smjeru kazaljke na satu, posjetitelj je aktivni sudionik te priče, fizički i metalno, svojom prisutnošću i svojom interpretacijom.

Prostor ste preobrazili u ambijent koji se referira na vaš posljednji strip "Poglavica jelena”. Junak tog stripa iznenada i nasilno raskida sve veze sa životom koji je živio do tada, napušta grad i civilizaciju te odlazi duboko u šumu gdje provodi sljedećih godinu dana, srastajući s prirodom. Mislite li da se može suvremeni čovjek danas snaći u prirodi, preživjeti, ili smo odavno s njom pogubili sve veze?

- Najvjerojatnije ne. Naša veza s prirodom sve je tanja, destrukcija koju širimo suprotstavlja nas prirodi. Hranimo se iluzijom da smo gospodari svijeta, a gospodari smo vlastite zablude, priroda je postojala prije i postojat će poslije nas, mi smo treptaj njenog oka. Postavka Poglavice jelena je simbolična, prati faze pobune i bijega od društva, traženja sebe u spajanju s prirodom, sve do konačne katarze i zatvaranja kruga. Radnja se odvija kroz četiri godišnja doba, koja također simboliziraju ciklus jednog života.

Znamo da jelen ima značajnu ulogu u mitologiji različitih naroda. Što vama simbolizira ta životinja?

- Jelen je arhetip zapadne civilizacije, simbol prilično široke primjene, od totalitarističkih oznaka do pivskih etiketa. Mene je zanimao kao simbol snage prirode, nečeg divljeg i neukrotivog, a proces odbacivanja rogova je ujedno i simbol obnavljanja i reinkarnacije, kruga života.

Otvorenje izložbe popratio je i performans slikanja i glazbe. Vi odavno u klasične likovne prakse uvodite performans; zašto vam je to važno i kakve vam mogućnosti izraza performans kao medij otvara?

- Izložbu je otvorio performans slikanja i glazbe uživo u dvorani Gorgona, s vrhunskim glazbenicima Katharinom Ernst na bubnjevima, Nenadom Sinkauzom na električnoj gitari i elektronici i Alenom Sinkauzom na basu i elektronici. Performans je eksperimentalna forma kazališne naracije, glazba i slike prate strukturu drame i pričaju priču, a tema je bila bliska narativnom ciklusu same izložbe Svjetlocrno.

Vi često slikate javno, pred ljudima tijekom izvođenja takvih performansa - to izgleda nezgodno.

- Nadam se da ne izgleda nezgodno (smijeh). Ali istina je da slikanje pred publikom nije prirodan proces, slikanje traži intimu i izolaciju, utoliko je slikanje uživo eksperiment i izazov. Performans je uvijek koncipiran kao direktan spoj glazbe i slike koji paralelno nastaju i uzajamno se nadopunjuju. Poveznica im je narativna nit, svaki performans ima priču, najčešće se radi o sekvenci slika velikog formata koje u konačnici zatvaraju jednu priču.

Zašto ste s performansom započeli tek nakon odlaska u Ameriku? Jeste li tamo pronašli poticajnije umjetničko okruženje?

- U Americi sam imao priliku intenzivno surađivati s brojnim glazbenicima kojima su bili bliski multimedijalni eksperimenti i improvizacija. Tako se rodila ideja Live Painting + Live Music performansa, direktna komunikacija dva medija gdje glazba stvara prostor koji je ujedno vrijeme nastajanja slike. Glazba je u takvim izvedbama često i nužno improvizirana budući je vrijeme slikanja slike gotovo nemoguće kontrolirati, jer moj uvjet je od početka bio izbjegavanje apstrakcije, slike moraju biti figurativne. Live Painting + Live Music je svojevrsni dugoročni eksperiment, “work in progress”.

Dulje vrijeme živjeli ste u Americi, a stripove i ilustracije objavljivali ste kod najvećih izdavača poput DC Comics/Vertigo, Marvel Comics, Dark Horse, The Harper’s Magazine… Kako izgleda život zaposlene stripaške zvijezde u SAD-u?

- Izgleda kao radni dan bilo kojeg radnika, s puno jake kave i strpljenja. Rad na stripu oduzima puno sati, grafički romani i strip serijali rade se mjesecima, ponekad i godinama. Rad na stripu traži disciplinu, dugotrajan je, često spor i zahtjevan, ali ja ga volim. Takvi dugotrajni poslovi ponekad otvaraju vrata u paralelnu realnost, vlastiti svijet, i to je jako privlačno.

Kako to da ste završili više u stripu nego u slikarstvu?

- Uvijek me zanimalo pričanje priče kroz slike, narativno putovanje u svim formama. Također, strip je bio medij ulice (sada je to puno manje), utoliko mi je bio uzbudljiviji od ideje slikanja za galeriju. Ali primarni impuls bio je istraživanje vizualnog pripovijedanja, utoliko me okupiraju i animacija, ilustracija, murali i multimedijalni projekti.

Teme vaše izložbe jesu pobuna i katarza. Gdje ih nalazite danas?

- Na rubovima. Uvijek izvan i usprkos centru. Ali prostori pobune se smanjuju, i jednom kada nestane tenzija pozitivne i negativne energije, nestat će civilizacija. Ne mislim simbolično, već doslovno.

Vi ste vrlo produktivan autor. Kako vam uspijeva toliko umjetnički raditi?

- Mene jedan projekt navodi na sljedeći, često radim nekoliko projekata paralelno jer mi se na taj način otvaraju drugačije ideje i rješenja. Umjetnička praksa je poput bilo koje druge prakse i zanata, povezivanje ruku i glave, učenje i vježbanje određene vještine korištenja alata i materijala, i kroz taj proces se koncept i emocija mogu transformirati u predmet, sliku, skulpturu, glazbu, stol i stolicu, bilo što.

Nedavno ste u Francuskom institutu imali izložbu 'Fragmenti života Vincenta van Gogha’, nastavno na vaš grafički roman 'Fractalia', koji kroz petnaest epizoda kronološki prati pojedine događaje iz života Vincenta van Gogha. Što ste naučili o van Goghu radeći na ovome romanu, kako ste birali događaje iz njegova života koje ćete u strip uključiti? Koliko je tu fikcije a koliko fakcije?

- Fractalia je subjektivna interpretacija ali se temelji na opsežnoj i dokumentiranoj faktografiji kao i na Van Goghovim pismima koja su preuzeta iz arhiva Van Gogh muzeja u Amsterdamu. Svaka od petnaest epizoda smještena je u specifično mjesto i vrijeme, i odnosi se na neku od ključnih faza Van Goghovog života. Ali radnja koju opisuje epizoda, izmišljena je, mogla se dogoditi ali i ne. Ta radnja je prvenstveno odraz i opis emotivnog stanja, jer cijeli Van Goghov put odvijao se u sudarima krajnosti, emotivnim eksplozijama i padovima vezanim uz njegov temperament, imaginaciju, kreativnost i tešku mentalnu bolest.

Kakav je bio interes za tim stripom kojega je u Francuskoj izdao Ediciones Glénat?

- Interes je bio odličan iako je knjiga objavljena usred korone i na žalost nisam bio u prilici otići na promociju knjige i izložbu u galeriji Glenat u Parizu.

Zašto vas u radu ne zanima boja?

- Izuzetno volim slikare koloriste poput Hockneya, Rothka, Bonnarda, Matissa ili spomenutog Van Gogha. Ali kroz boju ne uspijevam izraziti ono što me najviše zanima, a to je drama svjetla i sjene, kontrast crnog i bijelog. Takav chiaroscuro pristup crtanju i slikanju isključuje boju. Moji učitelji su barokni slikari.

Ilustrirali ste naslovnice knjiga za Frakturu. Što vam se najviše sviđa kod tog posla?

- Stjecajem okolnosti imao sam priliku ilustrirati naslovnice za knjige četiri sjajne pjesnikinje, Eveline Rudan, Neve Lukić, Monike Herceg i Olje Savičević Ivančević. Svaki posao vezan za literaturu mene veseli, knjige su mi uvijek bile putokazi kroz krize. Napravio sam i osobnu likovnu posvetu književnosti, pedeset i pet portreta pisaca objavljenih u knjizi Divljaci.