U Cvijetićevom fokusu ovaj je put njegova obitelj, kroz čiju priču - koristeći se kako činjenicama, tako i fikcijom - pripovijeda dramatične okolnosti s početka rata u Sarajevu. Glavni lik romana je Bota, autorov mlađi brat, koji se nalazi na odsluženju vojnog roka u tadašnjoj JNA. Nažalost, nije to bio najbolji trenutak za odsluženje redovnog vojnog roka u bivšoj državi. Naime, oružani sukobi već su počeli diljem zemlje, a kasarna "Viktor Bubanj", u koju Bota stiže u veljači te prve ratne godine, već koji mjesec kasnije opkoljena je i odsječena od svijeta. Bio je to odgovor Sarajlija na bombardiranje grada. Vojne vlasti uspjele su nekako ispregovarati izlazak i odlazak vojnika iz kasarne, no u tom kaosu došlo je do incidenta i ubijanja nekoliko pripadnika JNA. Cvijetićev brat nije bio među njima, a po povratku u Prijedor priključuje se srpskoj vojsci...

Predstava nastaje u koprodukciji Kazališta "Gavella", Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Narodnog pozorišta Sarajevo i Scene MESS.

U kazalište Gavella, gdje glumci s područja čitave bivše države posljednjih dana održavaju probe, stižemo nešto prije 10 sati. Vruće je i miriši na ljeto. Ali, ne i u ovoj prostoriji, u kojoj smrt proviruje s ekrana. Svjedočimo netipičnoj glumačkoj vježbi. Gleda se BBC-jev dokumentarni film "Smrt Jugoslavije", a četvrta epizoda bavi se upravo stanjem u Sarajevu. Neki od glumaca izlaze van plačući. Smrt je za njih nepodnošljiva. Nakon projekcije filma, s autorom romana Cvijetićem razgovaramo u uredskim prostorijama Gavellinog kazališta.

Gledanje ovog filma je, pretpostavljam, vrst glumačke vježbe.

Film Smrt Jugoslavije dobro prikazuje to jedno kolektivno ludilo, i kada ga gledamo, mi smo suočeni s rođenjem jedne tragedije, koja je naravno i dio mog romana. Moj roman tretira i scenu kada se moj brat povlači iz sarajevske kasarne Viktor Bubanj. U mojoj fikciji ta čuvena Dragovoljačka ulica postaje Jugoslavenska ulica, gdje im se dogodilo ono što im se dogodilo. Presječena je kolona i ginuli su mladi ljudi. Srbi, Bosanci, Makedonci. Vojnici JNA. Moj brat je bio na redovnom služenju vojske, i prošao je pakao tih dana. Vratio se u Prijedor kao izmijenjena osoba. U vojsku je otišao kao dječak od 18 i pol godina, a vratio se kao starac od devetnaest. Taj moj mlađi brat, pet godina mlađi od mene, odjednom je postao moj stariji brat.

Da bismo ušli u dubinu priče, redatelj je predložio da skupa pogledamo film. Mislim da je veličina ovog projekta upravo u tome da se radi o koprodukciji kazališta iz Zagreba, Novog Sada i Sarajeva. To je prvi put na prostorima bivše države da se ova tri teatra udružuju i da ih spaja ova tematika, vrlo traumatična i na koju svako gleda iz svog kuta. Vidjeli smo različite reakcije i tijekom prikazivanja filma.

Neki glumci u prostoriji bili su vrlo mladi.

Neki su od njih rođeni puno kasnije, a neki su i dokumentarac gledali prvi put. Vidjeli ste da su neki plakali, izlijetali van. Ali, taj film je zapravo spuštanje sonde u dubinu romana i pokušaj da se glumci suoče. Radimo vruću temu. Ovih dana je bila podignuta optužnica za neke ljude koji su sudjelovali u događaju u Dragovoljačkoj ulici.

Kokan Mladenović je režirao predstavu i prema vašem romanu Schindlerov lift, koji je također smješten u vrtlog raspada Jugoslavije.

Da, ali tu smo tretirali raspad Jugoslavije kroz prizmu jednog nebodera. Ja sam uzeo za primjer svoj crveni soliter, u kojemu dan danas živim, i kroz tragediju tih odnosa između susjeda, komšija - koji su odjednom pod utjecajem televizije u jednu noć mijenjali identitete iz Jugoslavena u nešto drugo - tretirao sam raspad Jugoslavije u totalu, da upotrijebim filmski jezik. A u novom romanu kamera je ušla u jedan stan. Uzeo sam, naravno, svoju obitelj, jer ju najbolje poznajem.

Bavite se temama koje izazivaju mnoge podjele u društvu.

Dok pišem svoje romane, uvijek pokušavam da nikoga ne povrijedim. Da koristim jezik žrtava, onih koji ne mogu govoriti jer su streljani, izvučeni iz kolone, nestali. Uvijek želim pisati iz pozicije onih koji nemaju glas. Smatram da je dovoljno vremena prošlo i da treba dotaknuti neke tabue. Gledatelji predstave Schindlerov lift izlaze iz kazališta plačući. No, i ta predstava doživljava različitu sudbinu. Negdje ljudi ostaju ledeni, ravnodušni.

Postavljate pred njih teška pitanja.

To je cijena tog ponovnog razmišljanja o svemu. Da li sam ja mogao učiniti nešto više da nekoga spasim, ili sam bio puki promatrač, koji nije mogao utjecati ni na što? Jesam li bio na strani žrtve, ili onih koji su nanosili zlo? Dakle, silna pitanja se postavljaju pred gledatelje predstave i čitatelje romana.

Znamo da ste kazališni čovjek. Jeste li oduvijek zamišljali svoje romane na pozornici?

Nije bila moja namjera da će se dogoditi predstave na osnovu mojih romana. No, Kokan je igrom slučaja radio predstavu prema romanu "Sjećaš li se Dolly Bell" Abdulaha Sidrana, i tada je od njega dobio moj roman Schindlerov lift i kliknuli smo. Kontaktirali smo međusobno, a ja sam bio i pomalo šokiran, znajući o kakvom majstorskom teatru i redatelju se radi. Kamerni Teatar 55 je, nogometnim rječnikom rečeno, Barcelona. Korona je začinila čitav proces rada na toj predstavi, a bilo je momenata kada su glumci ostajali i po 24 sata u kazalištu, samo da se nitko ne zarazi i da možemo raditi.

Na koji ste način kliknuli s redateljem?

Kokan i ja smo se dodirnuli dušama. Oboje smo ljudi koji umjetnost tretiraju sedativno i inovativno. Ovo je naš pokušaj da probudimo neke ljude oko nas, koji desetljećima spavaju, ali i da mladim ljudima kažemo da službene istine, one koje uče u školama, i ne moraju biti posve točne. I da postoje mnoge stvari koje narušavaju kompaktnost tih istina.

Kako se osjećate ovih dana na probama?

Ja već 4-5 dana prisustvujem probama, a čak ću i igrati u predstavi. Bilo je to za mene veliko iznenađenje. Znate, ja godinama radim u malom prijedorskom kazalištu, ovo je tek moj drugi dodir s velikim teatrom, i prvi izlazak iz malog kazališta u svijet velikih glumaca. Zbog toga sam silno ponosan i čast je sudjelovati u procesu. Znam Kokanovu metodologiju, i vidim da zbunjuje glumce. On ne radi konvencionalno, koristi se brechtovskim jezikom i metodama koje su danas aktualne u njemačkim teatrima. Radi s glumačkim metodama koje su rijetke kod nas, tako da je to, zapravo, jedno spuštanje sonde iz probe u probu. To je ulazak u dubinu, gdje mi raspravljamo o stvarima poput koje boje je naša buduća predstava, ili koja je ona životinja. Zagrebački glumci mi kažu da nemaju običaj dolaziti na probe s olovkom i sveskom, a kod Kokana je to potpuno normalno. Glumci dobivaju zadatke, pripremaju se za probe.

Očito je, vi niste jedan od onih pisaca koji se klone proba. Znamo da ima i takvih.

Način Kokanovog rada je takav da pokušava pisca što više involvirati u rad. Ima puno pisaca koji se ograđuju od predstava, naravno. Ali, pošto sam ja teatarski čovjek, meni je to bio izazov. Obožavam biti na svakoj sekundi probe. Obožavam učiti od velikih glumaca, redatelja. Obožavam i vidjeti kako likovi iz moji romana postaju živi. Moja majka, brat, teta, ili komšija koji je ubijen. Odjedanput vidjeti te ljude žive, vesele i nasmijane na sceni je nešto strašno uzbudljivo i retraumatično.

Vi, zapravo, ponovno prolazite svoj roman u detalje.

Da, ali ovaj put nizvodno. Prepuštam se rijeci događaja, načinu na koji glumci dodavaju, reinterpretiraju, izmišljaju. Zanimljivo mi je i kad me glumci upitaju: Ma, je li taj lik to stvarno radio tako? Glumci traže uporište u stvarnim likovima. Uvijek im kažem da to nije toliko bitno. Jer, oni su taj čovjek, nema potrebe da ga dodatno glume. Sve što trebaju jest unijeti osobnost tog lika iz stvarnosti u svoj glumački habitus. E, tada ti ljudi postaju živi.

U svojim prozama spajate fikciju i fakciju, a znamo još od slučaja Danila Kiša kako to zna ispasti priličan problem na ovim prostorima. Jeste li se plašili reakcija na dokumentarnost u vašim romanima?

Svaki čovjek koji se lati pera ima jednu vrstu strepnje koja je neminovna. Ja sam dijete Borgesa, kao i od vas spomenutog Kiša, i smatram da je vrlo upitno naše sjećanje. Ono je varijabilno. Postavlja se pitanje: što smo upamtili kao istinu, a što, možda, naše oko nije vidjelo? Umetanje dokumenata u liričnost je za mene vrlo važan postupak, moment u kojemu se fakti i fikcija toliko isprepliću da se ne zna više što otkuda izvire, i kamo ide. Tada i ono pitanje je li ovaj lik postoji, ili sam ga ja izmislio, postaje nebitno. Ja srećem u Prijedoru svoje prijatelje koje spominjem u romanima, koji me zaustave i kažu: ma što si tako napisao, to nije bilo tako… Ili moja majka, koja meni, kao liku u romanu, kaže: Pa čekaj sine, što si to tako napisao? Pa nije bilo tako! To je strašna provokacija, to pitanje: kako je zapravo bilo? Pet ljudi ima, dakako, pet potpuno različitih verzija događaja. I da li onda pričamo o fikciji, ili fakciji? To je duplo dno koje se prepliće, teatar u teatru, stvarnost u stvarnosti. Mislim da literatura živi od tih iluzija. Ona se hrani tom krvlju začuđenosti, zapitanosti.

Razlikuju li se reakcije čitatelja romana i gledatelja predstava s obzirom na to gdje se krećete po bivšoj zemlji?

Naravno, ovisno o tome gdje se predstava i romani kreću, reakcije su različite. Ali, ispada da najbolje reagiraju čitatelji u Njemačkoj, ili Italiji.

Dakle, oni čitatelji koji imaju odmak.

Da, najpravilnije to čitaju ljudi koji imaju odmak. Za njih ti likovi nisu Ivan, Meho ili Jovan. Već su osobe A, B i C. Jednog momenta, osoba B čini zlo osobi A, sumanuto i bez razloga. I to je za njih sve. Kao Borgesov učenik, Babeljov učenik, ja sam naučio da neke stvari moraju biti zapisane da bismo bili čisti pred nebom, i da naša savjest ne bi bila toliko opterećena. Ovi mladi glumci ovdje, neki su od njih prvi put u Zagrebu. Isto tako ima glumaca u Zagrebu koji nikada nisu bili u Sarajevu. To je istodobno strašno i fantastično. Različitost je činila bivšu zemlju, a onda nas je krvavo razdvojila. Nadam se da će iza nas doći neki ljudi koji će se upitati kako smo takvu zemlju rasturili na ovakvih šest dijelova.

Mislite li da će ikada biti šanse za zajedništvom među ovim narodima?

Nadam se da će jednoga dana to postati relevantno pitanje. Kako ove prostore povezati na privrednom, ili kulturološkom planu? U Europi već postoji nešto slično, poput Beneluxa.

Nije li to prilično ambiciozno očekivanje, pa mi u ovom trenutku ne želimo priznati niti da dijelimo isti jezik, a kamoli čitavu kulturu?

Slažem se da djeluje utopijski, ali ja želim vjerovati.

Istovremeno, u Europi bukti novi rat među "bratskim narodima".

Da, gore crveni soliteri u Mariupolju, Harkivu… Vidite da je moguće i da su istovjerni ljudi, istojezični ljudi u stanju praviti masakr jedni nad drugima. Na koncu vam biva shvatljivije ovo što je bilo kod nas, tu su, ako ništa, ratovali ljudi različitih vjera, a tamo ruski pravoslavci vrbuju kadirovce, dakle muslimane, da napadaju pravoslavce. To je bizarno.

Kako doživljavate to zlo među ljudima koje ih tjera da rade najgroznije stvari, posebice u ratu?

Uvjeren sam da mi ljudi imamo nešto u sebi od tog primordijalnog zla. Kao da podjednako tinja plamen dobrog, ali i lošeg.

Teoretičar kulture Terry Eagleton u svojoj knjizi “O zlu” piše da svi mi nosimo to zlo u sebi, i da ono nije puki društveni konstrukt. Ali, treba se dogoditi nešto da se zlo aktivira.

Tako je, treba kontekst da se zlo dogodi i da se ono ne može kontrolirati u sebi. Vidio sam na svoje oči ljude koji su normalni - kako u trenu postaju zvijeri. No, još zanimljiviji je fenomen povrata iz zvijeri u čovjeka. Tu dolazimo do Hannah Arendt. Kako je moguće da je taj starčić pobio milijune ljudi? Naravno, njegov odgovor je: tako su mi rekli. S druge strane, zamislite čovjeka u logoru. Svatko ga može ubiti. On ovisi o stražaru, o tome koliko u njemu ima ljudskosti, i da li može kontrolirati zlo u sebi? Ja sam sklon vjerovati da mogu svoje dobro raspiriti u sebi. Sve vjere govore o istom Bogu koji svjedoči istu dobrotu. Treba nam samo malo poticaja da počnemo činiti dobro. Što se kaže, jednog čovjeka ako spasite - spasili ste kozmos.

Zbog čega nam je onda ponekad tako teško dostići tu ljudskost u sebi?

To je pitanje za psihijatre, psihologe. U mom drugom romanu, često spominjem sintagmu minut neba. Moja baka mi je znala reći da je dovoljno da jednu minutu dnevno promatraš nebo, da budeš dobar čovjek. Ja to doista radim svaki dan. Gledam u nebo, smješkam se i imam kontakt sa svijetom, cvijetom, ženom, kćerkom, drugim ljudima… U toj mojoj minuti se kondenzira dobrota.

Dugo ste nosili romane u sebi, što se trebalo dogoditi da ih krenete pisati?

Trebala mi se dogoditi smrt moga oca na mojim rukama. Umro je kao beba. Imao je petnaest kila. I tog momenta, dok je umirao na mojim rukama, u meni se rađala misao da mu moram obećati kako ću sve reći. Svu njegovu bol, to čekanje na brata i mene... Mom su ocu sve ubili u Jasenovcu, bio je odgojen u domu za siročad, a oženio je Hrvaticu. U njemu nije klica zla uspjela. I kad je počeo rat, njemu nije bilo jasno tko se kome, i zašto, sada osvećuje. Morao sam mu kroz romane vratiti tu dobrotu koja mi je bila usađena. Bio je to moj dug njemu.