U poeziji nema poze, rezolutan je Darko Šeparović dok objašnjava svoje motive za pisanje. Pjesnik s diplomom arhitekta prošlogodišnji je dobitnik nagrade "Na vrh jezika", a ove godine predstavlja knjigu nagrađene zbirku poezije "Autopilot". Možda baš otočki racionalno - rođen je i odrastao na Korčuli - Šeparović mudro i iscrpno koristi ograničene lokalne resurse: organizira književne večeri, objavljuje u vlastitom izdanju, čita i citira domaće autore, a svaka mu je i riječ i stanka funkcionalna, znakovita, informativna i ozbiljna. U recenziji Šeparovićeva "Autopilota" Ivica Prtenjača je napisao - "Melankolija koju s otoka donosi u grad i praznina koju iz grada nosi na otok njegova su najvažnija popudbina, njegov vrt ili, s obzirom da je Šeparović arhitekt, njegov temelj."
Objavljivanje zbirke Autopilot potaknula je nagrada Na vrhu jezika. Što je, osim objavljivanja knjige, donijela nagrada Na vrhu jezika? Jesu li se vaša očekivanja promijenila otkako ste osvojili nagradu? Javljate li se i dalje na književne natječaje?
Nagrade poput Na vrh jezika za mlade i neafirmirane autorice i autore odškrinu mnoga vrata, omoguće određenu medijsku vidljivost, susrete i razgovore s generacijskim kontekstom što je u početnoj fazi od neizmjerne važnosti. Ipak, ne treba imati pretjerane zablude oko književnih nagrada jer je svima koji barem rubno prate i sudjeluju unutar hrvatskog književnog polja jasno kako su stvari posložene i kakva je masmedijska recepcija književnosti. S tim činjenicama treba se pomiriti čim prije i zanemariti ih, nastaviti čitati i pisati, slati tekstove na književne natječaje jer su oni dobar uvid u kvalitetu nečijeg teksta, iako nisu jedino mjerilo.
Zbirka poezije "Autopilot" promovirana je početkom godine. Kakve su bile reakcije? Jeste li knjigom proširili krug publike koja prepoznaje vas i vašu poeziju?
Reakcije su bile iznad mojih očekivanja, pogotovo od dijela ljudi kojeg možemo, vrlo uvjetno, nazvati generacijom. Pokušao sam, koliko god je to bilo moguće, javno čitati Autopilota, imali smo promociju u Zagrebu, Beogradu i nedavno u Umagu. Neovisno o tome što nas mediji uvjeravaju u to kako se knjige ne čitaju, još uvijek postoji dovoljan broj zainteresiranih čitatelja koje poezija zanima.
Prozu ste počeli pisati prije nego poeziju, ipak zahvaljujući zbirci "Autopilot" poznati ste zasad isključivo kao pjesnik. Kojim se temama bavite kao prozaik? Planirate li objavljivanje i proznih radova?
Već nekoliko godina radim skice za roman. Pokušavam pristupiti pisanju proze na jednaki način kao i pisanju poezije, detaljno razraditi koncept i strukturu, otvoriti istovremeno više narativnih frontova, i u početku, minimalno udarati po plastičnim slovima. Nakon toga, u periodima od nekoliko dana sjednem i prenosim u tekst razrađenu ideju, gotovo pa u jednom dahu. Nekoliko knjiga koje sam nedavno čitao kao npr. "Tiho teče Misisipi" Vladimira. Tabaševića, "Satori" Srđana Srdića ili "Pjevač u noći" Olje Savičević Ivančević posjeduju tu sprintersku atmosferu teksta koja me privlači u prozi, velika brzina otvaranja teksta prema čitatelju, jezik koji je uvijek na granici poetskog. Knjige su to koje se ne ispuštaju iz ruku dok se ne pročitaju. Što se tiče tematskih preokupacija u romanu, zanima me koliko se sjećamo pročitanog dok tih nekoliko sati imamo tekst pred sobom, koliko je moguće čitatelja, kroz dijakronijski prozni tekst koji je u opreci sa sinkronijom stvarnosti u kojoj se taj isti tekst čita, odvesti na krivi trag i koliko to utječe na sjećanja iz naše privatne memorije. Julian Barnes u knjizi "The Sense of an Ending" bavi upravo tim pitanjem. Koliko dobro se sjećamo nekih stvari?Ako uspijem završiti proznu knjigu naravno da bih je želio i objaviti.
Za vas mlade pjesnike tipično je da ste vrlo aktivni u organiziranju književnih večeri i javljanju na natječaje. Kakvi su rezultati takve intenzivne aktivnosti?
Prije otprilike godinu dana, taman kada su objavljeni rezultati natječaja Na vrh jezika, s Dorom Lugarić, Andrijom Škarom i Svenom Popovićem pokrenuo sam program javnog čitanja autorica i autora rođenih od 1980. godine naovamo - Tko Čita?, koji se u jednomjesečnom mjesečnom ritmu odvija u prostorima Galerije SC, ali povremeno i gostuje u slikarskim ateljeima, stanovima prijatelja, gradovima po Jadranu, itd. Ideja programa je kroz razgovore i javna čitanja omogućiti autorima da iskomuniciraju svoje tekstove s publikom. Čitanja su često popraćena svirkom nekog od domaćih kantautora/ica ili bendova. Kao rezultat tog programa, prije dva tjednau Polukružnoj dvorani &TD-a promovirana je samizdat knjižica Tko Čita? (sezona 2015./16.), u kojoj je zastupljeno petnaest autorica i autora koji su u programu čitali. Planiramo nastaviti i periodično objavljivati samizdat izdanja jer nam se čini kako postoji publika koju takav, intimistički pristup zanima, i kako u Hrvatskoj postoji niz kvalitetnih mladih autorica i autora koji nemaju priliku prezentirati svoje tekstove. Paralelno s programom Tko Čita? nedavno je pokrenut i projekt ZARON, online soundcloud baza suvremenih hrvatskih pjesnikinja i pjesnika koji čitaju uz glazbenu improvizaciju Emila Andreisa. Sve su to DIY (do it yourself) projekti kroz koje idemo direktno prema publici i pokušavamo zaobići institucionalnu potporu u bilo kojem obliku. Želimo da projekti traju dok god za njih postoji realna potreba, a ne da oni ovise o nečijem hiru dodjeljivanja novčane potpore.
Odrasli ste u Veloj Luci i u intervjuima znate spomenuti bodulski jezik i rečenične konstrukcije u kojima se jednom riječju zamijeni čitav razgovor. Primjenjujete li takve bodulsku izražajnu redukciju u pisanju poezije?
Preciznost bodulskog dijalekta vjerojatno nastaje iz potrebe da se stvari, radnje i osjećaji definiraju do njihove same srži, bez mogućnosti krive interpretacije. Jezik je to koji je očišćen viškova u onoj mjeri u kojoj je taj isti prostor sveden na samo dvije mogućnosti, more ili obalu. Kod poezije je obrnuto. U prezasićenosti onoga čime smo okruženi pokušavamo jezikom pronaći tišinu koja će nam pokazati u poznatim stvarima, radnjama i osjećajima, nešto drugo; oštri kut, nove oblike, ostaviti širok interpretativni prostor. Ovako pojednostavljeno, zapravo pišem o svemu suprotnom od onoga što bodulski dijalekt jest.
Tehnička inteligencija u svijetu poezije nije česta. Kao arhitekt po struci, poznajete li još kojeg kolegu s tehničkih fakulteta koji piše poeziju? Primjećujete li da je pisanje poezije korisna mentalna rekreacija i vježba umne fleksibilnosti? Koje prednosti donosi pisanje kao lifestyle?
Zadnjih nekoliko godina sve je više autorica i autora koji ne dolaze s humanistički usmjerenih fakulteta. Vidim to kao zanimljivu pojavu i način da se književnosti pristupi s drugačijom optikom, ali biografska natuknica o završenoj školi, fakultetu, ne znači zapravo ništa. Uvijek je ispred nas tekst, a ne nečija diploma. Pisanje, u najširem smislu te riječi, ne shvaćam ni kao rekreaciju ni kao lifestyle, previše je poze i privremenosti u takvim definicijama, i ako ga promatramo kao takvog, nećemo dobaciti puno dalje od smračkih Facebook statusa koji poput lišajeva parazitiraju našu suvremenost. Pisanje je prazan stol ispred nas, reljef koji se lomi tamo gdje ne bi trebao, fizička potreba za čišćenjem preguste šume koja je ispred nas i odgovor čeka li nas uopće netko kada izađemo na čistinu.
