"Godina je 2035. u ekonomski iscrpljenoj, postpandemijskoj, osiromašenoj Hrvatskoj, pogođenoj vojnim udarom i posljedičnom diktaturom. Otac Danko i sin Vuk jedan od drugoga kriju koliko je malo potrebno da dotaknu dno, praćeni brižnom sjenom mrtve supruge i majke, i rijetkim prijateljima kod kojih se ljudskost ipak još ne računa u brojčanom iznosu. A onda se iznenada u njihovim životima pojavljuje mladi izbjeglica iz Sirije i dno će, ovisno o perspektivi, biti izbjegnuto, ili će brzina putanje samo dobiti na akceleraciji...," piše na blurbu novog romana neumornog Davora Špišića kritičarka Jagna Pogačnik.

Osječki romanopisac i dramatičar u 'Vuku na snijegu' u distopijski žanr je zakamuflirao priču o pojedincima koji nastoje preživjeti u vrtlogu okolnosti koje im, najblaže rečeno, ne idu u korist. Država Hrvatska iz Špišićevog novog romana mjesto je na kojemu ne želite živjeti, no s njegovim bi junacima otišli i na kraj svijeta. Odnos oca i sina tinejdžera, borba za egzistenciju, odnos prema drugima i drukčijima... sve su to teme koje Davor Špišić majstorski isprepleće u priči koja nas tjera da okrećemo stranice i vidimo što će biti dalje.

Porazgovarali smo s autorom o tom novom njegovom romanu, kao i o još mnogim stvarima koje mu ovih dana zaokupljuju pozornost.

Davore, izmaštali ste u novom romanu nekoliko distopijskih sekvenci, ali čini mi se da sam neke od njih već vidio…

- Nema sumnje da ste vidjeli. Ono što je teoretska distopija upisana u mom romanu, praktički se pretvara u dokumentarni izvještaj. Otkako sam krajem 2021. udario zadnju ruku romana, "Vuk" je svakim danom sve manje fikcija a sve više postaje zbir breaking newsa.

Srećom, mi nemamo još ovdje vojnu diktaturu kakvu vi opisujete u romanu, mada se nameće strah od iste, pogotovo kada pogledamo što nam se događa u bližem (Vučić, Orban) i daljem (Putin) susjedstvu. Zašto se čini ponekada da je demokracija dosegla svoj kraj, razočarala ljude, pa scenariji diktature, autokracije, postaju sve bliži narodu?

- Gadi mi se bilo kakav oblik vladavine "čvrste ruke". To baš nikada i nikome nije donijelo ništa dobro. Ljudi koji bulazne o tome da postoje narodi, podneblja ili lokalni kvartovi, gdje navodno nema druge pomoći nego da kabadahija tiranizira sve do čega se dohvati, to su isti ljudi koji i omogućavaju despotijama da zasjednu na vlast. To su oni ravnodušni "sljegači ramenima", koji vječno i stupurozno misle da dugi kožni kaputi noćas ipak neće doći po njih. Oni su najkaloričnija hrana za fašizam. Naprosto ne želim vjerovati da je demokracija dosegla svoj kraj. Pored svih mana ili izvitoperenih čitanja na sječivima giljotine, "jednakost, bratstvo, sloboda" jeste ona neuništiva klica koja drži demokraciju da ne potone zauvijek.

Vi ste, zapravo, u ovom romanu u žanr zakamuflirali priču o međuljudskim odnosima... No, zašto ste inzistirali na žanru? Je li to bio neki statement, znamo da ljudi ovdje baš i ne briju na žanr.

- Ja brijem jako. Možda i je statement. Baš sam, ono, navučen na žanrove svih vrsta i podvrsta. Obožavam žanrove čitati i gledati i proizvoditi iz vlastite radionice, onako kako najbolje umijem. Kad samo pogledate kakve su najdublje intimne i duštvene traume u svojim velikim djelima ostvarili Alfred Hitchcock, Billy Wilder, John Ford, Howard Hawks, Douglas Sirk, R.W. Fassbinder, Pedro Almodovar, Quentin Tarantino, Krešo Golik, Branko Bauer, Goran Marković, Rajko Grlić, Goran Paskaljević, Srđan Karanović, Zoran Tadić... Ti velemajstori znali su, odnosno ovi koje još srećom imamo među nama, jako dobro znaju, kako u uzbudljivoj formi vesterna, krimića, melodrame, horora, ispričati slojevite studije o čovjeku. A zaista ste u pravu da kod nas nekako ljudi baš i ne briju na žanr. Nemam pojma zašto je to tako. Zašto se, pobogu, na žanrove ovdje još uvijek gleda nekako podozrivo, na nešto nedostojno artizma?! Recimo, Živorad Tomić, redatelj sjajnih noir filmova "Kraljeva završnica" i "Diploma za smrt" u nas je nepravedno skrajnut, onemogućen i zaboravljen. U srpskoj kinematografiji žanrovima se uvijek poklanjala primjerena njega, tako je i dan-danas, a publika to honorira na kasama.

Iza sukoba privatne vojske Baščelikovaca s osiromašenom i depriviranom ruljom na Markovom trgu koji opisujete u romanu stoji i jasna referenca. Kako ste doživjeli ondašnje događaje, jeste li odmah vidjeli romaneskni potencijal u njima?

- Ne mogu reći da sam odmah izabrao te događaje kao materijal kojim se želim baviti, ali sigurno je nešto od te atmosfere makar i nesvjesno prošlo kroz sito i završilo u "Vuku".

U brišućem letu bombardera nakon vojnog puča sravnjena je sa zemljom u vašem romanu i zgrada Sabora. Imali smo već jedan napad na Sabor, doduše "samo" puškom, a ne bombarderima, no ljudi su, čini se, razočarani u tu instituciju. Kakvim vi doživljavate današnji hrvatski Sabor, pogotovo s obzirom na neke garniture ljudi koje smo tamo imali godinama unazad?

- Da se vratimo na ono pitanje o demokraciji. Parlamentarna demokracija je sve što nam je preostalo kao posljednja brana od autokratske bagre. Sabor je, dakle, jedna od onih institucija koje će, nadam se, biti sravnjene samo u fikciji. E, sad, druga je stvar što se u praksi ta institucija u ovih trideset godina kvaziparlamentarizma većinom pretvorila u leglo apsurda, bešćutnosti, pohlepe, korupcije, mržnje i kiča. Operetne, preskupe intarzije, mramor, koža i hrastovina, služe kao drastična pompezna pozadina državice u posvemašnjem raspadu. U mojoj distopiji hunta na vlasti je kupila i nosače aviona. Mislite da nekom trogloditu već sutra neće nešto slično pasti na pamet? Sve sa pravdanjem o ugroženim nacionalnim interesima.

“Republika Hrvatska se 2032. godine obrela među najbjednijim zemljama Trećeg svijeta”, pišete na početku šestog poglavlja romana. Ponekad mi se čini da bi se mi ondje mogli zateći i prije te godine. Što ove narode, stiješnjene na periferiji EU, može spasiti od takvog, najcrnjeg scenarija? Možda neki tip revitaliziranog zajedništva? Mislite li da ima ikakve šanse za takvo što?

- Mislim da je to jedini izlaz. Ja sam apsolutni zagovornik revitalizacije tog zajedništva nekadašnjih jugoslavenskih zemalja. Zbog razloga pljačke i raspodjele novog plijena, na raskomadanom tijelu Jugoslavije niknuli su groteskni feudi, iskovani u nasilju, mržnji i kriminogenoj patologiji. Vjerujem da postoje šanse što tješnjeg kulturalnog, identiteskog, političkog i gospodarskog prožimanja na najplemenitijim nasljeđima južnoslavenske ideje. Država je doista samo komadić biometrijske plastike i plaćeni porez. Ljudi su ono što čine bogatstvo našeg smisla i nadrastaju ksenofobična bunila. Inače, po meni je bezobrazno i licemjerno ovo recentno z***bavanje birokrata iz EU oko davanja statusa kandidata Makedoniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini... a tako spremno bacanje statusnih mrvica Ukrajini. Time se humanizam ne dokazuje, nego se jalovo peru ruke.

U ozbiljne ste probleme stavili vaše junake, ali snažna je njihova povezanost i ljubav koja im pomaže da prebrode crne okolnosti u kojima su se zatekli. Odnos između oca Danka i sina Vuka jedan je od dojmljivijih opisa odnosa oca i sina koje sam čitao u zadnje vrijeme u domaćoj literaturi. Zašto ste kao centralnu točku romana zamislili upravo ovaj odnos otac-sin?

- Uh, hvala na ovoj divnoj čitateljskoj pohvali i empatiji za Danka i Vuka. Jako mi je bio važan taj odnos oca i sina. Mislio sam ako tu promašim, sve će otić' dođavola. Prema prvim čitateljskim reakcijama, a evo i vi mi sad potvrđujete slično, čini se da sam uspio tu fragilnu strukturu njihove samačke zajednice ispisati na dojmljiv način. Danko je samohrani otac, od prvog Vukovog plača praktički ga sam podiže. Tvrdokoran a ranjiv iznutra, nesuđeni kipar i zaštitar koji batinama zarađuje za život... sve je to Danko. I nije mu možda ni zamjeriti što prekasno prepoznaje koliko je njegov Vuk drukčije, posebno biće, željno prihvaćanja izvan okorjelih normativa mačističkog društva. Njihove amplitude bliskosti i otuđenja, sve do katarzičnog finala pronađene ljubavi, bile su mi važne poput krvotoka.

Svijet vaših junaka prožela je šopingholija, a trgovački centri postadoše nova religija, koje, uzgred, u vašem romanu nema, barem u ovom konvencionalnom obliku kojega poznajemo danas.

- Pa, ima je u jednom groznom segmentu društvenog neuređenja. Tu je Crkva, ne povlači ona svoje šape nikad. Elem, nakon što je hunta ustoličila Vladu narodnog spasa, radi "racionalizacije" dekretom su likvidirana ministarstva znanosti i obrazovanja te kulture a umjesto njih za stanje duha i ćudoređa brine se Ministarstvo vjere i ufanja. Mogućnosti za škopljenje naroda bogme neslućene.

U istom tom vašem svijetu i djeca su primorana da rade, kako bi popravila kućni budžet, a na Vukovom primjeru vidimo i da je riječ o prilično apsurdnim poslovima, no apsurd ionako vašu distopiju prati iz stranice u stranicu. Što mislite o dječjem radu, koji je itekakva sadašnjost - u nekim dalekim tvornicama i rudnicima koje mi nemamo u našem vidokrugu - no mogao bi taj trend stići i do nas...

- Pretvaranje djece u robove jedan je od najmračnijih derivata predatorskog kapitalizma kojem smo izloženi. I bojim se da nije daleko dan kada će taj mračni trend osvanuti u grafikonima naše prvobitne akumulacije kapitala. Jer, ovdje je klima za takvo izrabljivanje idealna. Djeca su doslovce među najranjivijim skupinama ovog zapuštenog društva. S beskrupuloznom namjerom ili jednostavnim nemarom, djeca su žrtvovana i prepuštena nasilju, ideološkim ispiranjima mozgova, zatrovana našim mržnjama i kopipejstana našim gramzljivostima kao idealima života.

Istog tog Vuka vi oblačite u ženu da bi mogao odrađivati taj svoj rečeni posao, a on se i zaljubljuje u romanu u dječaka, k tome i izbjeglicu. Volite živcirati konzervativce? Čini se da nećete u lektiru ako tako nastavite.

- Briga me hoću li ih opet naživcirati (smijeh). Znam da neću nikad dospjeti u lektiru, a mislim da ne bi bilo loše da djeca pročitaju moju priču o Vuku i važnosti praštanja i ljubavi za naše mentalno zdravlje. Ta druga linija romana – Vukovo putovanje do vlastitog autanja, do prave spoznaje svog bića, i ljubavna priča između Vuka i Kadira, prognanog sirijskog dječaka... također mi je iznimno važna. Njihova je ljubav ona svjetlucava sićušna nada koja sprečava da "Vuk na snijegu" ne završi u posvemašnjoj apokalipsi.

I Danko i Vuk žude za svojom Milenom… Danko utjehu, bar donekle, pronalazi u Sanji. Mislite da je važno imati takvu jednu ženu (ili muškarca) u životu?

- Prevažno! Kao kruh nasušni. Ženu, muškarca, transordno biće... životno je važno da imate nekoga pored sebe s kojim ćete se boriti za svaku kaplju ljubavi, svaki dan. Ne znam čime sam to zaslužio, ali sretnik sam do neba da imam evo već tridesetpet godina svoju Anitu. Graditeljicu i čuvaricu mog bića. Ženu s kojom znam da ću živjeti vječno. S njom u naručju, bez po muke izdržim bagrovike koji nam kadroviraju živote.

Znamo da ste kazališni čovjek, a bavite se i dramskim pismom. Vidite li Danka, Vuka, Boška na kazališnim daskama?

- Da, mislim da "Vuk na snijegu" itekako ima potencijala za transpoziciju u kazališni medij ili filmski i televizijski. Na tržištu je, pa nek navale. Ljudi smo, dogovorit ćemo se.

Trenutno ste najviše zauzeti radom na “Čarugi”, televizijskoj seriji u deset epizoda, koju će režirati i producirati Dejan Aćimović, prema predlošku biografskog romana Borisa Rašete. Što možete otkriti o scenariju i projektu?

-Taj me projekat iznimno uzbuđuje i veseli. Ovih dana sam upravo završio drugi draft scenarija. Već dugo Aćimović i ja dogovaramo da ćemo zajedno raditi, i eto sad se napokon umrežismo. Dejan je divan glumac i redatelj istančanog instinkta za ono što nas tjera da opstajemo u našim bitkama za ranjenike. Od početka ima genijalnu viziju o svojevrsnom desperadoskom revolucionarnom epu, a izvrsna Rašetina proza sočna je riznica dokumenata i ideja. Naš Čaruga nosi sliku Gavrila Principa kao ikonu a na zidu ima plakat Pancha Ville. Kako ovih dana putujem u Meksiko, zeza me Dejo i kaže: "Idi pa izvidi, da usporedimo našeg Čarugu i Pancha". Mislim da je naš Čaruga jača faca (smijeh). Bilo mi je jako važno da uz Čarugu stvorim cijelu galeriju samurajki, snažnih i hrabrih žena, spremnih na životnu borbu do posljednjeg daha. Vjerujem da smo na putu da stvorimo naše Peaky Blinderse.

Koliko vam je scenaristika, kao tip tehničkog pisanja, opuštanje spram pisanja romana, a koliko je, upravo suprotno, zbog tog tehnicizma - izazov?

- U pravu ste, i jedno i drugo. Volim te izmjene na sklopkama moje elektrane. Nema mi ništa draže nego kad se nakon proze strašno uželim dramskog pisanja. Evo, sad me već obuzima ideja za novu dramu i jedva čekam da se bacim u proces. Što se tiče pisanja scenarija, savršeno ti ekonomizira pisanje, kreše ti pogrešna krila palamuđenja, spušta te na zemlju i svodi na bitno. Ogoli te na jasnoću izraza, na preciznost oblikovanja lica i njihovih sudbina. I možda najtočnije odslikava ono što bi pisanje prije svega moralo biti: zanat i ponajprije zanat. Upravo s beogradskim kolegom Ivanom Lalićem, odličnim dramatičarem, scenaristom i neumornim fajterom za potlačene, pišem scenario za komedijsku tv-seriju radnog naslova "Stari znalci". Junaci ove priče su penzionerske dobi, dakle u onoj ladici u koju naša zaostala društva odbacuju svoje stare kao otpad, ali mi ih gledamo i vodimo kroz priču - kao superheroje. Oni su avangarda. Kroz njihove vene teče krv partizana i šezdesetosmaške pobune, pa se prema današnjem mlitavom fastfood vremenu odnose kao neotpisani desperadosi.

Jedan ste od rijetkih novinara u kulturi koji pritom i gotovo neprestano kulturno proizvodi. Koliko vam je teško biti non-stop uronjen u tuđa djela, kako biste ih novinarski obradili, a onda se “resetirati” i posvetiti sebi i svom umjetničkom radu?

- Nije mi nimalo teško. Dapače, mislim da jedna pozicija ohrabruje drugu. Jedna drugu snabdijevaju motivima za ovaj maraton.

Novinarstvo danas je prilično hektičan posao. Gdje uopće pronalazite vrijeme za pisanje "van radnog vremena"?

- Nije floskula nego činjenica: kad kao freelance radiš i živiš od onoga što voliš i što te zabavlja, zaista se uspijeva i tajmnig posložiti. Ovo je naprosto moj zanat u kojem dnevno provedem minimalno deset-dvanaest sati, često ustanem i u 4 ujutro pa šljakam... Što se novinarstva tiče, beskrajno sam zadovoljan i ponosan da sam evo već tri godine dio momčadi Telegrama, medija koji zaista brani one posljednje slobodne teritorije čojstva i junaštva.

Kao čovjek s dubinskim pogledom na hrvatsku kulturu: gdje smo, kako stojimo? Često čujem naše ljude: “ne valja nam film, ne valja nam literatura”. Zašto smo takvi prema našim autorima i autoricama? Otkud takav hejt prema domaćoj kulturi - doživljavate li vi to tako uopće? Meni taj hejt izgleda kao autokolonijalni refleks.

- Užasavam se takvog hejterstva. I nemam pojma otkud ta somnabulna potreba da se negira sve što domaći autori stvaraju – od glumaca i redatelja, do pisaca, slikara, kompozitora... Bez ikakvog pretjerivanja, mi zaista imamo umjetnike koji ostavljaju umjetničke tragove na najvišim svjetskim standardima. Često stvarajući u najgerilskijim uslovima. I tko tvrdi suprotno ili je prokleto maliciozan ili naprosto neobaviješten.

Što je iduće za Špišića novinara i kritičara, a što za Špišića pisca i dramatičara?

- Pod jakim sam utiskom nakon čitanja romana "Domovina to go" Roberta Međurečana i "Sama" Ivane Šojat, pisat ću o njima u Telegramu... Već sad sam jako nabrijan pred septembarsku novosadsku praizvedbu romana Darka Cvijetića "Što na podu spavaš", u režiji Kokana Mladenovića i koprodukciji Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Gavelle i Narodnog pozorišta Sarajevo. A Špišić dramatičar, kad se vrati iz Meksika baca se na novu dramu. Eto, sad govorim o sebi u trećem licu, kao što to obožavaju naši političari (smijeh). Dakle, uz ono scenarisanje, posve dosta posla. Samo bože zdravlja, što bi rekla ona genijalka Konstrakta.