Glumica Dijana Vidušin igra glavnu ulogu u novoj predstavi Gradskog dramskog kazališta Gavella 'Hotel Zagorje' koju prema romanu Ivane Bodrožić postavljaju Anica Tomić i Jelena Kovačić. Praizvedba će biti 14. veljače, a predstava se najavljuje kao slojevito autorsko promišljanje odnosa prošlosti i sadašnjosti u cijelosti temeljeno na ženskoj energiji i snazi. S Vidušin smo razgovarali o radu na ovoj zahtjevnoj ulozi, o devedesetima i o životu u Hrvatskoj danas
Dijana Vidušin rođena je 1982. u Puli, gdje se od malih nogu bavi glumom. Nakon diplome na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, prvi glumački angažman dobiva u HNK Split, a potom postaje stalnom članicom ansambla kazališta 'Gavella' gdje je ostvarila niz zapaženih uloga. Glumi i na filmu, osobito je upečatljiva bila majka malog detektiva Koka u filmskoj trilogiji o Koku. U 'Hotelu Zagorje' glumi Ivanu, alter ego književnice Ivane Bodrožić čiji je roman potresna prognanička ispovijed pisana iz perspektive djevojčice koja je 1991. morala napustiti rodni Vukovar – oca nikad više neće vidjeti jer on je zauvijek nestao na Ovčari – da bi se potom s majkom i bratom našla u privremenom smještaju u zgradi bivše Političke škole Josip Broz Tito u Kumrovcu koja tako ironijom povijesne sudbine postaje utočište prognanicima iz Vukovara. Kako tumače autorice projekta, pokušale su istodobno obuhvatiti vrlo komplicirano i razgranato tkivo romana i sagledati ono vrijeme iz današnje perspektive, u svojevrsnom hommageu ženama kao nositeljicama jednog aspekta bolnog ratnog iskustva koje se u našem društvu uglavnom zanemaruje.
vezane vijesti
Kako je bilo raditi u isključivo ženskoj ekipi? Kakva je bila suradnja s Anicom Tomić i Jelenom Kovačević?
Nisam sklona etiketiranju stvari, pa ni po principu muško/žensko, i mogla bih reci ženski solidarno, ali ću reći ljudski i profesionalno solidarno, ovo nije feministička predstava, ovo je predstava o svim ženama koje su za vrijeme rata kod kuće vodile svoje bitke za život, i posveta svim žrtvama rata koji je oduzeo i uništio toliko života. S obzirom na materijal bilo je intenzivno i teško, ali bilo je i dosta smijeha.
Jeste li prije čitali roman 'Hotel Zagorje', kako vam se svidio?
Knjigu sam čitala prvi put unazad par godina, na majčinu preporuku, a onda drugi put povodom rada na predstavi. Roman mi se jako svidio jer progovara o bolnoj temi, a opet ima toliko duhovitosti.
Što sada čitate? Kakve knjige volite?
Trenutno čitam samo stvari koje radim u kazalištu i dječje knjige. Mojim curama i meni se jako sviđa autorica Julia Donaldson.
Predstava je hommage ženama kao nositeljicama jednog aspekta bolnog ratnog iskustva koje uglavnom zanemaruje, kažu autorice. Čini li vam se da se mijenja uloga žena u društvu?
Nažalost nakon teškog puta da se žena izbori za pravo glasa, pravo na obrazovanje i rad i danas se mora boriti i dokazivati da ju se prestane doživljavati kao slabiji spol. I dalje se događa diskriminacija pri samom zapošljavanju zbog ženine biološke uloge majke, a onda naravno i razlike u plaćama što je nedopustivo. I u mom sektoru ima toga da se kolege izbore za veći honorar. Ista plaća za isti posao!
Redateljica Anica Tomić rekla je da predstava 'pokazuje našu zarobljenost u 90-ima, ali se ne obraća onima koji su stasali samo u 90-ima i bili, kako se to voli popularno reći, svjedoci vremena'.
Ovo je predstava za one koji se sjećaju, one koji su rat proživjeli, ali i za one koji nisu bili svjedoci tog vremena. A poruka je jasna: ne ponovilo se.
Kako se vi sjećate 90-ih?
Ja se sjećam da je dnevnik trajao duže nego inače, sjećam se pjesme i spota 'Kad bi svi ljudi na svijetu', serije 'Moj takozvani život' i 'Beverly Hills', sjećam se da jednog dana moja učiteljica više nije došla u školu, kasnije sam saznala da joj je muž bio pilot, porijeklom Srbin, sjećam da smo nakon 1.razreda prestali učiti ćirilicu, sjećam se prognanika u tri medulinska hotela i posebno jedne djevojčice iz Borovog sela. Sjećam se da sam htjela Martensice, ali su bile skupe pa mi je tata iz vojske donio vojne čizme. Sjećam se jedne uzbune. Sjećam se prvih simpatija. A 96' je počeo moj kazališni put.
Govoreći o predstavi, Anica Tomić je dodala i da se 'cijela naša država nalazi i dalje u toj Ivaninoj sobici od deset kvadrata u Hotelu Zagorje, s tri kreveta i velikim prozorom koji gleda u budućnost; svi smo svedeni na tu jednu malu, vrlo klaustrofobičnu, ksenofobnu, mrzilačku sobicu, iz koje nema izlaza'. Kakvoj se budućnosti u ovoj zemlji nadate?
Ne želim biti pesimistična u vezi budućnosti. Naravno, otkad sam mama drugačije gledam na to gdje će i kako moje cure odrastati pa ću postepeno biti više uronjena u problematiku. Ima toliko stvari koje mogu i moraju biti drugačije i bolje. Ja ih nastojim činiti kroz svoj posao i kroz ulogu mame. A kakva ćemo mi biti zemlja, na to nemam utjecaj ni da hoću. Voljela bih da to bude zemlja u kojoj ne čekaš magnetnu rezonancu godinu dana, u kojoj se domovinski rat ne koristi kad treba skupiti političke bodove, državu u kojoj ne moraš raditi na 'crno' ili sa strane da bi živio pristojno, državu koja ne dopusti da joj brodogradilišta propadnu, u kojoj ne moraš strahovati hoće li te zaposliti nakon što završiš fakultet, u kojoj se pred zakonom isto tretiraju sin policajca i sin smetlara, u kojoj je bit politike i moćnika da naprave bolje mjesto za život građana a ne samo za sebe i svoje, u kojoj su natječaji za posao stvarni a ne pro forma, država u kojoj se ne prijeti da će ti smanjiti budžet ako ne zaposliš 'njihovog' čovjeka, država u kojoj je kultura važna, a ne nešto bez čega se može. Ne može se!
Jedna od tema predstave je odnos prema 'malom i često marginaliziranom čovjeku' te o odnosu prema drugima koji se nije promijenio ni danas. Zbog čega smo tako zatvorena sredina?
Evo nedavno sam svjedočila rečenici koju izgovara voditeljica jedne emisije, i to za vrijeme emitiranja: 'Pa naravno da nam trebaju donirati 20 000 maski kad puštamo Kineze u zemlju'. Mene šokiraju takve izjave i ne snađem se u trenutku. Često srećem taksiste koji su 'ugroženi' strancima koji voze Uber, citiram: 'a ne znaju ni jezik ni grad'. Gorljivi protivnici gay parada, svećenici koji izjavljuju da je homoseksualnost bolest i da se treba liječiti, a joga je od Sotone. Nažalost ima puno primjera. I strah nam serviraju svaki dan kroz razne kanale. Strah je izvrstan za kontrolu. To nisu stvari koje se u društvu mogu promijeniti preko noći, ali svakako treba javno osuditi loše primjere odnošenja prema marginalcima. Ti marginalci ne moraju ni biti stranci - ponekad teško prihvaćamo nama bliske ljude u obitelji. Trebalo bi zbilja krenuti od sebe. I nekako spoznati da prihvaćenjem 'drugačijeg' ne gubiš sebe. A to jest put ka zrelosti osobe pa onda i društva.
Radite li na nekim novim projektima? U kojoj je fazi primjerice film 'Bijeg od mora' u kojem će vas se moći vidjeti?
Ne znam u kojoj je fazi film. To pitajte gospodina Tomislava Žaju i HRT. E to je isto jedna od stvari koju bi promijenila u Hvatskoj. Da kad odradiš posao i imaš ugovor da taj honorar bude u cijelosti i isplaćen u skladu s dogovorenim datumom isplate.
Nakon 'Hotela Zagorje' počinju probe za 'Usidrene', tekst Elvisa Bošnjaka u režiji Anastasje Jankovske. To je koprodukcija splitskog HNK, Gavelle i Zadarskog HNK. Osim Gavellinih predstava, igram i u predstavi 'Razgovaranje' Marine Petković koju možete pogledati u Chekhov Studiju.
