Na promociji u Knjižari Fraktura glavni urednik toga nakladnika Seid Serdarević kazao je kako je riječ o autoru koji predstavlja jedinstvenu književnu pojavu, nagrađivanom dramatičaru koji je uspio napraviti uspješan prijelaz s dramskoga pisma na prozu, a da pritom nije zapao u uobičajene zamke.

Po Serdarevićevoj ocjeni, Pešut je snažan autorski glas svoje generacije koji savršeno razumije trenutak u kojemu živi. "On uspijeva uhvatiti vibraciju, nesigurnost generacije rođene u 1990-ima, za vrijeme rata ili neposredno prije njega, koja je odrastala u potpunosti u digitaliziranom svijetu, a koja se vrlo brzo morala suočiti s gubitkom iluzija, rekao je. Također, Pešut u romanu uspijeva uhvatiti nijanse "gdje se pokazuje da nas klasa definira jednako kao i neke druge stvari, a ponekad čak i više", dodao je Serdarević.

Pešut je kazao kako generacijske teme o kojima piše proizlaze iz njegova pokušaja da "zahvati komadić svijeta, ulovi neku vrstu zeitgeista". Stoga piše kroz likove koji su mu generacijski bliski, koje poznaje, u čiji je prostor intime imao priliku ući, čiji su mu modeli razmišljanja bliski.

"Tako da nisam siguran koliko mi je to važno i jedino moguće, jer svatko od nas dolazi ne samo s određenom estetikom ili stilom, nego i s galerijom likova i iskustvom koje nas je na razne načine orijentiralo da propitujemo određene teme. Kad ti je nešto važno, to pretpostavlja izbor, a ja nisam siguran da ga ja imam", rekao je pisac.

Dino Pešut (1990.) nagrađivani je dramatičar i romanopisac, dobitnik čak šest nagrada Marin Držić Ministarstva kulture. "Tatin sin" (Fraktura, 2020.) njegov je drugi roman, nakon romana "Poderana koljena" (2018.). Napisao je još slikovnicu "Mama, mogu sama" (2020.).

Autor je kazao kako se s ovim romanom odlučio za promjenu lica – iz trećega, kojim je napisan roman "Poderana koljena", u prvo lice jednine, jer mu je to omogućilo intenzitet pisanja na rubu filmske dramaturgije, kao i to da svojem junaku da smisao za humor "koji onda postaje osoban, lako ga je prepoznati". "Humor nam daje mogućnost da vidimo stvari kakve jesu, a ako se možemo prepoznati po tome kakvi jesmo, možemo se smijati skupa. Mislim da je to vrlo oslobađajuće", pojasnio je Pešut.

Budući da u romanu opisuje najdublje egzistencijalne krize smatrao je da njegov junak mora imati pristup jednom suhom, ciničnom humoru – "on humorom omogućava prostor istine, a čim ima smijeha, mora postojati i nada", rekao je.

Glavni lik je mladi intelektualac, pjesnik u nastajanju iz maloga provincijskoga grada na obali rijeke koji, nakon neuspješnog pokušaja da pronađe sebe na Zapadu, svoje dane provodi radeći kao recepcionar u hotelu, balansirajući između vlastitog očajanja, izgubljenosti i bogatog ljubavnika te razmišljajući o ocu, s kojim nikada nije razvio konkretan odnos, a koji leži u bolnici iščekujući dijagnozu s možda najgorim ishodom. Sin ne može razumjeti svoje emocije ni prema ocu ni prema drugima oko sebe. Otac pak, s druge strane, nikako da vidi može li razumjeti sina i prihvatiti ga onakvim kakav jest.

Autor je kazao kako je svjesno odlučio svojeg glavnog protagonista ne imenovati sve do samoga kraja knjige zato što u njoj čitatelja uvlači u specifičan svijet vrlo visokoga intenziteta i nategnutih odnosa a "ne imenovati lik a pisati u prvome licu sigurno otvara neku pukotinu da se puno ljudi može u njemu prepoznati".

Kao bitnu temu Pešut je izdvojio i separaciju, odnosno, to što njegov lik živi odvojen od roditelja, a u svijetu u kojemu se klasa neprekidno redefinira, bilo mu je zanimljivo baviti se i pitanjem klasnoga srama, "jer je on nevidljiv, ali sveprožimajući". U knjizi je prisutan i motiv izabrane obitelji, što je jedna od Pešutovih opsesivnih tema. S "Tatinim sinom" htio se, kako je pojasnio, dotaknuti teme biološke obitelji ali postavljajući pitanje – što ako je ta biološka obitelj stvarno dala sve što je mogla s vlastitim emotivnim, intelektualnim i svim drugim sposobnostima; postoli li još neki moment oko toga, gdje mi možemo nastaviti sa svojim životima ne zamjerajući im, nego formirajući nove zajednice?

"Mislim da djecu najviše uništi ono o čemu se ne govori. Nada postoji kad se progovori, a jedan od preduvjeta za to je da vas roditelj vidi kao odraslu osobu", kazao je pisac koji, kako bi to pokazao, na kraju knjige dopušta erupciju emocija. "To je onda zapravo, tek početak njihove priče", zaključio je.