'Zadnje što sam kupio bila je ploča 'Ako priđeš bliže' Zdravka Čolića', kaže Luka i ostavlja me šokiranog - takav izbor eventualno bih očekivao od njegove bake. Što fali Nucciju, Voyageu ili Breskvici? Ne izdaju ploče, njihova se glazba sluša na streaming servisima, a i Luka nije gaser i grozi se regionalne trap produkcije. Ima vremena, tek je krenuo u gimnaziju, mislim si.

Kao što se može zaključiti, Luka nije tipičan petnaestogodišnjak. Već godinama nedjeljom ujutro, ako nema ragbi utakmicu, obično prošeće do Britanca u potrazi za gramofonskim pločama ili, ako je uštedio dovoljno novca od džeparca, baci pogled na ponudu militarije, odnosno na artefakte iz omiljenog mu Drugog svjetskog rata, drangulija kakvih na sajmu antikviteta ima napretek. Danas mu je posebno sretan dan jer je nedavno kao rođendanski poklon od bake dobio ogromnih 50 eura, kao i maminu dozvolu da ih potroši na što god hoće. Ovako entuzijastičnog vodiča teško ću naći, a ja ću mu poslužiti kao stručni konzultant pri izboru ploča.

'Sviđa mi se vibe mjesta. Lijepo je, svi su veseli, traže što ih zanima. Mene generalno zanimaju stare stvari, naprimjer gramofonske ploče. Ako imam dovoljno novca, pogledam i militariju - može se naći predmeta vezanih od Rommela do najbližih Titovih suradnika. Svaki spektar je pokriven ovdje. Svaka stara stvar ima neku priču, a ako radi i danas, znači da je kvalitetnija od suvremene stvari.' Dodaje i da rado, ako vidi postavljenu šahovsku ploču, predloži partiju sajmenim prodavačima, koji se prave da ne znaju ništa, da su svoje odigrali još u sedamdesetima, ali ga se riješe u nekoliko poteza.

Na obližnjem štandu s pločama s omota se smiješi popularni Čola. Pitam Luku je li naša potraga završila već na prvoj postaji, što on otklanja - em je danas u potrazi za stranim izdanjima, em mu je Zdravko Čolić već pomalo dosadio. Nakon minute kopanja po kutijama, slavodobitno vadi 'The Man Machine' njemačkih pionira elektroničke glazbe Kraftwerk i pita za mišljenje. Kimam glavom, klasikom iz 1978. godine teško da će pogriješiti. Međutim cijena od 30 eura čini mi se pretjeranom pa molimo za popust, na što prodavač kaže - 25 eura, i priča je gotova. Premda je u iskušenju iskrcati čitav budžet u prvih pet minuta, molim ga za strpljenje, jer možda se na sljedećem štandu kriju zanimljivije stvari.

Uskoro će 11 sati, pravo je vrijeme za bauljanje kroz gužvu, jer posjetitelji su potpuno zatrpali ovaj Zagrepčanima omiljeni trg. Nailazimo na starinski gramofon, pitam prodavača koliko košta, a on mi u maniri iskusnog lisca rezignirano poručuje da nisam kupac. Kako zna, pitam ga, na što uzvraća da bih u slučaju da jesam samo izvadio eure. U pravu je, ne pada mi na pamet iskrcati pola plaće na takvu glupost, ionako je sva glazba koja me zanima udaljena dva dodira na mobitelu. Idemo dalje, ponovno su u igri ploče. Naoko simpatični djedica kaže mi da mi nema što reći za novine, da je on ozbiljan kolekcionar, da ga ja ionako ne bih razumio i da ovdje prodaje isključivo duplikate. Ne zna da Luka ima još 25 eura u džepu i da je zaljubljenik u ploče, a ovakav stav nije ni zaslužio kupovinu, čak i da ima nešto zanimljivo. Dojam je da se ovdje više gleda nego što se kupuje, što prodavače čini osornima - evidentno je to da su hobisti, ne profesionalci. Već i sam gubim strpljenje, a krkljanac ne jenjava.

Međutim ovdje su da me spase simpatične Južnoamerikanke hrvatskog porijekla Clara i Daniela, jer rado daju izjavu: 'Živimo u susjedstvu, često smo dolazile na kavu i prošetati po sajmu, a nedavno smo odlučile početi prodavati svoje stvari. Razlikujemo se od ostalih jer prodajemo vlastitu, suvremenu umjetnost. Naravno, ne živimo od ovoga, imamo svoje poslove, ali dolazimo jer nam je ugodno. Radim kao fotografkinja i vidim sajam kao priliku da izložim svoje radove. Kao što vidite, inspiriraju me časne sestre, rado ih fotografiram po gradu. Što se tiče cijena, plaćamo šest eura za polovicu klupe, ali to može biti i jeftinije ako se rezervira čitav mjesec.'

Dok sam razgovarao s Clarom i Danielom, Luka se negdje izgubio. Ubrzo ga vidim s još dvije ploče pod rukom - prva je ljuti klasik 'Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band' slavne liverpulske četvorke, a drugu je, kaže, dobio gratis, što i ne čudi jer se radi o nepoznatom mi albumu 'London Town' McCartneyjeve grupe Wings. Ceh je bio 20 eura, Luka je zadovoljan, a za preostalih pet eura platit će kavu kao naknadu za to što o njemu pišem reportažu, kažem. Nema problema, galantan je tinejdžer i doista sjedamo na jednu od terasa koje su uokvirile Britanac. U taj čas zvoni mi mobitel. 'Spajić ovdje', kaže mi poznati glas. Riječ je o Branku Spajiću, čovjeku koji je, kažu Jutarnji list i on sam, zaslužan za to što smo ovdje. Ipak, njemu kao trgovcu knjigama ovo mjesto već godinama nije zanimljivo. Sve što vrijedi ispliva na Hreliću, završi u antikvarijatima, a na Britanac stignu ostaci ostataka, barem kad je riječ o knjigama.

'Bandić je ovo doživljavao kao smetlište, a kasnije se u to i pretvorilo. Tišljar, Gero i ja pokrenuli smo sajam prije 20 godina - ja sam tada bio u upravi Tržnica. Jedan od njih bavi se nalivperima - popravljao ih je Titu, Tuđmanu i Mesiću, a uskoro bi trebao otvoriti muzej. Krenulo nas je petero, a nakon mjesec dana svatko je htio dva metra štanda. Prije ovoga bio je sajam antikviteta u današnjem Pučkom otvorenom učilištu, ali se tamo naplaćivao upad, dolazilo se prije ili poslije mise. Britanac je prije 20 godina bio prazan, nije bilo taksija, a danas je ovdje nedjeljom špica', kaže mi Spajić.

'Ljudi dolaze gledati - kulturološki je to fenomen - i ne kupuje se previše. Hrelić je bolji jer je širi. Tamo rano ujutro dolaze Romi, kojima bih dao sve nagrade, a trgovci s Britanca pokupe zanimljive stvari i donesu ih ovdje. Dolaze žene diplomata kojima je dosadno i kupuju tradicionalne predmete. Sajam ne smije biti gradski, mora se nekome dati koncesija, nekome tko će postaviti pravila - što je antikvitet, gdje su knjige, gdje su razglednice. Pomoglo bi kada bi se postavio šator za kvalitetan namještaj koji ljudi izbjegavaju donositi zbog kiše. Grad to ne doživljava ozbiljno, a trebao bi', završava svoj stručni sud Spajić.

Luki je ovo dosadno, ne može dočekati zavrtjeti vinilni ulov na svom gramofonu, što je i moj znak za povlačenje iz ove avanture. Nadam se samo da mu mama neće praviti probleme jer je spiskao sav novac.