Rusist Užarević u obimnoj knjizi (864 str.) analizira rusku književnost od djela mitropolita Ilariona 'Slovo o Zakonu i Milosti' do vrhunskih djela i književnih imena koja (veliko)ruskoj književnosti u 19. i 20. stoljeću trajno osiguravaju svjetsko značenje i svjetsku recepciju (Puškin, Ljermontov, Gogolj, Turgenjev, Dostojevski, Tolstoj, Čehov, Blok, Cvetajeva, Ahmatova, Mandeljštam, Majakovski, Pasternak, Jesenjin, Zabolocki, Bulgakov, Šolohov, Nabokov, Solženjicin, Brodski, Petruševskaja, Pelevin i drugi).

Autor je i za svako pojedino razdoblje ruske književnosti prikazao i rasprave o prinosima hrvatskih rusista proučavanju ruske književnosti (od Vatroslava Jagića, Milivoja Šrepela i Tomislava Maretića preko Josipa Badalića i Aleksandra Flakera do Žive Benčić Primc, Magdalene Medarić Kovačić, Višnje Rister, Irene Lukšić, Jasmine Vojvodić i dr.) te daje i iscrpni popis hrvatskih prevoditelja i ruskih prevođenika.

Navodeći kako knjiga nije klasična povijest jedne nacionalne književnosti niti zbornik rasprava i eseja Užarević ističe i da se njegova knjiga ne uklapa u tradicionalno shvaćeni žanr 'povijest književnosti'. 'Moja je metodologija zapravo suprotna jer u prvi plan ne stavlja povijesni tijek, tj. ne promatra tekstove u vremenu, nego ističe primat teksta i shvaća vrijeme kao element teksta', pojašnjava autor.

Navodi i kako s motrišta duhovne povijesti tri temeljna čimbenika ulaze u definiciju Rusije čineći tu veliku zemlju i veliku kulturu prepoznatljivom i neponovljivom: Bizant, Zapadna Europa, Azija.

Od Bizanta je ruska (velikoruska) književnost naslijedila te dalje izgrađivala kršćansko-pravoslavni kod. 'To duhovno-kulturno načelo osobito se intenziviralo u razdoblju jačanja i emancipacije Moskovske Rûsi (od 14. stoljeća nadalje), nije prestajalo djelovati ni u 'ateističkome' (sovjetskom) razdoblju u 20. stoljeću, a zasigurno će igrati važnu ulogu i u 21. stoljeću', napominje autor.

Navodi i kako drugu važnu konstantu ruske kulturne i državne povijesti čini nerazrješiva, ujedno i plodotvorna i uznemirujuća napetost između Rusije i Zapadne Europe. Taj je odnos utkan u najvažnije ideologije koje su određivale rusku duhovnu povijest - od shvaćanja Moskve kao trećeg Rima u 15. i 16. stoljeću, preko 'latinofila' i 'grkofila' u 17. stoljeću do 'Slavenofila' i 'zapadnjaka' u 19. stoljeću te implementacije marksističko-komunističkih ideja u 20. ili 'demokratskih načela' u 21. stoljeću.

Treća je važna konstanta povezanost Rusije s Azijom, ističe Užarević. 'Već je Kijevska Rûs imala posla s azijatskim plemenima (Polovci, Hazari), a potom je - u fazi formiranja Moskovske Rûsi - ta povezanost geografski, povijesno i mentalno učvršćivana ne samo dvostoljetnom ovisnošću Moskovske Rûsi o Mongolima i Zlatnoj Hordi nego i prisvajanjem cijeloga sjevernoga dijela azijskog kontinenta (od 16. stoljeća nadalje')', navodi.

Autor naglašava i da je u knjizi osobita pozornost posvećena izostanku renesanse u ruskoj kulturi, kao i nepostojanju stiha i smijeha u službenoj (visokoj) kulturi sve do druge polovice 17. i početka 18. stoljeća.

Akademik Josip Užarević (1953), profesor je na rusistici zagrebačkog Filozofskog fakulteta. U tristotinjak dosad objavljenih rasprava, eseja, prikaza i više autorskih knjiga najviše se bavio ruskom književnošću, književnom teorijom i filozofijom, hrvatskom književnošću i književnom znanošću,  neurosemiotikom, pitanjima književnoga minimalizma te dijalektologijom.

Objavio je, među inim, knjige 'Ruska književnost u hrvatskim književnim časopisima 1917-1945. Deskriptivna bibliografija (s I. Lukšić)', 'Književnost, jezik, paradoks', 'Kompozicija lirske pjesme (O. Mandeljštam i B. Pasternak)', 'Između tropa i priče. Rasprave i ogledi o hrvatskoj književnosti i književnoj znanosti', 'Vladimir Vidrić i njegove Pjesme','Möbiusova vrpca. Knjiga o prostorima' te 'Književni minimalizam'.