Na repertoaru je bio niz nabožnih vokalnih napjeva preuzetih iz ruralne pučke tradicije na hrvatskoj obali i u zaleđu. To glazbeno nasljeđe se prenosilo usmenim putem s koljena na koljeno i riječ je o izuzetno vrijednoj nematerijalnoj baštini. Predvorje Meštrovićevog kašteleta na splitskim Mejama koje po formi preuzima oblik samostanskih klaustara je bio optimalan odabir za sakralne vokalne napjeve. Spoj hedonističke tople mediteranske noći i asketske liturgijske glazbe je bio iznimno duhovno iskustvo.

Izvedba Dialogosa i Kantadura je bila besprijekorna, a posebno dojmljiv je bio prijelaz između nabožnih napjeva koji je pomno i precizno izveden istovremeno na suvremen način, kao dobar miks u elektronskoj glazbi sa muškim ansamblom u pokretu. Kantaduri su nekoliko puta tokom nastupa promijenili poziciju unutar prostora Kašteleta.

Arhaični napjevi vuku porijeklo s Raba, Vrbanja na Hvaru, iz Zagvozda, Imotskog i iz brojnih drugih gradova i otoka Dalmacije. Na osnovi te tradicije liturgijske i nabožne vokalne glazbe, tokom 19. stoljeća profiliralo se i klapsko pjevanje kakvo poznajemo danas. U harmoniji i načinu pjevanja prepoznaju se utjecaji ruralnog načina pjevanja iz Dalmatinske zagore na tradiciju liturgijske glazbe.

Gotovo se mogu prepoznati arhaični korijeni gange, rere i ojkanja na liturgijsku glazbu srednjovjekovne glagoljaške tradicije.

Neke pjesme iz repertoara su i danas, u drukčijim aranžmanima prisutne kao dio pučkog sakralnog nasljeđa, primjerice božićna 'U sve vrime godišta' u sasvim drukčijoj harmoniji i ritmu.
Suradnja Katarine Livljanić iz Zadra i Joška Čalete iz Trogira, dva ključna grada za hrvatsku srednjovjekovnu baštinu, rezultirala je i ovim projektom Dialogosa i Kantadura, koji će sigurno doprinijeti prezentaciji hrvatske glazbene baštine u svijetu. Splitska publika se u to uvjerila na najbolji mogući način.