Barbora Kisilkova, češka slikarica, bila se upravo preselila u Oslo kad joj se javio vlasnik galerije Nobel smještene u samom centru grada, veoma uznemiren, s viješću da su im ukrali dva njezina platna - hiperrealistične slike velikih dimenzija, 'Chloe&Emma' i 'Swan Song'.

Dvojica muškaraca, ispričao joj je, usred bijela dana ušetala su, veoma pažljivo izvadila njena platna iz okvira, smotala ih i neoštećene iznijela iz galerije. Kisilkovu je to više zbunilo nego naljutilo. 'Zašto bi itko ukrao moje radove? Nisam poznata umjetnica zbog koje se isplati kršiti zakon. Nisam Picasso', rekla je Guardianu.

Kradljivci, dvoje ovisnika u tridesetima, uhićeni su nekoliko dana poslije zahvaljujući snimci nadzornih kamera i osuđeni na 75 dana zatvora. Slikama, međutim, nije bilo traga. Kisilkova je najprije razmišljala da na neki način rekreira krađu u svojoj umjetnosti, osjećajući obavezu da nešto napravi s ovim iskustvom, ne samo 'Barbora kao osoba, nego prije svega Barbora kao slikarica'. Na prvom saslušanju lopovima, jedan od njih, istetovirani tip otprije itekako poznat policiji, Karl-Bertil Nordland, odmah ju je zaintrigirao.

'Prva ideja bila mi je da rekreiram scenu krađe i naslikam je, ali kad sam ušla u sudnicu sve mi je to isparilo iz glave. Samo sam vidjela muškarca koji mi se učinio čistim, jednostavnim ljudskim bićem koje prolazi kroz vlastitu tugu i sram. Odmah me fascinirao, bez da sam znala zašto. Ali sam jednostavno znala', ispričala je Kisilkova za CBC.

Prišla mu je i pitala ga zašto je ukrao njene slike. 'Odgovorio mi je: Jer su bile prelijepe. To me u tom trenu posve razoružalo. Bio je to tako izravan, iskren odgovor koji je došao tako naglo', prisjeća se slikarica koja je potom kradljivca pitala želi li se s njom naći.

'Naravno, zato što želim naslikati tvoj portret', pojasnila mu je. Nordland, koji se nije sjećao što je učinio sa slikama jer je za vrijeme krađe bio pod utjecajem, na njezinu neobičnu ponudu je pristao, a rezultat njihovog trogodišnjeg druženja prikazan je u dokumentarcu 'Umjetnica i lopov' premijerno prikazanom na Sundanceu gdje je dobio posebnu nagradu žirija za kreativno pripovijedanje. Bio je u konkurenciji i za ovogodišnji ZagrebDox, koji se zbog korone nije održao, od 22. svibnja prikazuje se na Hulu, od 28. svibnja bit će u programu online izdanja kanadskog HotDocsa, a kritika ga ne prestaje hvaliti.

Prema redatelju Benjaminu Reeu, norveškom dokumentaristu koji je karijeru započeo radeći za BBC i Reuters, sve je počelo s njegovom opsesijom krađama umjetnina.

'Dovršio sam rad na dokumentarcu 'Magnus', o šahovskom čudu od djeteta Magnusu Carlsenu, i bio sam umoran od rada na introvertiranome sportu i osobnosti. Htio sam snimati ljude čije su emocije bile vidljive vani. Na priču sam nabasao u norveškim novinama i istražio slučaj te kontaktirao s Barborom. Čuo sam da se javila lopovu i to je bio sjajan početak. Dogovor je bio da ću ih oboje snimati kad se nađu četvrti put i da će to biti kratki desetominutni dokumentarac. Uskoro sam, međutim, shvatio da je to dvoje ljudi izuzetno pred kamerom. Nisu opterećeni sobom, prirodni su, autentični i pokazuju što osjećaju. Snimajući ih godinu za godinom, znao sam da im je priča veća od kratkog dokumentarca, bilo je tu toliko iznenađenja i preokreta. Na koncu smo snimali preko tri godine, dok nismo zatvorili krug', rekao je Ree u intervjuu za Salon.

Kisilkovoj, kako je rekla za Guardian, to što Ree želi snimiti film u početku nije igralo značajnu ulogu. Bila je previše okupirana samim Nordlandom pa je pomislila samo - zašto ne. No kako se s kradljivcem sve više upoznavala, putem WhatsAppa i Facebooka te na večeri s njegovom djevojkom, koju je također fotografirala za njihov zajednički portret - slikarica je na projekt počela gledati kao na vlastito emotivno istraživanje: 'Što se dogodi kad u svoj život pustiš osobu koju bi trebao osuditi?'

I ona i Ree film zato doživljavaju prvenstveno kao pitanje kako se prirodno razvija znatiželja, kako je to kad privremeno otpustite vlastite predrasude.

'Pitanje koje me zanima je što ljudi rade kako bi bili viđeni i cijenjeni. I što je to što je potrebno da bismo drugima pomogli i zaista ih vidjeli', rekao je Ree u čijem filmu Nordland u jednom trenutku komentira kako ga Kisilkova dobro vidi. 'Ali zaboravlja da i ja nju mogu vidjeti.'

'Kad sam tek počeo snimati, fascinirali su me njihovi kontrasti. Kradljivce se doživljava kao dio 'niske' kulture, dok je umjetnost visoka kultura. Ali nakon tri godine shvatio sam da su ovi ljudi zapravo jako slični. Što vide jedno u drugome i kako zrcale jedno drugo? Oboje imaju prošlosti koje ih proganjaju i s njima se nose na sebi svojstvene načine. A ono što jedno drugome daju svakako je ta slična vrsta smisla za humor. Mračni humor Karla-Bertila je sjajan - citira Shakiru nakon što doživi užasnu nesreću! Oboje su mračne i usamljene duše koje su pronašle društvo jedno u drugome. Barboru je uvijek zanimala Nordlandova tuga. Bila joj je predivna, a ne negativna', rekao je redatelj kojemu je bilo važno pokazati koliko je Karl-Bertil inteligentan.

'Želio sam vidjeti stvari iz njegove perspektive. Klišej je da pratite umjetnika, ali publiku bi iznenadilo vidjeti perspektivu lopova. Insprirala me Gestalt terapija i tehnika praznog stolca prema kojoj se promatrate iz tuđeg gledišta. I sam sam to uradio i bio mi je šok doživjeti samoga sebe iz nečije druge perspektive. Htio sam da moj film ima takav učinak na publiku', objasnio je.