Domagoja Jankovića gledali smo u hit predstavi "Katalonac" Ivana Penovića, jedan je od začetnika trešnjevačkog KunstTeatra, a upravo igra i u zapaženoj Gavellinoj predstavi "Legenda" Ivana Planinića koja se izvodi u Tunelu Grič. Janković je vrlo zaposlen glumac koji djeluje na nezavisnoj sceni, a osim u kazalištu, igra i na filmu - do sada najčešće kratkom, studentskom - a ostvario je i ulogu u drugoj sezoni serije "Šutnja" Dalibora Matanića koju ćemo uskoro gledati na malim ekranima. Član je i zagrebačkog benda Das Universitas u kojemu, kako kaže, "ne pjeva, nego govori", a kao freelance glumac mnogo snima i reklame pa je sva prilika da vam je u posljednje vrijeme iskočio na kompjuterskom ekranu iz kakvog bannera. Nastupio je i u posljednjoj sezoni HRT-ovog showa "Zvijezde pjevaju", a u "Crnoj rupi" porazgovarali smo i o tom njegovom izletu u mainstream vode.

Nakon diplome na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, odlučuje se za put glumca freelancera, što do danas nije požalio i što mu je, kako kaže, otvorilo put ka brojnim sjajnim projektima i redateljima s kojima je uspješno tijekom godina surađivao. Osnivanje KunstTeatra - malog trešnjevačkog kazališta kojega je prije nekoliko godina pokrenuo s kolegama s akademije - donijelo im je priliku da se na vlastitim daskama autorski ostvare i postave djela s kojima bi se bilo teško probiti u institucionalne teatre.

O svemu tome, ali i još mnogočemu, razgovaramo s Jankovićem u najnovijoj "Crnoj rupi".

Krležina "Legenda" je tvoj posljednji projekt, pa idemo za početak o tome.

Sljedeće izvedbe su 10., 11., 12. i 13. svibnja. Predstava je po mom mišljenju stvarno dobra, a prate je i takve kritike. Kratka je, ambijentalna, odnosno site-specific.Samo jednom je ranije u Hrvatskoj bila izvedena, u 100 godina otkako je napisana, i to prije 4-5 godina kada ju je postavljao Paro na Festivalu Miroslava Krleže. I sada, evo, Planinić. Drama je teška za izvest, jer to je rani Krleža. Nema puno dramske akcije, to je više tezična drama. No, Planinić je super doskočio tome, on i Mihanović su napravili super dramatizaciju, a definitivno nam pomaže i taj tunel, jer asocira na katakombe ranih kršćana.

Zapravo, Krleža u tu dramu uvodi likove Isusa, Marije, Jude... to je jedan posve drugačiji Krleža nego onaj kojega znamo iz kasnijih dana, kada se okreće realističnom prosedeu.

Da, to je netipični Krleža. Drama "Legenda" bila je prva iz Krležine pentalogije koja je trebala objediniti Krista, Michelangela Buonarrotija, Columba, Kanta i Goyu. Nedavno je pronađen i kompletni tekst Goye, mada se mislilo da je drama izgubljena. Uglavnom, tu je Krleža shvatio da je prenapredan za Hrvate, pa se vratio nordijskim uzorima. Glembajeve piše zato što društvo nije spremno za njegovo avangardno pismo.

Ti u predstavi igraš Judu, možeš li nam reći malo više o toj ulozi?

Krleža je napisao dvije varijante te drame. Prvu 1914. godine, i onda u tridesetim godinama on to popravlja, i potpuno izbacuje Judu. Mi smo uzeli Judu iz prve varijante i ubacili u drugu, a Planinićeva ideja bila je da Isusa gledamo iz pozicije kora, naroda, gdje se Juda izdvaja kao glavni među jednakima. Nismo išli na to da je Juda izdajnik već na to da smo ga svi izdali. Krivnja nije individualna nego kolektivna, zbog čega je meni malo lakše (smijeh).

Predstava je site-specific, igra u Tunelu Grič. Koje su prednosti, a koje mane takvog tipa kazališta?

Meni je, kao gledatelju, uvijek uzbudljivo gledati site-specific predstavu. Tunel Grič ne izgleda kao inače, svjetla su drugačija, znači odmah te to privlači, zanimljivo je. Prema većini ambijentalnih predstava, kao gledatelj imam takav odnos. Recimo, Lovrijenac mi je tako lijep da mogu gledati štogod se tamo odvijalo. Ali, kao glumac - hrpa problema. Recimo, akustika je u Tunelu grič veliki problem. Ako se krene pričati prebrzo, sve se potpuno pogubi. Osim toga, šest sati dnevno si u vlažnom tunelu, nema garderobe, nemaš se gdje povući, sjest, sačekati svoj red... Ali, i to je sastavni dio našeg posla.

Trenutno snimaš Matanićevu "Šutnju", prema romanu Drage Hedla. Kako si doživio tu ulogu?

Snimili smo već, serija je u postprodukciji. Scenarij je bio izvrstan, ja sam ga dobivao kako je to bilo pisano, epizodu po epizodu, i sjećam se da sam jedva čekao da dođe novi nastavak. Toliko mi je bilo napeto. Ja imam jako dobru ulogu nekakvog misterioznog lika. Pokretač sam radnje, a ne znaš jesam li dobar, ili loš. Svaki glumac bi poželio igrati takvu ulogu. Na setu je bilo jako dobro, to je druga sezona, oni su već uhodani. Sve ide lagano. Matanić je vrlo vješt i sposoban redatelj. Set je uvijek malo naporan, sve počinje u 4 ili 5 ujutro, radi se po 15 sati na dan, tako da je fizički to izazov, ali ovo je bilo maksimalno olakšano što je bilo super.

Misliš li da će te ta uloga dodatno usmjeriti prema filmu? Bi li se volio više okušati na filmu, u nekoj ozbiljnijoj ulozi?

Veliki sam filmofil, krenuo sam s idejom da ću biti filmski glumac, a kazalište mi se dogodilo. Na kraju sad mogu reći da više uživam u kazalištu. Ali, mislim da je hrvatski film puno bolji nego prije 15-20 godina, da je napredovao i da ću ja dobiti neku priliku. Igrao sam do sada u puno kratkih filmova, barem njih četrdesetak, ali nikada nešto veće...

Kako je došlo do sudjelovanja na showu "Zvijezde pjevaju"?

Ne znam ni sam. Vjerojatno je netko ispao u zadnji tren, pa se mene zvalo (smijeh). Premišljao sam se. Ja u bendu, kako sam rekao, više govorim nego pjevam. Nisam se htio osramotiti, nisam htio da svi skuže da ja uopće ne znam pjevati. Ali hajde, nije završilo tako. Iskustvo je bilo dobro, o HRT-u mogu reći sve najbolje, oni su teški profesionalci. Mi glumci često prema zabavnim emisijama imamo odnos da smo, kao, iznad toga, ali to je glup stav. Ozbiljne se stvari tamo događaju. Imali smo i par senzacionalnih izvedbi neki sudionika, jako sam uživao u svemu tome. I naučio sam nešto. Popravio sam svoj sluh, općenito znanje o glazbi i mislim da mi je show donio puno. A sada i na placu dobivam veći popust - to mi se s kazalištem nije moglo dogoditi.

Čitavu emisiju s Domagojem Jankovićem poslušajte u nastavku: