S Mencejom smo razgovarali o stvaranju filmskog svijeta Jahača, ispunjenog metafizičkim parabolama, religijskim dogmama i magičnim realizmom koji nam u sudnosu s naivnošću likova bez očeva otkrivaju tko su oni i kakve su mogućnosti njihovih budućnosti. Jahači su film blizak svakome tko se uputio cestom upoznavanja samog sebe, a na ZFF-u ga možete pogledati u četvrtak, 27. listopad u Kinoteci (19:30).

Kako je krenulo s idejom za film i koliko je Easy Rider ili sličan filmski stil utjecao na Jahače?

- Početna ideja je krenula od slike mladića koji putuje na mopedu i vozi velike udaljenosti kako bi doputovao do svoje djevojke. Kasnije se to povezalo s Easy Riderom i drugim filmovima road movie žanra.

Jahači su film o prijateljstvu i samoći, željama i boli zbog odsustvo očinskih figura. Zašto glavni likovi imaju tu istu poveznicu?

- Znao sam da želim film o pronalaženju unutrašnjeg sebe. U našoj se svakodnevici se ne suočavamo s tim problemom često, ali su likovi u filmu na neki način gurnuti u tom pravcu razmišljanja, upravo zbog nedostatka očinskih figura u njihovim životima. To se i dobro poklapa s temom traženja i putovanja kako bi se pokušalo spoznati.

Igrate se konceptom sjećanja i pokušavate stvoriti snolik film elipsama, asocijativnim scenama i nelinearnom radnjom. Ima li film kao medij potencijal da prikaže kako se sjećamo?

- Film sam uvijek smatrao umjetnošću koja ima snolike kvalitete. Kao što u snovima vrijeme bude subjektivno tako i film za gledatelja može biti iskustvo koje je nestvarno, ali se istovremeno čini vrlo osobnim. Želio sam stvoriti film ceste s pravocrtnim smjerom putovanja, ali složenim unutrašnjim putovanjem glavnog lika.

Gotovo „spotovski“ ste stvorili atmosferu osjećanja, ne samo kroz vizualne podražaje, već puno kroz zvuk i glazbu. Na koji način ste sa skladateljem stvarali taj specifičan svijet glavnih likova kroz njihove emotivne percepcije i prisjećanja?

- Glazba u filmu je bila izuzetno bitna kako bi se odmah ušlo u atmosferu. Uvijek se čini kao da glazba odjekuje osjećaje likova, tako da na neki način dolazi iznutra. Bilo je prilično teško pronaći prave zvukove jer smo znali da ne želimo metal ili hard rock, iako se činilo da se dobro suživljuje s kontekstom motociklista, ali to nije bila glazba likova. Skladatelj Luca Ciut je pronašao savršenu mješavinu žanrova i zvukova. Gotovo da možete čuti različite likove koji zajedno voze, ali svakog sa svojim idejama i osjećajima.

Koliko je bilo zahtjevno scenografski dobiti estetiku 1990-ih? Možemo li Jahače pomalo smatrati i (filmskom) nostalgijom?

- Na neki način da, iako nismo htjeli previše zalazit u nostalgiju. Ideja ipak nije bila da se stavi naglasak na devedesete, već da film na neku način bude što bezvremeniji. Zato je ponajprije bilo bitno pronaći prave lokacije u kojima je vrijeme stalo.

Kako ste odabrali glavne glumce, pogotovo jer se radi vrlo osobitom lokalnom dijalektu?

- Priča se događa u regiji Prlekija koja ima snažno narječje. Još kad sam pisao scenarij znao sam da u glavnim ulogama želim Timona Šturbeja i Petju Labovića koje poznajem s filmske akademije. Oni su rođeni blizu Prlekije, ali su i dalje trebali naučit dijalekt, pa su odlučili vježbat ga cijelu godinu, prije nego je krenuo snimanje. Šturbej je bez prestanka mjesecima pričao na tom narječju. I Nikola Kojo je imao težak jezik koji je smišljen tako da njegov lik u potpunosti razumije slovenski, ali ga ne govori. Zato priča tom čudnom mješavinom koja je uobičajena u Sloveniji, no njemu je bila posve nova.

Koji su općenito bili najveći izazovi rada na Vašem prvom dugometražnom filmu?

- Najveći izazov samog snimanja je bilo to da samo zapravo cijelo vrijeme snimali putujući. Gotovo da nije bilo mjesta na kojem bi snimali duže od jednog dana. Znali smo da to što snimimo tog dana, ide u film. Imali smo puno problema s vremenskih prilikama jer nas je kiša pratila svugdje, tako da bi na kraju za snimanje imali samo pola dana bez kiše. Ponekad je znalo biti vrlo hektično.

Kako vidite stanje slovenske kinematografije, jesu li regionalne koprodukcije trenutno najbolji način da se rade filmovi?

- Slovenska filmska scena se, na neki način, nije mijenjala godinama, što znači da samo „mali“ filmovi mogu dobiti dovoljno financiranja da bi se snimili samo s isključivo slovenskim budžetom. Za ostale su koprodukcije jedini način postojanja. No, one također mogu pomoći našim filmovima da se više otvore i da priče dobe na međunarodnoj privlačnosti.

Koji Vam je sljedeći filmski projekt?

- Moj će sljedeći projekt biti ruralna priča smještena u 1970-e godine, o mladoj Dalmatinki Zori koja se uda u slovensku obitelj. Kad im domaće životinje počnu ugibati, njezina svekrva počinje sumnjati u zlokobne sile, čime započinje nepovjerenje i optužbe prema trudnoj mladenki Zori. Film je još u ranoj fazi razvoja s radnim naslovom Nenormalna mladenka.