Novi regionalni kino hit u nastajanju, 'Praznik rada' Pjera Žalice, dio je putujećeg ZFF-ova filmskog paketa. Početak distribucije filma u Bosni i Hercegovini ovih je dana obilježio rekord: naime, 'Praznik rada' se našao na prvom broju po broju gledatelja u kinima u Bosni i Hercegovini, gdje ga je nakon prvog vikenda prikazivanja pogledalo gotovo 10.000 gledatelja. Ova impresivna brojka novi je najbolji rezultat otvaranja jednog bosanskohercegovačkog filma u posljednjem desetljeću.

U Žaličinim filmovima tzv. "obični" ljudi kroz tragikomične perspektive i tople, snažne priče oslikavaju svakodnevice naših prostora koji se nose s teretom ratnih naslijeđa. U filmu Praznik rada, radnja je smještena u tipičnu sarajevsku mahalu i susjede koji se pripremaju za proslavu Praznika rada. Prazničnu atmosferu narušava vijest da je jedan od njih uhapšen, a istovremeno se sin uhapšenog nenajavljen vraća u Sarajevo kako bi iznenadio oca. Mahala je uznemirena, a mi smo o filmu i još koječemu popričali s Pjerom.

Ideju ste dobili iz televizijske reportaže o radničkim prosvjedima u svijetu na Praznik rada. U Zagrebu je to slavlje sinonim za Praznik graha, tj. gotovo perverzna manifestacija za “krkanje”, a isto je u ostalim zemljama regije. Odakle nam takav pogled na praznik koji poziva na bunt?

- U Jugoslaviji su nas učili da su u našem društvu radnička prava u potpunosti ostvarena, te da na taj dan kada se radnici bore za svoja prava, mi možemo hedonistički slaviti naše dostignuće. I dok su naša jadna, eksploatirana braća po propalim zemljama Zapada krvarila po ulicama New Yorka, Parisa i Berlina, mi smo vrtjeli janjce na livadi, jeli grah i kobasice iz kotla, ispijali pivo i rakiju. Ovako sročena bajka, koju smo pola stoljeća prakticirali, imala je smisla u jednopartijskom sistemu koji je na floskulama temeljio svoju ideološku matricu. I dalje ne volim laži i propagandu, ali s te strane mogu da razumijem zašto je to tako bilo u Jugoslaviji. No, zbilja mi ne dolazi do mozga zašto je tako i danas. Ako su ikada i ikome bile ugrožena temeljna prava, to je radničkoj klasi danas u ovom što vi zovete region. Naprosto, ne razumijem. Istina je toliko strašna da bode oči i džigericu, ali mi kao drogirani i dalje ne želimo da je vidimo. Ono što razumijem je taj neki mala, slatka potreba za nostalgijom i prošlim vremenima. To ima šarma, ali mislim da je 1. svibanj suviše značajan datum da bismo ga na taj način omalovažavali.

Središnji problem kojim se bavite u filmu je prihvaćanje istine. Izjavili ste da se radi „o tragediji koja se trudi postati komedija“, no teško je u takvim situacijama biti komičan. Koliko je bilo moguće da film komičan, a da pritom zapravo humor ne postane cinični?

- Tanka je to granica, često i opasna. Cinizam je često smiješan i vrlo često neprihvatljivo podrugljiv. Mi smo duhoviti ljudi, ali često pretjeramo i to bude i uvredljivo. Takav manir se preselio i u politiku. Sad nerijetko imate političare koji su brutalno, kako oni misle: duhovito cinični, a naprosto su bezobrazni i primitivni. Jako sam se plašio te zamke u vrsti naracije kojom sam nastojao ispričati ovaj film. Model mi je bio da osluškujem dominantni motiv, i ukoliko je on previše ozbiljan ili bolan, da ga naprosto uvažim, dam mu prostor i poštovanje. Zbog toga ima nekoliko poprilično brutalnih rezova između komičkog i dramskog u dramaturškoj strukturi. Nadam se da i dalje funkcionira.

U kontekstu ratnih trauma i stanja u Bosni i Hercegovini i šire, postoji li pravo vrijeme za suočavanje s istinom ili to treba što prije, s obzirom na to da nam dugo treba da prihvatimo da su stvari loše?

- To vrijeme je uvijek i u svakom trenutku. Istina je često neugodna, ali je ljekovita, probitačna i pokretačka. Pogledajmo što se događa sa klimom, htjeli mi to prihvatiti ili ne. Jednaka stvar je i na nivou društvenih odnosa, morala, politike…

Iako nema mnogo prostora za komično, film je i dalje emotivno snažno nabijem te ostavlja prostor simboličkom razrješenju. Daje poticaj za život dalje, ali za nekog negdje drugdje, ako gledamo iz perspektive glavnog lika Armina. Ima li razloga za optimizam za one koji su tamo?

- Ja optimizam tražim u činjenici da su likovi iz filma uspjeli na kraju sagledati stvarnost kakva ona zbilja jeste. To je težak trenutak, ali je katarzičan. Takva spoznaja im barem daje šansu da mijenjaju stvari kad znaju da nisu dobre. I za Armina i njegovu generaciju koja sreću traži negdje drugdje, to je jedina šansa. Jer na koncu, život ne čini samo materijalna stabilnost i standard javnog prijevoza, nego i jedan metafizički i emotivni diskurs života u ambijentu iz kog si potekao i s ljudima sa kojima si rastao. Siguran sam da bi se veliki broj mladih vratio ukoliko bi ovdje vidjeli perspektivu života na jednom praktičnom nivou. Mislim je prvi preduvjet da se nešto promijeni u smjeru uspostavljanja točne, precizne i neumoljive dijagnoze. To je katarza o kojoj govorim, to je šansa da se napravi prvi korak u pravom smjeru.

Jedna od tema su tzv. "grijesi očeva" i prošlosti koja ne pušta, no kao film o prijateljstvu, komšiluku, mahali ili kako već želimo nazvati blisku zajednicu, nosi određenu nadu. Uz samu konstataciju stanja, smatrate li da Vaš film može imati utjecaja na društvo i ponuditi nadu u promjene?

- Ne može to film sam za sebe, niti ima čarobnog štapića za takve stvari. Svijet se mijenja velikim brojem malih pozitivnih pomaka. Ukoliko se svi trudimo da radimo svoj posao što bolje i poštujemo osnovna moralna načela, onda će se i svijet malo po malo mijenjati na bolje. Trudio sam se, kao i svi mi koji smo radili na ovom filmu, da on bude doprinos tom procesu.

Vaš je stil donekle "altmanovski", gdje uz naturalizam nalazimo i stilizirane perspektive kao i subverzivne zaplete. Imate li neki opći plan stvaranja priča i likova ili on nužno dolazi više intuitivno kao reakcija na stvarnost?

- Obično imam plan, dramaturški i stilski pristup te jasnu ideju koji se onda korigiraju u procesu. Dobrim dijelom i kao intuitivna reakcija, ali kao svjesne odluke koje su rezultat sazrijevanja u kreativnom procesu. Kreativni proces je čudo, naročito u segmentu pokušaja da pobjegnete od sebe i dominantnih motiva i načina kako im pristupate. Što se prije predate, pomirite sami sa sobom, biće vam lakše raditi. Altmanovski doživljavam kao veliki kompliment, to mi jedan od najvažnijih redatelja u procesu mog upoznavanja sa filmom.

Na Altmanovom tragu, koji je izjavio da cijelo vrijeme snima jedan film, koja je po Vama glavna linija i poveznice koje spajaju vaše prijašnje filmove s "Praznikom rada"?

- Mislim da imam dvije linije: jedna je obitelj u sjeni rata i druga odmor od tog užasa. U toj prvoj liniji su Gori vatra, Kod amidže Idriza i Praznik rada. Prvi je o utjecaju rata moju generaciju koju je rat presjekao u najljepšim godinama. Kod amidže Idriza je o utjecaju rata na generaciju mojih roditelja, o onima koji su u ratu izgubili djecu. Nisam mogao niti pomisliti da ću imati potrebu snimi i film o utjecaju rata na generaciju moga sina. Međutim, desilo se. Nadam se da je to to što sam imao o tome da kažem i da ću sada moći mirno okrenuti drugi list.

Kako je režirati sinergiju ansambla toliko kvalitetnih glumaca s obzirom na to da gotovo nema klasičnih sporednih likova?

- Divno i uzbudljivo jer angažira cijeli glumački ansambl na jednom višem nivou. Lijepo je raditi u timu u kom se nitko ne osjeća da radi sporednu stvar, da je tek podrška, jer zbilja i nije. To zna biti malo zamorno s aspekta direktora fotografije, jer se povećava broj položaja kamere. No s druge strane, kad radite s kolektivom u sceni i više likova, ponavljanja su opasna jer može iščeznuti energija premijere koju kadar treba imati. Dakle, komplicirano, ali jako lijepo i zanimljivo s uvijek dobrom atmosferom, što je važno za dobar set.

S obzirom na to da je film sniman doslovno u Vašem kvartu i dvorištu, dokle Vam je on osoban?

- U tom smislu je potpuno osoban. S aspekta priče, osim neke umjetničke veze sa temom koju obrađujete, nema u njoj ništa osobno. Dakle, radio sam zanimljiv hibrid: potpunu fikciju u vrlo intimnom i meni važnom ambijentu u kom sam odrastao.

Kako vidite trenutno stanje bosanske kinematografije, možda u usporedbi od vaših prvih filmova i svih uspjeha u međuvremenu? Je li bolja budućnost trenutno i dalje samo u koprodukcijama?

- BiH kinematografija bez koprodukcija praktički ne postoji, a i sve smo manje zanimljivi kao koprodukcijski partneri. Naravno, kolegijalne i prijateljske veze u regionu su i dalje vrlo snažne i bitne. One i održavaju taj proces u životu, ali objektivno, ukoliko BiH ne učini dramatičan napredak, biće sve manje i manje zanimljiv koprodukcijski partner.

Iako je priča vrlo lokalna, ona ponajprije ističe humanost. Kakve su reakcije po Bosni i Hercegovini gdje dosad je igrao, nakon sarajevske premijere. Također, mogu li se ljudi van regije "zakačiti" na tu priču?

- U BiH su odlične reakcija i velika gledanost. Zbog toga radite filmove, da ih ljude žele gledati. Što se tiče regiona, to više zbilja ne mogu pretpostaviti, ali jako bi me radovalo da ljude zanima film. No ne bi me iznenadilo da postoji i doza odbojnosti samo zbog činjenice odakle film dolazi. Čini mi se da se vraćamo u ta vremena, to me jako i plaši i žalosti. Nadam se da nisam u pravu.

Koji Vam je sljedeći projekt s obzirom na to da smatrate da ste završili s određenim temama?

- Spremam TV seriju, o ženi koja se osvećuje sistemu koji joj je uništio porodicu, ali na potpuno pogrešan i neočekivan način. Ima i jedna filmska priča, također 'ženska', koja me jako privlači pa mislim da bi mogao biti divan film. Da li ću ga ja režirati, još ne znam, ali snažno podržavam razvoj tog projekta. Dakle, trebalo bi biti bitno drugačije od Praznika rada.