'Poštovana dr. Šitum!

Danas sam imala doslovno neobično zadovoljstvo zaprimiti s više instance Vaše pismo odbijenice za donaciju u svrhu liječenja u Bad Driburgu. I to dobih pismo nakon tri mjeseca. A Vi ste ga, vjerujem, napisali sa znanjem da ta donacija Grada i nije bila moja ideja, već su se neki samaritanci iz Vaše blizine pomučili oko molbe za mene upućene Vašem Uredu. Ma nije problem, neka ste me iz Ureda odbili s glupošću da Grad nema za donaciju - nije to toliko čudno ni bolno s obzirom na ozračje u našem društvu. Ipak sam ja za vas samo pjesnikinja, koja će vrijediti tek kad umre. I nisam ni Janica ni Blanka, Ivana, a posebno ne fontana.

No ono što zaista izaziva razočaranje i bijes je ta Vaša u pismu iskazana taština te nemar. Da vas je bilo imalo briga kako to da smjesta želim u neku daleku i zabačenu njemačku kliniku, tražili biste moju medicinsku dokumentaciju na uvid. To bi bilo primjereno i da ste me već unaprijed odlučili odbiti. Osjetila bih se - barem na pet minuta - poštovanom građankom. Napomenuli ste mi, onako svisoka, kako to često ljudi na položajima i u kutama već znaju, gdje bih se trebala kod nas liječiti. Nevjerojatno, kao da sam jučer nepismena sišla s planine pa mi se ovako mora napominjati gdje se u Zagrebu trebam liječiti. Vjerojatno kao ni Vi, ne volim kada netko podcjenjuje moju inteligenciju, osobito kad sam u nezavidnom položaju bolesnika, i to tražitelja financijske pomoći.'

Jagić u pismu navodi i kako je duboko razočarana u Milana Bandića.

'I na koncu, zbog mojih - inače njemu godinama i previše odanih roditelja - koji su uvijek trčali na izbore zbog pobjede Njegove Visosti - razočarana sam duboko i u g. Bandića kao gradonačelnika, a koji je nedavno tako bučno isticao solidarnost u kampanji, a u praksi se, evo, pokazalo posve suprotno. Političarski, odveć političarski.'