Dodjeljuje se od 2019. godine, u okviru manifestacije Goranovo proljeće, naizmjenično s nagradom Goranov vijenac za izniman doprinos hrvatskom pjesništvu. Sastoji se od novčanog dijela u iznosu od 10 tisuća kuna, plakete i skulpture, rada akademskog kipara Igora Rufa.

Ove će se godine, u sklopu jubilarnog 60. Goranovog proljeća, nagrada dodijeliti treći put. Prva dobitnica bila je Martina Vidaić za knjigu "Mehanika peluda", druga Evelina Rudan za knjigu "Smiljko i ja si mahnemo", a novi će laureat ili laureatkinja biti proglašen/a 15. ožujka, uoči početka Goranovog proljeća. U konkurenciji su se našle knjige objavljene u razdoblju od 1. studenog 2020. do 31. listopada 2022. godine. Za nagradu nisu mogle konkurirati knjige članova Odbora Goranova proljeća, kao ni izdanja SKUD-a Ivan Goran Kovačić, koji nagradu dodjeljuje. Žiri u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Mićanović i Branislav Oblučar imao je težak zadatak izabrati pet finalista među stotinjak pristiglih naslova iz dvogodišnje domaće pjesničke produkcije. Oni su, abecednim redom:

Krešimir Bagić: "Ponornice" (Meandarmedia, 2021)

Goran Bogunović: "Vježbe hrabrosti" (Durieux, 2021)

Senko Karuza: "Nestajanje" (Meandarmedia, 2020)

Sanja Lovrenčić: "Skica za junakinju" (Mala zvona, 2021)

Darko Šeparović: Proces gorenja (Durieux, 2022).

Krešimir Bagić rođen je 1962. u Gradištu. Pjesnik, stilističar i kritičar. Uređivao je emisije o književnosti na Trećem programu Hrvatskog radija (1990-1995), predavao hrvatski jezik i književnost na Sorbonni (1996-1999) te bio voditelj Zagrebačke slavističke škole (2005-2009). Profesor je stilistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu i urednik portala stilistika.org. Pjesme i stručni tekstovi prevođeni su mu na dvadesetak jezika. Objavio je zbirke pjesama: "Svako je slovo kurva" (s B. Gregorićem, 1988; nagrada Goran za mlade pjesnike, 1988), "Između dva snažna dima" (1989), "Krošnja" (1994), "Bršljan" (1996), "Jezik za svaku udaljenost" (2001), "Le palmier se balance" (Pariz, 2003), "U polutami predgrađa" (2006), "Trebalo bi srušiti zidove" (2011; nagrada Dobriša Cesarić; nagrada Duhovno hrašće, 2011), "Plaši li te moja boja" (2013), "Tko baca mrvice kruha dok hoda šumom / Qui sème des miettes de pain en traversant les bois" (Rennes, 2016) i "Ponornice" (Zagreb, 2021; nagrada Zvonko Milković, 2021; nagrada Tin Ujević, 2022). Autor je također niza uspješnih i nagrađivanih književnoznanstvenih i znanstvenoesejističkih knjiga te priređivač više izbora i antologija.

Goran Bogunović rođen je 1972. u Zagrebu. Diplomirao je na Elektrotehničkom te Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao inženjer. Književne radove objavljivao u domaćim i stranim časopisima, i na radiju. Objavio knjige pjesama "Ovdje" (Matica hrvatska Karlovac, Karlovac 2002), "Područje pojačanog naoblačenja" (Naklada Mlinarec — Plavić, Zagreb, 2004.) i "Stvari su sve dalje" (Edicija Pesničenje, Beograd 2013.) te proze "Sve će biti u redu" (Naklada Minarec — Plavić, 2003.), "Ljenjivci i druge priče" (Kornet, Beograd, 2007.) i "Populacija II" (Durieux, Zagreb 2019.). Pjesme i priče prevođene su mu na više jezika. Svirao je gitaru u više grupa (Tobić Tobić idol mladih, U pol 9 kod Sabe i dr.). Snima i producira svoj i prijateljske bendove. Svira u grupi Radost!

Senko Karuza rođen je 1957. u Splitu. Djetinjstvo je proveo na otoku Visu. Školovao se u Visu, Splitu i Zagrebu. Studirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u Poletu, Studentskom listu, Studentu, Mogućnostima, Rivalu, Quorumu, Dnevniku (Ljubljana), Kolapsu (Mostar), Slobodnoj Dalmaciji, Morskom prasetu i dr. Stalni je kolumnist u časopisu More. Uvrštavan je u različite antologije, a priče su mu prevedene na desetak stranih jezika. Objavio je knjige priča "Busbuskalai", "Ima li života prije smrti", "Vodič po otoku", "Teško mi je reći" i "Kamara obscura", pjesničke knjige "Nestajanje" i "Otimanje", a s Miroslavom Mićanovićem i Brankom Čegecom rašomonsku knjigu "Tri krokodila". Knjiga Vodič po otoku prevedena je na više jezika. Trenutno živi na otoku Visu. Osnivač je Multimedijalnoga mobilnog centra za istraživanje alternativnih načina preživljavanja na malim pučinskim otocima, u sklopu kojeg je 2007. pokrenut festival književnosti Mare Mare (otok Vis).

Sanja Lovrenčić, književnica i prevoditeljica, ušla je u književnost 1987. zbirkom pjesama "Insula dulcamara". Otad je objavila još sedam pjesničkih zbirki, a poezija joj je objavljivana i u domaćoj i stranoj periodici te prevođena na njemački, poljski, ruski, slovenski, švedski, danski. Za knjigu "Rijeka sigurno voli poplavu" dobila je nagradu Kiklop. Autorica je zbirki kratkih priča "Wien Fantastic", "Portret kuće", "Zlatna riba i Istočni Ariel", romana "Dvostruki dnevnik žene sa zmajem", "Klizalište", "U potrazi za Ivanom" (nagrada “Gjalski” 2007), "Martinove strune / Martins Seiten" (Literaturpreiss SMSK 2008.), "Ardura" (2012), "Vješanje kradljivaca ovaca", roman (2015) i "Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost" (2018). Autorica je fantastične trilogije "Zmije Nikonimora" te dviju zbirki autobiografskih zapisa: "Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih" (2017.) i "Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti" (2020.) Napisala je nekoliko knjiga namijenjenih djeci; za zbirku priča "Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić" dobila je nagradu “Grigor Vitez”. Bavi se i prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika.

Darko Šeparović (1987., Vela Luka) piše poeziju i prozu. Objavio je zbirke poezije "Autopilot" (Algoritam, Zagreb, 2015.) i "Proces gorenja" (Durieux, Zagreb, 2022.) te romane "Krvotok" (Gradska knjižnica Rijeka, 2018.) i "Pristanište" (Fraktura, Zaprešić, 2020.). Za rukopis knjige "Autopilot" dobio je nagradu Na vrh jezika, a za rukopis prvog romana nagradu Drago Gervais.