U odnosu na slične bijenalne i trijenalne domaće manifestacije, Trijenale kiparstava daje najširi presjek suvremene umjetničke produkcije te obuhvaća interdisciplinarne i multimedijalne umjetničke radove kojima su podjednako zastupljeni umjetnici svih generacija.

Koncepciju 11. Trijenala pod nazivom 'Idealnost koncepta – realnost izvedbe' osmislila je povjesničarka umjetnosti Blaženka Perica, a prema njezinim riječima, ideja proizlazi iz aktualnog stanja domaćeg kiparstva u širem društvenom kontekstu. Naime, polazeći od činjenica da se raspisuje sve manje natječaja za javne spomenike te da ne postoji kontinuiran otkup kiparskih djela od strane institucija i kolekcionara umjetnosti, koncept Blaženke Perice, naglašava za većinu domaćih kipara realnu situaciju i njihov egzistencijalno-financijski nezahvalan položaj. U tom smislu tema izložbe 'Idealnost koncepta – realnost izvedbe' dobro je pogođena jer nas na simboličkoj razini suočava s kompromisima koje kipari moraju napraviti između svojih želja i mogućnosti, odnosno, između svojih zamisli, ideja i najčešće vlastitog uloženog novca u izradu umjetničkog rada.

Problem realizacije umjetničkih djela na način kako su originalno zamišljena zbog nedostatka financijskih sredstava česta je boljka domaćih umjetnika u, mogli bismo reći, svakom mediju zbog čega ne treba čuditi velik broj u izložbu uključenih umjetnika koji po vokaciji nisu kipari. Na izložbi stoga, osim skica i ideja za realizaciju pojedinih radova, imamo i nekolicinu, uvjetno rečeno, 'nekiparskih djela', koja bismo mogli smjestiti pod sintagmu 'proširene skulpture'. U tom smislu indikativan je rad 'Mikroaktivizam' konceptualne umjetnice Karmen Dada koja nije izložila nikakav objekt, već je izložila informaciju i otvorila mogućnost zainteresiranim posjetiteljima da je kontaktiraju te ostvare socijalni kontakt, odnosno, intiman razgovor sa samom umjetnicom.

Na izložbi je mnogo takozvanih 'nevidljivih radova' među kojima se najbolje skrio site-specific rad 'At the Edge of Life' Mirne Kutleše, a sastoji se od malenih organskih struktura poput puževa, lišajeva, školjaka, paučine itd., uklopljenih u neuredan ambijent Gliptoteke.

Trijenale kiparstva predstavlja raznovrsnost umjetničkih poetika, a stječe se dojam da, za razliku od prijašnjih godina, veći broj radova tematizira svakodnevnu društveno-političku situaciju. Tu možemo istaknuti Daniela Kovača, inače dobitnika Velike nagrade trijenala 2006. godine s, u prirodnoj veličini izrađenom, blagajnom od hrastovine, ironijski naslovljenom 'Tu me vole, tu pripadam'. Aludirajući na sportski duh i poslovicu 'u zdravom tijelu zdrav duh', Zoran Pavelić izložio je 'Zlatnu prečku', pozlaćenu ljestvicu za skok uvis.

Iako je inspiraciju pronašao u našoj najboljoj atletičarki Blanki Vlašić, Pavelićeva visoko podignuta ljestvica više podsjeća na pozlaćeni štender ili konstrukciju za klofanje tepiha.

Kristijan Kožul izložio je bistu anonimnog interventnog policajca lišenog individualnosti povezujući klasičnu kiparsku formu portretne biste koja je tradicionalno služila za prikaz veledostojnika i simbol represivne moći. Zlatko Čular predstavio se trima plitkim reljefima pod nazivom 'Od rođenja do uhićenja', a neki mlađi umjetnici odlučili su se za autoironijski pristup poput Jelene Azinović koja je izradila autoportretnu bistu s rogovima, poigravši se značenjem vlastitog imena: ili Dragoslav Dragičevića koji je sebi, kao novopečenom diplomantu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, izradio lijes. Od radova koji govore o stvarnim problemima spomenimo i našeg cijenjenog kipara Miru Vucu s Krležinim portretom u zidarskom vjedru pod nazivom 'Kud s glavom' sarkastično aludirajući na nedostatak prostora u kiparskim ateljeima čime je Krležina glava u kontekstu trijenala postala problemskom. Najbizarniji rad na izložbi je 'Sunce moje' Branka Lepena koji je od drveta i fluo cijevi izradio besmislen objekt velikih dimenzija u obliku štedne žarulje.

Na izložbi su prisutni i umjetnici primarno afirmirani u drugim umjetničkim medijima, poput slikara Matka Vekića, a u većem broju zastupljeni su konceptualni i multimedijalni umjetnici poput Damira Sokića, Božene Končić Badurine, Vlaste Žanić, Kristine Lenard, Mirjane Vodopije čije su instalacije 'Zapuh u kavezu' i 'Zapuh u staklenkama' privukle veliku pozornost publike na samom otvaranju. Naime, instalacije se sastoje od nekoliko uspravnih ventilatora koji su, osim što imaju umjetničku funkciju podizanja papira zarobljenog u bijelom kavezu i staklenki, poslužili i praktično, kao rashladni uređaji u pakleno vrućem ljetnom danu. Nikolina Ivezić izložila je interaktivni rad 'Stup srama', odnosno stup na kojem posjetitelji mogu obznaniti tko ih je prevario ili tko im duguje novac.

U produkcijskom smislu sjajan projekt pod nazivom 'Fender Blender' ostvarila je Ines Krasić, dobitnica Velike nagrade 7. trijenala kiparstva 2000. godine, a njezin rad ove godine ostao je nenagrađen budući da Trijenale ima uvriježenu praksu da umjetnik ili umjetnica ne mogu dva puta biti nagrađeni, neovisno o umjetničkoj vrijednosti njihovog rada. Ovdje se otvara pitanje posebne nepravde prema umjetnicima koji kontinuirano rade kvalitetno.

No ipak, Grand prix 11. trijenala s pravom je otišao u ruke mladom kiparu Igoru Rufu predstavljenom s tri skladno nadopunjena raznovrsna rada, a koji se odlično uklapaju u temu Trijenala 'Idealnost koncepta – realnost izvedbe'. U instalaciji 'Wunderschön' Ruf povezuje domaću filmsku umjetnost, odnosno zvučni zapis iz klasika domaće kinematografije 'Tko pjeva zlo ne misli' u kojem gospon Fulir izgovara riječ wunderschön simpatičnoj Mimi i staru drvenu zagrebačku arhitekturu, odnosno element tradicionalnog drvenog ukrasa s ruba krova koji je pronašao na smetlištu i koji možda pripada vremenu u kojem se odvija radnja Golikovog remek-djela. Drugi Rufov rad predstavlja prijedlog za realizaciju spomenika protiv rasizma i antisemitizma s kojim je sudjelovao na natječaju u Austriji, a osnovna je ideja da posađeni bršljan s vremenom u cijelosti prekrije spomenik austrijskog političara Karla Luegera. Treći rad maketa je proizašla iz Rufovog sna.

Od četiri jednakovrijedne nagrade spomenimo da je riječki umjetnik Dražen Vitolović nagradu dobio za povezivanje skulpture, arhitekture i ekologije, a realizirao je zanimljivu nastambu građenu od morskih naplavina. Za razliku od Vitolovića, umjetnik starije generacije Žarko Violić na otvaranju Trijenala izveo je performans u kojem je koristio govor i rukama modelirao zračni objekt, a nagrađen je za drukčiji pristup poimanja skulpture u kojem gradbeni materijal postaje tijelo, govor i pokret.

Jednakovrijedne nagrade još su podijelili Tihomir Matijević za rad 'Bista u kazni' koji tematizira korupciju u natječajima za javnu skulpturu i problem uplitanja politike u pitanja struke te Dragana Sapanjoš za audio performans 'Sinking'. Posebna priznanja dobili su Nikola Ukić za totemski objekt od poliuretana i Denis Krašković za rad 'Napad žigova' u kojem se pozabavio birokracijom i prikazao čovjeka na ljestvama koji bježi pred žigovima svih veličina. Nagradu publike dobio je Stipe Babić za rad 'Trans-dijamant', a nagradu međunarodnog udruženja kritičara Unesco-a AICA dobila je umjetnica Vesna Pokas.

Raznovrsnost, mnoštvo poetika, zastupljenost umjetnika svih generacija, od mladih i neafirmiranih do već proslavljenih autora, pametna i aktualna tema izložbe plusovi su ovogodišnje izložbe, a iako je Trijenale predstavilo dosad najveći broja umjetnika, što je rezultiralo neujednačenom izvedbenom kvalitetom, treba istaknuti da nema nekih važnih kiparskih ostvarenja poput izvrsnog novog rada Mirka Zrinšćaka izvedenog i predstavljenog u suradnji s riječkim MMSU-om.

Izložba je otvorena do 14. kolovoza.