Kinodvorana je tog svibanjskog popodneva bila čudno prazna. Ipak je to bilo prikazivanje kultnog filma 'Plastični Isus' režisera Lazara Stojanovića. Film je bio zabranjen prije gotovo četrdeset godina i, osim cenzora, otada su ga vidjeli samo rijetki. Doduše, u Zagrebu je prikazan prije četiri godine na Zagreb film festivalu, ali to ne bi smio biti razlog da dvorana kina Tuškanac zjapi gotovo prazna, izazivajući dojam da ovaj film nikoga ne zanima. A trebao bi. Moglo se, doduše, pretpostaviti koji je tome razlog. Istog se dana, naime, u okviru Subversive film festivala nekako u isto vrijeme odvijala i tribina u kojoj su sudjelovale gotovo sve režiserske zvijezde iz toga doba, od Žilnika i Makavejeva pa do Stojanovića i Karpa Godine. Za razliku od interesa za ovaj film, interes za njihov nastup bio je velik i dvorana je bila ispunjena do zadnjeg mjesta. Ili je ta alternativna publika već odgledala 'Plastičnog Isusa' 2006, ili nije ostala imuna na medijsku proizvodnju zvijezda.

Bilo kako bilo, na toj vrlo posjećenoj tribini nije sudjelovao glavni glumac 'Plastičnog Isusa', performer, režiser i što sve ne - Tom Gotovac. On je već tada bio jako bolestan, a nikada nije ni bio celeb poput njegovih kompanjona filmaša. Tom je ipak bio nešto posve drugo, drugačija vrsta umjetnika. Jedan od onih koji ne prave razliku između privatne i javne osobe, između sebe i svoje umjetnosti. Od onih koji svoje ideje naprosto žive. Od onih toliko autentičnih i beskompromisnih da su osuđeni živjeti na rubu egzistencije (jer se ne mogu i ne žele prodati), zanemareni od društva i često izolirani.

Tko je vidio njegov performans 'Zagreb, volim te' iz 1981. godine , ili čak samo fotografije s tog događaja, neće ga nikada zaboraviti. Baš kao ni ti rijetki gledatelji koji su toga dana odabrali gledati film umjesto da o njemu slušaju, koji su odlučili vidjeti zašto je bio zabranjen i na koji način uspoređuje komunizam i fašizam, te koju je ulogu u tome odigrao Tom Gotovac. U neslobodnom režimu, naime, Tom Gotovac bio je i ostao slobodan čovjek. Jedan od rijetkih.

Bio je to na svoj način i nešto stariji arhitekt, profesor, pisac, erudit, umjetnik – ali i političar , gradonačelnik Beograda - na koncu i disident, 'ukleti graditelj' Bogdan Bogdanović. Fini gospodin iz fine familije, čovjek koji je nosio leptir-kravatu kada se to tumačilo kao politički, a ne modni stav. Biti gospodin i još to manifestirati svojom odjećom pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih godina, bilo je daleko radikalnije nego nositi danas majicu s, recimo, srpom i čekićem - to se čak može interpretirati kao cool jer, navodno, više ne predstavlja prijetnju nego prazan simbol.

Leptir-kravata je Bogdana odmah obilježila kao klasnog neprijatelja (a zna se kako se treba obračunati s takvima!). No njegovo gospodstvo ogledalo se prije svega u njegovom duhu, obrazovanju, erudiciji, sposobnosti da vidi dalje, više, dublje od onih kojima je bio okružen. I u njegovoj hrabrosti da govori, piše i radi kao što misli. Naravno da je strepio kad su političari, pa i sam Tito, odlučivali o njegovim spomenicima poput onog u Jasenovcu, ali svejedno nije bio spreman na kompromise. Bogdan je bio slobodan čovjek, slobodan u svojim razmišljanjima i odlukama. Ali u neslobodnoj državi svaka se sloboda plaća, bilo zabranama, bilo marginalizacijom, zatvorom, egzilom…

Tako je jednoga dana godine 1994. nakon zastrašivanja, pa i prijetnje smrću, u znak protesta protiv Miloševićeve politike Bogdan napustio Beograd. Napustio je Akademiju nauka, svoje studente, školu arhitekture, bogatu arhivu, biblioteku, stan. Bilo mu je već previše godina za nastavak karijere, ali nije prestao pisati, izlagati i govoriti protiv rata, nacionalizma i ljudske gluposti. Skrasio se u Beču, u jednosobnom stanu. On i njegova supruga Ksenija živjeli su skromno, studentski, ali su bili zadovoljni. Bogdan nijednom nije požalio svoju odluku.

Tko se ne sjeća legendarne scene iz filma 'Skupljači perja' Aleksandra Petrovića, u kojoj perjar Beli Bora dlanovima do krvi lupa po krhotinama čaše? I Bekima Fehmiua, velikog glumca koji je napravio međunarodnu karijeru i – kako se ispostavilo puno kasnije - odličnog pisca. U jednom (političkom) trenutku 1987. godine Fehmiu se povukao iz javnosti zbog srpskog nasilja prema Kosovu. U znak protesta prestao je i glumiti i javno istupati i tako završio u unutrašnjem egzilu. Kada ni to više nije mogao podnijeti, oduzeo si je život u lipnju.

Početkom srpnja otišao je i Alfred Pal, grafički dizajner, ilustrator i slikar. Umjetnik koji zbog odluke da bude slobodan i da slobodno govori ono što mu je na umu nije napravio karijeru ni za jedne vlasti, ne postavši ono što se posprdno zove državnim umjetnikom.

Ove godine, u kratko vrijeme, otišli su ljudi koji su nas, ne samo kao umjetnici, nego i kao ljudi učili hrabrosti i slobodi. Upravo to im je bilo zajedničko, ta činjenica da su bili sposobni podnijeti slobodu i njene posljedice i da su i po tome bili veliki. Tužno je kad nas ostave prijatelji i najbliži. Ali je isto tako tužno kad odlaze ljudi koji su na poseban način obilježili epohu i postali njene ikone. Jer, kao da s njima i njihovim vrijednostima umire i sama ta epoha…