Dugo očekivana predstava 'Kiklop' u režiji Saše Anočića, ujedno autora dramatizacije i scenografa, koja je premijerno izvedena prošlog petka u Gavelli, donijela je tek scensku ilustraciju kultnog Marinkovićeva romana, kao da je svjesno rađena za srednjoškolsku publiku. No čak i kao lektirni naslov predstava je suviše pojednostavljena, a u drugom dijelu, gdje pada tempo, nažalost i uspavljuje. Predugačka je i djeluje kao da zapravo nije ispolirana, što je moguće s obzirom na okolnosti. Naime, režiju je započeo Zlatko Sviben, koji je zatim zbog neslaganja s ansamblom zamijenjen Anočićem, čime je redatelj slavnih 'Kauboja' doveden u više nego nezahvalnu poziciju.

Marinkovićev roman od 500 stranica nije lako adaptirati za teatar, što je vjerojatno glavni razlog zbog kojeg se niti jedno kazalište više od 40 godina nije prihvatilo tog djela. Prvi ga je postavio Kosta Spajić 1976. s izvanrednim Radom Šerbedžijom u naslovnoj ulozi i jednako izvrsnim Zvonimirom Zoričićem kao njegovim alter egom. Ta je inscenacija bila odlična, koju i danas, nakon stotine odgledanih komada, pamtim kao jednu od najboljih predstava. A zatim je Antun Vrdoljak snimio film s drvenim i neuvjerljivim Franom Lasićem u naslovnoj ulozi i Anom Baxom, koja je u ulozi fatalne Vivijane iritirala načinom govora. A sada je Dražen Ferenčina odlučio tim kanonskim djelom započeti svoj ravnateljski mandat.

Redatelj Saša Anočić uz pomoć dramaturginje Petre Mrduljaš u svojoj inscenaciji kao da se nije mogao odlučiti hoće li raditi svojevrsni hommage Vrdoljakovu filmu, ostati vjeran svom kazališnom jeziku, u kojem se prepliću glazba, pokret, montipajtonovski humor i ludički elementi te napraviti zabavnu, suvremenu predstavu, ili prenijeti doslovno Marinkovićev tekst na scenu. Izgleda da je pokušao pomiriti sva tri pristupa, no u tom mirenju nespojivog nije uspio prikazati slojevitost romana. Naglasak je stavio na ljubavnu priču, odnosno Melkiorovu opsjednutost Vivijanom, dok su neizvjesnost tog vremena i nesnalaženje u predratnim okolnostima te osjećaji straha i jeze zbog nadolazećeg rata tek naznačeni i svedeni na slike iz birtije u kojoj se sastaju novinari i uglavnom raspravljaju o Vivijani. Također je glavni lik Melkior Tresić ostao nedovoljno definiran: njegova potraga za identitetom u tim prijelomnim vremenima staje na izbjegavanju vojske i kuri za mršavljenje, no ne zahvaća dovoljno njegovu unutrašnju dramu i ne rastvara njegov odnos s okolinom.

Predstava počinje intrigantnom scenom u kojoj Melkior Tresić i Don Fernando u gledalištu raspravljaju o Hamletu, a nastavlja se obećavajućim stvaranjem atmosfere predratnog grada (koji možda i nije Zagreb), u kojoj prepoznajemo slike iz Marinkovićeva romana – prodavača novina, čistača cipela itd. Sve je u pokretu, scene se slijevaju jedna u drugu, u birtiji se raspravlja, pije i puši, bend svira (glazba Matije Antolića). Tu je i plakat s kukastim križem te u pozadini ogromno kiklopsko oko, kao naznaka nadolazećeg zla. Na plakatu je oko Donalda Trumpa, kako smo saznali na konferenciji za novinare, što je odlična dosjetka, međutim nedovoljno iskorištena. Krajnje realističan pristup povremeno je uzdrman ironijom i groteskom, barem u prvom dijelu, ponajviše u glumačkim interpretacijama, i trebalo je nastaviti u tom tonu.

No atmosfera je zapravo više dekadentna nego što prikazuje dezorijentiranost junaka, njihovu egzistencijalnu dramu i strah, unatoč tome što likovi u nekoliko navrata govore o strahu. Energija pada i u drugom dijelu, kad Melkior Tresić ipak završava na bojištu i slijedi prizemljenje: nakon Marinkovićevih dosjetki s Kreletom i lajanjem na svjetiljku predstava se nastavlja doslovnim nizanjem slika iz romana, gubi ritam i tempo, nestaje napetosti i ono malo strasti što ju je na scenu donio izvrsni Živko Anočić kao Ugo.

Usput rečeno, ženski likovi su u originalu, pa tako i u predstavi, banalizirani i svedeni na stereotipe, uglavnom nemoralni, ili čudni. Iz današnje perspektive lik Vivijane, kao glupastog oličenja više ženskosti nego ženstvenosti i putenosti, čini se smiješnim. I Enka, liječnikova žena, nema problema s moralnim skrupulima. A tu je i Luda pijanistica te poluodjevene noćne dame, koje u slučaju predstave šeću scenom i nude svoje usluge, što bi valjda trebalo sugerirati kako je ondašnji Zagreb bio centar slobode ili raskalašenosti.

Franjo Dijak, odličan, posvećen glumac, u glavnoj ulozi omršavjelog i blijedog Melkiora Tresića više nalikuje na nekog mučaljivog kafkijanskog antijunaka koji se boji da će se pretvoriti u kukca nego na anksioznog kazališnog kritičara, intelektualca i simbola cijele jedne izgubljene i izbezumljene generacije što se našla razapeta između straha od rata i novačenja te nesnalaženja u tom vremenu. Premda njegovo prezime Tresić sugerira na užasan strah i Melkior bi trebao biti skamenjen od užasa fašističke ideologije i nadolazećeg rata, to baš i nije vidljivo. On je zatvoren u svoj svijet, zamišljen je i hoda kao da je sleđen, izgladnjuje se da izbjegne novačenje, stalno je u bijegu od svih kako bi izbjegao rasprave, pijanke i tuče svog raspojasanog društva, ali mu ne vjerujemo.

Najbolji je bio Živko Anočić kao pijanac i lakrdijaš Ugo, koji teži spektaklu te stalno mora imati publiku i držati monologe. Dražen Kühn igra novinara boema Maestra smireno ili, bolje rečeno, previše primireno, dok Filip Šovagović prema svom liku kiromanta Atme također ima ironijski odnos i u tome je zabavan. Dijana Vidušin također s pravom ironizira svoju junakinju Vivijanu, no nije jasno zašto je ona fatalna i zašto cijelo društvo slini za njom, osim ako nisu razlog lijepi kostimi Marite Ćopo. Martina Čvek je izvrsna kao Melkiorova razmažena ljubavnica Enka, koju je izgradila kao prilično pragmatičnu, egoističnu ženu. U manjim ulogama istaknuli su se Amar Bukvić kao Don Fernando i Hrvoje Klobučar kao Pukovnik i Glumac te Nenad Cvetko.

Sve u svemu, dobili smo kazališno nedovoljno uzbudljivog, balkanskog 'Kiklopa'.