Potresna sudbina Gavranove kolegice iz srednje škole, krhke i povučene djevojčice iz prve klupe, doznaje se kroz njezin odgovor na poziv za proslavu 15. godišnjice mature.

U mailu koji je poslala svima iz razreda, kao dio procesa svog zacijeljenja, rekla je neće doći jer više ne živi u Hrvatskoj, pobjegla je od oca koji ju je seksualno zlostavljao od ranog djetinjstva i majke koja joj nije pomogla kad je trebala. S vremenom je prijavila oca, no slučaj je odbačen zbog nedostatka dokaza.

'Sve nas je šokirao mail koji smo primili u periodu organizacije naše godišnjice mature. Jednostavno tako nešto stravično i stvarno u životu nisam pročitao, kamoli da je neki poznanik koji je bio četiri godine pored mene u klupi to proživljavao svaki dan, a da to nitko od nas iz razreda nije vidio', rekao je Gavran za Hinu.

Proslava se nije održala te godine, već iduće, kada je taj hvaljeni hrvatski dokumentrist odlučio snimati kako će oni kao društvo razgovarati o temi. Za snimanje je koristio tri kamere i petnaest mikrofona na stolu za deset ljudi, tijekom jedne večere, u oko šest i pol sati.

Da su ljudi osviješteni ne bi reagirali nevjericom

Uz smijeh, hranu, piće i prisjećanje na stare anegdote, okupljenima nad glavom 'visi' neizbježna tema i pitanje - kako to da nitko nije primijetio što se događalo s djevojkom koju su viđali gotovo svaki dan tijekom četiri godine?

Film pokazuje tipične društvene predrasude kada je riječ o seksualnom zlostavljanju djece, a Gavran kaže da, iako je znao da je teško komunicirati o tome, nije mislio da će biti toliko teško.

Nije htio raditi film o konkretnom slučaju, već o načinu na koji ljudi reagiraju na tu tabu temu, koja je mnogima tek vijest iz crne kronike ili sadržaj mučnog igranog filma, a koji je često pogrešan i ne pomaže žrtvi.

Gavran smatra da ljudi nisu dovoljno osviješteni o toj temi jer da jesu ne bi reagirali sa sumnjom i nevjericom kada im netko kaže da je zlostavljan. 'Ako znamo da je svako peto dijete seksualno zlostavljano ili uznemiravano, onda se ne bismo čudili kada bi nam netko došao i povjerio se', istaknuo je.

Kaže da je tek u montaži shvatio kako je način reagiranja ljudi u potpunosti pogrešan ako želimo da djeca progovore o onome što im se događa. 'Za vrijeme snimanja filma mislio sam kako smo u pravu, da je tako jedino ispravno kako treba reagirati na mail koji smo primili.'

Popratna edukativna kampanja za pomoć žrtvama zlostavljanja

Kako bi pokazao složenost problema seksualnog nasilja u obitelji pokrenuo je popratnu edukativnu kampanju, u suradnji s udrugama Korak po korak, Hrabri telefon i Centar za sigurniji internet.

Za kampanju je napravljeno deset intervjua s relevantnim stručnjacima za tematiku seksualnog zlostavljanja djece iz svih kuteva, od prevencije, onih koji pružaju psihološku pomoć i 'help' linija do sutkinja zagrebačkog suda za mladež i ljudi koji rade s počiniteljima u zatvoru da ne bi došlo do recidiva. Stručnjaci putem članaka i kratkih videa osvjetljavaju temu iz svih kuteva ne bi li pomogli zlostavljanoj djeci i mladima.

"Sigurno će film gledati i žrtve. Važno je da osjete da postoji mjesto gdje mogu potražiti pomoć", zaključio je Gavran.

Nakon nacionalne premijere filma, planiraju se projekcije za maturante po nezavisnim hrvatskim kinima, koje bi pratili razgovor s autorom i stručnjacima iz područja seksualnog nasilja nad djecom te online druženja na kojima bi mogle sudjelovati i potencijalne žrtve.

Važnost otvorenog razgovora o tome potvrđuje statistika - svako peto dijete seksualno je zlostavljano ili uznemiravano, većinom od onih koje dobro poznaju, iz kruga svoje obitelji ili zajednice. Tužno je da samo 20 posto djece progovori o zlostavljanju unutar mjesec dana, 57 posto nakon više od pet godina, a čak 20 posto zauvijek šuti.

Gavran će u petak u Teatru &TD održati i 'case study' o nastanku filma i socijalno odgovornim ciljevima koji nadilaze domet samog dokumentarca.

Govorit će o tome kako pronaći novac za film koji proizilazi iz instinktivne reakcije na šok i koji je sniman u jednom danu, kako privući strane financijere na koprodukcijskim marketima na ZagrebDox Prou, u Leipzigu i Sarajevu na kojima je sudjelovao, kako se izboriti sa svijetom filmske industrije i ustaljenim formama pripovijedanja u radu na iznimno specifičnom, intimnom filmu.

Neka od pitanja koja su se pojavila prilikom nastanka filma je i kako se izboriti s odgovornošću autora prema tako osjetljivoj temi te može li angažirani dokumentarac nadići granice filmskog izričaja.

Đuro Gavran magistrirao je Filmsku i TV režiju, smjer dokumentarni film, na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i Dizajn na Grafičkom fakultetu u Zagrebu. Radi kao redatelj i snimatelj dokumentarnih filmova, a bavi se i edukativnim, promotivnim i eksperimentalnim filmovima. Vanjski je suradnik u dokumentarnom, dječjem i znanstvenom programu HRT-a. Osnivač je produkcijske kuće Pipser.