Prema rezultatima istraživanja koje je za tportal.hr provela tvrtka Hendal Market Reseach na uzorku od 400 anketiranih, tek 33,5 posto građana Hrvatske čita knjige. Još lošije prošli su hrvatski romani. Tijekom godine čitalo ih je 17,5 posto anketiranih. Nije da nisu imali izbora – popriličan broj objavljen je nakon Zoranićevih 'Planina' (1569), lani pedesetak.

Od onih koji čitaju hrvatske romane, 2,5 posto pročitalo je jedan u godinu dana, 6,8 posto dva, 5,3 posto tri do pet, a više od pet romana pročitalo je 3 posto ispitanika.

Kad je riječ o odabiru knjiga za čitanje, najmanji broj je onih koji čitaju prema preporuci zaposlenika knjižare ili knjižnice (2,8 posto). Na formiranje čitalačkog izbora najviše utječu preporuke prijatelja (11,8 posto) te kritike pročitane u medijima (11,3 posto). Nije zanemariv ni broj onih što se pouzdaju u raznorazne top liste – vjeruje im 7,8 posto čitaoca.

Izvući zaključak iz ovih brojki nije problem, ponajprije onima što se prepoznaju među dvotrećinskom većinom potpuno nezainteresiranih za knjigu. U ovom slučaju ne može ih opravdati ni dežurni razlog – previsoka cijena knjiga – jer godišnja članarina u knjižnici je pedesetak kuna.

Za komentar zamolili smo predstavnike triju izdavačkih kuća koje se po broju izdanih knjiga uvrštavaju među male i srednje izdavače, odnosno one koji ne žive od prodaje školskih udžbenika, a ipak preživljavaju.

Direktor Disputa Josip Pandurić svoje kupce vidi u sloju profinjenijih čitaoca koji uživaju u kupnji knjiga u nekoj maloj knjižari, a znamo da je takvih u Hrvatskoj vrlo malo. 'Ovakvi rezultati ankete o čitanju uopće više ne izazivaju paniku jer nečitanje je postalo navika', priča Pandurić.

S druge strane, Seid Serdarević iz Frakture, izdavač koji je prvi u Hrvatskoj knjige počeo reklamirati na džambo plakatima i Facebooku, izostanak čitalačkih navika vidi kao posljedicu nestanka i ponovnog građenja građanske klase – najvažnije za čitanje – te u velikom utjecaju elektronskih medija koji oduzimaju slobodno vrijeme.

Problem je složen i posljedično vezan uz sustavnu nebrigu države. Ne toliko ministarstava kulture i obrazovanja pojedinačno, koliko cjelokupne državne politike i odnosa prema knjizi. U šali Serdarević kaže da bi bilo zanimljivo vidjeti rezultate ankete o čitalačkim navikama saborskih zastupnika.

'Nijedna vlada u Hrvatskoj nikad nije pokrenula nacionalnu kampanju poticanja čitanja. U Španjolskoj je, primjerice, prije 15-20 godina bila čak i lošija situacija po pitanju čitanja nego danas u Hrvatskoj. Nakon vladine kampanje, Španjolska je uz Nizozemsku europska zemlja u kojoj se možda najviše čita i piše. Riječ je o marketinškim kampanjama vlada koje potiču čitanje i odlaske u knjižare, a reklama je danas jedini način na koji ljude možeš usmjeriti i na dobre vrijednosti poput knjiga te tako stvoriti trajnu platformu čitanja', kaže Serdarević, pozivajući Vladu da nešto učini, a potom će ih slijediti i vlasnici privatnih medija, za koje kaže da ograničavanjem prostora književnoj kritici – pobrojao je da tjedno kritika zauzima desetak kartica teksta u relevantnim tiskanim medijima – ne čine puno za popularizaciju čitanja, o čemu svjedoči i mali postotak onih koji knjige biraju prema prosudbama književnih kritičara.

'U Hrvatskoj nećete vidjeti ljude da čitaju u vlaku ili tramvaju, što je vani posve uobičajeno', kaže Serdarević i prisjeća se vremena kada je književno tržište bivše Jugoslavije doživljavalo svijetle trenutke prilikom proglašenja laureata književnih nagrada. Prestižna NIN-ova književna nagrada tada je garantirala tiskanje i prodaju do 100 tisuća primjeraka pobjedničkog naslova, od čega bi oko 25 tisuća otpalo na čitaoce iz Hrvatske. 'Danas mogu reći da je najprodavanija Frakturina knjiga od početaka rada firme 'Sjena vjetra' Carlosa Ruiza Zafona, a rezultat je šest tisuća prodanih primjeraka.

'Glavni hrvatski problem s knjigama jest što se hit knjige(najprodavanije) ne prodaju u dovoljnoj količini u odnosu na broj stanovnika, obrazovanost i kupovnu moć ljudi. Prema općim kriterijima u svijetu, te bi se knjige u Hrvatskoj trebale prodavati barem četiri puta više', tvrdi Serdarević.
Da situacija nije bajna, potvrđuje i Dražen Tončić iz Durieuxa. 'Osim što u Hrvatskoj nema mjesta na kojem bi se našao i manji dio cjelokupne hrvatske književne produkcije, nema ni interesa za knjigama nagrađenim književnim nagradama.'

Među brojnim Durieuxovim nagrađenim knjigama, kojima obično ne nedostaje medijske pažnje, nalazi se i 'Anastasia' Dalibora Šimprage, pobjednika na tportalovom književnom natječaju za roman godine.

Pesimističnim tonom Tončić zaključuje da se ti naslovi jednako (ne) prodaju kao i svi ostali i da nema nikakvog pravila koje bi garantiralo veći uspjeh: 'Pouzdano znam da su i neki naslovi koji su izdani uz novine – uz svu moguću reklamu – drastično podbacili u prodaji.'