Na petnaestoj Booksinoj Reviji malih književnosti posvećenoj Egiptu jedna od gošći je Mansoura Ez-Eldin, egipatska spisateljica i novinarka koja je ove godine ušla u izbor projekta Beirut39, kao jedna od 39 najboljih arapskih autora mlađih od 40. Razgovarali smo s njom o njenom najpoznatijem romanu, 'Maryam's Maze' iz 2004., zbog koje se dok je bio tek rukopis, tvrdi, osjećala kao da je 'počinila zločin'
Kairo kao 'golemo i mitsko mjesto' inspirirao je Mansouru Ez-Eldin da napiše svoj hvaljeni roman 'Maryam's Maze' ('Marjamin labirint'), priču o ženi koja se bori da u konfuznom svijetu nađe vlastiti put. Ispisana kao mješavina sjećanja i snova glavne junakinje, knjiga propituje i ključna šira pitanja modernog života u Egiptu.
'Po meni je Kairo glavni lik 'Maryam's Mazea', grad u tom romanu moja je verzija Kaira – neka vrsta gotičkog grada nalik labirintu, ne samo u smislu mjesta i prostora, nego i u smislu vremena. Mislim kako je Kairo ludi grad i stoga u pisanju ne treba imitirati to ludilo, nego treba biti lud poput njega. Kad mi je bilo osamnaest godina preselila sam se tamo i počela samostalno živjeti. Bila sam mlada žena sa sela koja je svijet poznavala samo preko čitanja i koja gotovo nikad u obližnji grad nije otišla sama. Bilo je to upečatljivo iskustvo, živjeti sama u tako velikom, živahnom i prenapučenom gradu. Sjećam se kako sam se osjećala izgubljeno i sitno dok bih hodala ulicama, a zgrade su se činile poput divova ili planina. Isprva sam bila zapanjena, no vremenom sam počela uživati u tom iskustvu, oslobodilo me i dalo mi vremena i prostora da otkrijem sebe i svoje potencijale, da samu sebe iznova stvorim i da razbijem kalup koji je okolina očekivala da ću popuniti. Vjerujem kako je to iskustvo bilo otponac da napišem 'Maryam's Maze' i zahvatim osjećaj pogubljenosti i nesnalaženja sa samom sobom, pokušaj usklađivanja s urbanim krajolikom koji je odjednom izgubio svaki smisao', objašnjava autorica.
'Maryam's Maze' izašao je 2004. i druga je knjiga Mansoure Ez-Eldin (nakon zbirke priča 'Flickering Light' iz 2001.), koja se, kad je pročitala posljednju verziju rukopisa o Marjam, osjećala kao da je 'počinila zločin'. 'Arapsko čitateljstvo nije naviklo da arapski autori pišu takvim stilom pišu, a pogotovo ne arapske žene', rekla je tada u jednom intervjuu bojeći se, kako nam kaže, da će se rukopis doživjeti kao 'zagonetno i silno mračno djelo'.
'Bio je gotički, eksperimentalan i od one vrste koja u umovima čitatelja rađa pitanja umjesto da im pruža odgovore. Pitala sam se što sam to učinila. Tko bi ikada poželio pročitati nešto takvo? No ono što me ohrabrilo da rukopis pošaljem izdavaču bilo je to što tada nisam imala svoju publiku, ili barem nisam znala za nju pa nisam imala što izgubiti. Željela sam samo pisati onako kako volim. Na moje veliko iznenađenje knjiga je dobro prošla i bila pohvaljena kao avanturistička i drugačija. Sada se trudim ne razmišljati o čitateljstvu, okupiram se samo pisanjem i umjetničkim pitanjima i izazovima', kaže nam Ez-Eldin koja za recentnu egipatsku književnost tvrdi da je vrlo živa i bogata te, u usporedbi s ostalim arapskim zemljama, 'jako raznolika i sklonija eksperimentu'.
'Moraš biti dobra poput Naguiba Mahfouza'
Nakon uspjeha s 'Maryam's Maze', Mansoura Ez-Eldin objavila je još pet knjiga: 'Beyond Paradise' 2009., 'The Path to Madness' 2013., 'Emerald Mountain' 2014., 'Shadow Specter' 2017. te 'A Haven for the Absence' 2018. U posljednjoj, 'A Haven for the Absence' progovorila je o pojedinim autorima koji su na nju najviše utjecali, a knjigu je posvetila Totu, drevnom egipatskom bogu pisanja i mudrosti.
'Fascinirana sam njegovim izumom pisanja koji je bio njegov dar svijetu. Taj mit spominje Platon u 'Fedru' kojeg je Jacques Derrida vrlo inspirativno analizirao. 'A Heaven for the Absence' nadahnut je tim mitom i načinom na koji su ga vidjeli Sokrat i Derrida. U knjizi je i neka vrsta posvete piscima poput Dantea, Borgesa, Kafke, Itala Calvina, Carlosa Fuentesa, Brune Schultza i drugih. Predstavila sam ih kao sinove boga Tota, kao moje odabrane prethodnike. Njihova su djela na ovaj ili onaj način povezana s temom knjige', objašnjava Ez-Eldin koja trenutno radi i kao jedna od urednica književnog časopisa Akhbar al-Adab. U njemu od 2003. uređuje rubriku književnih osvrta.
'Ovo će zvučati kao klišej, ali ja ne mogu živjeti bez pisanja. Meni je ono neophodno kao i disanje. Isprva je moja obitelj željela da postanem liječnica poput mojih ujaka, ili inženjerka. Za njih je pisanje bilo profesija kojom se bave neki drugi ljudi. Možda nisu vjerovali da mogu uspjeti. Majka me podržavala, ali je rekla: 'Ok, moraš biti dobra poput Naguiba Mahfouza ili Youssefa Idrisa, ništa manje dobro mi nije prihvatljivo.' Kada su vidjeli moje ime u poznatim novinama i časopisima počeli su vjerovati kako bih mogla biti talentirana', priča Ez-Eldin koja je 2011. izbliza promatrala egipatsku revoluciju i svrgavanje autokrata Hosnija Mubaraka. Njegov sljedbenik, prvi demokratski izabran predsjednik, Mohamed Mursi, čelnik Muslimanskog bratstva, također je svrgnut 2013., a preminuo je sredinom ove godine u zatvoru.
S vlasti ga je vojnim pučem zbacio general Abdel Fatah el-Sisi koji od tada ušutkava protivnike sa svih strana političkog spektra, a organizacije za ljudska prava sustavno upozoravaju na njegove brutalne metode cenzure. Iako je 2013. zabranio prosvjede, narod se svako malo diže protiv njegovog režima. Posljednja okupljanja organizirali su u rujnu u Kairu i drugim većim gradovima Egipta.
'Revolucija 2011. bila je nešto najbolje čemu sam svjedočila', kaže Ez-Eldin.
'Bilo je kao ostvarenje sna, ali nažalost, taj se san u posljednjih osam godina pretvorio u noćnu moru. Savršeno sam razumjela što je Charles Dickens mislio kad je napisao 'bila su to najbolja i najgora vremena…' Prije mi se činilo kako je početak 'Priče o dva grada' besmislen, ali sad mi je potpuno shvatljiv', tvrdi Ez-Eldin.
Hidžab nije samo stvar religije
Rijetko to spominjem, ali hidžab sam nosila do svoje 25. godine. Prestala sam kad sam osjetila da više nisam ona djevojčica koja ga je nosila kad joj je bilo trinaest. Protiv sam prisile nošenja hidžaba. Neki roditelji prisiljavaju svoje kćeri da ga nose i naravno da takvo nešto ne mogu prihvatiti. S druge strane, protiv toga sam da se žene prosuđuje ili čak osuđuje zbog onoga što nose', kaže Ez-Eldin te dodaje kako u Egiptu hidžab nije samo stvar religije. 'U mnogim slučajevima žene ga nose iz ekonomskih razloga jer si ne mogu priuštiti redoviti odlazak frizeru', objašnjava.
U Zagreb će Mansoura Ez-Eldin u sklopu Revije malih književnosti doći 28. studenoga, kada će gostovati u Booksi. Nekoliko dana kasnije, 30. studenoga, ide u Rijeku, na književni razgovor i čitanje u Art kinu.
Uz nju, jubilarna 15. Revija malih književnosti književnog kluba Bookse od 28. studenoga do 5. prosinca u Zagrebu, Rijeci i Dubrovniku ugostit će još dvoje egipatskih autora čija su djela priznata i hvaljena ne samo unutar njihove nacionalne književnosti, već i u ostatku arapskog svijeta u kojem se upravo Egipat smatra glavnim središtem izdavaštva. To su Yasser Abdel Latif i Nael el-Toukh.
U sklopu festivala bit će objavljena i antologija suvremene egipatske književnosti 'Naše trube izazvale su tišinu' u kojoj će biti radovi ukupno deset autora, među njima i troje njih koji dolaze u Hrvatsku. Izbor je napravila profesorica arapske književnosti Zeina G. Halabi. Revija malih književnosti donosi i filmski program u suradnji s Human Rights Festivalom, a filmove koji će se prikazivati odabrao je Ahmed Refaat koji također gostuje na Reviji.