Uzimajući kao ključna polazišta svjedočanstva sa suđenja jednom od glavnih arhitekata ideje 'konačnog rješenja' židovskog pitanja Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu 1961., i ona sadržana u dokumentarnom filmu 'Shoah' (1985.) Claudea Lanzmanna, troipolsatna predstava 'Eichmann u Jeruzalemu' propituje osobnu odgovornost unutar prostora institucionalnoga zločina kao ključni kotačić mehanizma koji vodi u radikalizaciju društva i potencijalno rezultira nepojmljivim zločinima protiv čovječnosti.

Temeljni poticaj za predstavu je 'teorija o banalnosti zla' koju je u svojem izvješću s Eichmannova suđenja za New Yorker postavila njemačka filozofkinja Hannah Arendt, opasno iskoračivši iz zone ugodnog uvjerenja da je zlo tek devijacija ljudske prirode: portretirajući čovjeka koji je bio u stanju počiniti nezamislive zločine, Arendt je ustvrdila kako je on bio tek ni po čemu poseban birokrat koji nije bio istinski zao, čak nije bio ni antisemit – samo nije imao sposobnost uvida, promišljanja, stavljanja stvari u perspektivu.

Inspirirana promišljanjima o moralnosti i politici koje je Arendt iznijela u svojem tekstu, nova ZKM-ova predstava pristupa zlu kao kući utemeljenoj na zločinu ne-mišljenja, čiju konstrukciju čini opasan tercet poslušnosti prema autoritetu, odsustva samosvijesti i totalitarnog okruženja. Koristeći 'kazališnu' prirodu sudskoga procesa, Lorenci je svoje protagoniste smjestio u prostor rasprave o krivnji uobličenu u intelektualnu dekonstrukciju unutarnjih silnica koje pojedinca čine ključnim konstitutivnim elementom zločinačkog aparata.

Pritom kreće upravo od 'stavljanja stvari u perspektivu', počevši od postupne raščlambe okolnosti nastanka same predstave - od prvog emaila koji su glumci primili s uputama za pripreme za novi projekt, preko čitavog niza sitnih, banalnih pojedinosti o radu na predstavi, do njihovih različitih doživljaja zadanoga. Zatim prelazi na precizan prikaz svih okolnosti samoga Eichmannova suđenja, do detalja poput toga u kojem je smjeru gledao, kako mu se grčio mišić lica, ili pod kakvom je kosinom bio auditorij sudnice u odnosu na mjesto gdje se nalazio optuženi.

Dijelovi sudskih iskaza svjedoka miješaju se s emotivno razornim autentičnim svjedočanstvima iz Lanzmannova devetosatnog filma 'Shoah', pri čemu oktet glumaca – Katarina Bistrović Darvaš, Pjer Meničanin, Frano Mašković, Vedran Živolić, Lucija Šerbedžija, Rakan Rushaidat, Dado Ćosić i Mia Melcher – izvanredno uvjerljivo impersonira različite aktere ili scene.

Kao podsjetnik da u slučaju holokausta zaborav nije opcija, lajtmotiv predstave je fotografija, prizor zamrznut za vječnost – na praznoj otvorenoj sceni ukrašenoj tek jednim koncertnim klavirom, okupljeni oko dvaju spojenih stolova opremljenih uobičajenim rekvizitima sastančenja, glumci sitničavo analiziraju odabrane motive s fotografija ili iz filma gomilanjem informacija i detalja u gotovo filmskom rekreiranju stvarnosti.

Postavljeni su tik uz prvi red gledališta – obraćaju se izravno publici, koja je tu dio rasprave. Njihovo dosljedno inzistiranje na dokumentarnome pretvara predstavu u jezoviti podsjetnik na strahote koje je čovjek u stanju učiniti drugome čovjeku i pritom ne osjećati nikakvo kajanje.

Potpuni nedostatak moralne prosudbe i etičke odgovornosti dva su ključna elementa opasnog koktela ekstremnog nacionalizma koji je u svojoj najčišćoj formi zaživio upravo u nacističkoj Njemačkoj – postavljajući publiku u ulogu novoga svjedoka staroga zločina, predstava 'Eichmann u Jeruzalemu' lucidan je podsjetnik na retoriku koja je prije tek nešto više od sedam desetljeća dovela do najstrašnije epizode u ljudskoj povijesti, koja neugodno glasno odjekuje u aktualnoj nacionalističkoj retorici koja se širi europskim društvima.

U drugome dijelu predstave koncentrični se krugovi povijesti polako sužavaju, prvo lokalizirajući pitanje zločina i krivnje u Hrvatsku, kroz glumačku rekreaciju suđenja ustaškome ratnom zločincu Andriji Artukoviću 1986. u Zagrebu. Unutarnji, i posljednji, prsten predstave čine osobne životne ispovijedi samih glumaca, koji do kraja ostaju oni koji jesu u stvarnome životu, taksativno jedan po jedan iznoseći traumatična iskustva iz vlastite prošlosti, pri čemu kao ishodište uzimaju fotografije iz obiteljskih albuma.

Konstruirajući se izvana prema unutra, od velikih povijesnih događaja prema onima koji su obilježili život jednog ili nekolicine pojedinaca, 'Eichmann u Jeruzalemu' umjetnički je pokušaj racionalizacije, a onda i kontekstualizacije zla i njegovih posljedica koji se pretvara u strašno upozorenje svima nama danas: svi smo mi jednako krvavi ispod kože, i svi smo mi potencijalno 'meso' za neke Treblinke, Auschwitze i Jasenovce budućnosti.