Festival nazvan Perforacije mogao je, a i nipošto nije morao uspjeti. Barem ne u Hrvatskoj. Namjerno s prvom asocijacijom na performans u nazivu, ali s igrom riječi koja najavljuje da će u programu biti i određenih žanrovskih iskoraka, kao i estetskih propadanja, taj je osobiti festival neobjašnjivo upotrebljivo nekoherentna smjesa. Svoju snagu i značaj crpi iz činjenice da je potrebniji sceni nego samome sebi.

Zato je i četvrto hrvatsko izdanje Perforacija opravdalo marketinški bombastični naslov 'najuzbudljiviji izvedbeni tjedan'.

Iako je ove godine združivanje sa zagrebačkom konferencijom IETM-a, globalne mreže za izvedbene umjetnosti, Perforacijama donijelo malo više publike i vjerojatno još bolju međunarodnu vidljivost, konstitucija festivala ipak je primarno određena lokalnim kontekstom. A on se svodi na rečenicu kojom je Marina Abramović komentirala svoju višemjesečnu sjedjeljku u njujorškoj MoMA-i: 'Želim performans postaviti u ravnopravni položaj s ostalim umjetnostima!'

Perforacije imaju još veći ili teži cilj - postaviti izvaninstitucionalnu izvedbenu umjetnost u položaj koji će najprije vidljivošću izazvanom festivalskim ozračjem i prodornošću dokazati domaćoj neuvjerenosti da postoji svijet koji se možda ne vidi na prvi pogled, švenkanjem po repertoarnima i pregledima 'kazališne ponude' u tiskanim i ostalim medijima, ali koji podsjeća na bolje dane manje zaostalosti za suvremenim globalnim trendovima dok istovremeno inzistira na recentnoj kreaciji.

Unatoč programskim lutanjima i pojedinim stranputicama, Perforacije ipak pokazuju da se i u lokalnom umjetničkom okruženju događaju stvari koje možda nije lako shvatiti ili prihvatiti, čak ih ponekad nije lako ni braniti, ali koje bi se mogle programirati izvan ustaljenih domaćih regula. Utoliko je njihov teren vrlo sklizak, ali i potreban, jer osluškivanjem bila svoje publike, Zvonimir Dobrović kao osnivač i umjetnički direktor festivala, uspostavlja relacije kojima omogućuje jednokratni ili trajni put domaćim umjetnicima u inozemstvo.

No nisu Perforacije samo platforma za teleportiranje i izvoz. Njihov bi učinak trebao biti i lokalan, u smislu vidljivosti scene i potencijalnog prepoznavanja, iako to prepoznavanje ide preko inozemnih očiju i zato, ali ne samo zato, bitno sporije. S treće strane, ni festival koji se svake godine uspije protegnuti na nekoliko dana punih programa ne može obuhvatiti sve što bi u tu košaricu kvalitete moglo stati.

Između nužnosti i volje, program ovogodišnjih Perforacija održanih već tradicionalno u Rijeci, Zagrebu i Dubrovniku, objedinjuje zahtjevnost materijala u rasponu od konceptualne zatvorenosti i začudnosti do eksplicitne p(r)ovodljivosti. Noć performansa s Jakovom i Sinišom Labrovićem, Bojanom Gagićem, Marijanom Crtalićem i Stipom Kostanićem pravi je primjer toga jer u kondenziranom trajanju od svega par sati na jednostavan način pokazuje od čega se sve Perforacije sastoje, i što se sve na njima može očekivati.

Između tih jednostavnih solo parametara staje gotovo sve, od ekološki i futurološki inicirane fizičke akcije BADco. u premijeri predstave-serije 'Ima li života na sceni? Vježbe iz oblikovanja Zemlje' održane u Rijeci, do kustoskog reality showa u izvedbenom dijelu projekta 'Curators' Piece' Tee Tupajić i Petre Zanki. Oba koprodukcijski izlaze iz domaćih okvira, jer su nastali europskim umrežavanjima i partnerstvima, ali je njihova prezentacija na Perforacijama znak, između ostaloga, da je to koliko čin pojedinog izbora, toliko i nužnosti.

Pored novih radova domaćih, pa čak i manje poznatih umjetnika, na što su se Perforacije usmjeravale u dosadašnjim izdanjima, ovoga puta veći je naglasak stavljen na kvalitetnija i produkcijski bogatija gostovanja, najprije slovenska. Projekt Janeza Janše 'Tko je sljedeći' suptilna je razrada zamjenjivosti uloge žrtve i agresora u kazalištu i u zbilji i zaslužuje pojavljivanje na bilo kojem festivalu, dok bi 'Show Your Face!' skupine Betontanc mogao biti znak u kojem smjeru bi se, da se zaista želi baviti suvremenošću, mogao razvijati lutkarski PIF. Ako Janša i jest umjetnik prepoznatljiv i iz hrvatske vizure, Betontanc pod vodstvom Matjaža Pograjca činjenica je na koju su Perforacije s pravom podsjetile s obzirom da njihova predstava, iako čak šest godina stara, ulazi u vrh ovogodišnje selekcije.

Iako treba vjerovati da će mogućnosti Perforacija rasti zajedno s otvaranjem podružnica u Europi ili Sjedinjenim Državama, ovogodišnji program pokazao je dvije moguće linije razvoja. Jedna je pretvaranje u festival koji će dovoditi ozbiljna gostovanja, druga je produkcijski model uz pomoć kojeg nastaju i žive predstave poput 'Pasa' Hervéa Guiberta u izvedbi Stipe Kostanića i režiji Bojana Đorđeva, ili vizualno-performerskih ekstravagancija Željka Zorice. Oba smjera su domaćoj sceni jednako korisna, i stoga bi bilo najbolje da – nastave supostojati.