I vi ste kao dijete godinu dana živjeli bez roditelja (koji su napustili Rumunjsku neposredno prije pada Ceaușescuovog režima i otišli u Belgiju). Je li vam to iskustvo razdvojenosti od roditelja pomoglo u određivanju fokusa filma?
Doista, vlastita prošlost bila mi je motivacija i inspiracija... Kad radite nešto, mislim da je to manje-više neizbježno. To je i razlog zašto sam priču željela ispričati sa stajališta djece: ponajprije stoga što, kada je riječ o emigrantskim pričama, rijetko čujemo glas onih koji su ostali u svojoj zemlji. Drugo, mi kao društvo rijetko dajemo riječ djeci. Mislim da je to šteta, jer djeca su fascinantna.

Kako ste upoznali Georgianu i ostatak obitelji?
Trebalo mi je oko osam mjeseci istraživanja da ih pronađem. Budući da sam se bavila onime što nazivamo društvenim fenomenom, znala sam da u Rumunjskoj ima mnogo obitelji koje su kroz to prošle. Izazov je bio pronaći obitelj čiju bih priču doista željela ispričati i koja bi, naravno, to bila spremna prihvatiti. Ostavljanje djece kod kuće vrlo je delikatna tema i mnogi se boje da bi ih se osuđivalo ako o tome progovore. Javlja im se osjećaj srama, iako okolnosti u kojima su se našli nisu bile njihov izbor. A da netko još i snima film o tome, to tek nije lako. Vrlo sam zahvalna obitelji iz mog filma što su mi pristali ispričati svoju priču, jer ta su djeca tako divna i razdvojenost s kojom se suočavaju ne bi trebala ostati tabu temom.

Gdje se nalazi otac, zašto djeca nisu kod rodbine? Interveniraju li socijalne službe u takvim slučajevima?
Istina je, naravno – a to se spominje i u filmu – da djeca ostaju s rodbinom kad god je to moguće. No u slučaju ove obitelji, nitko tko bi mogao preuzeti roditeljske dužnosti ne živi u blizini. Baka i djedova više nema, tetke žive daleko, a i njima samima nije lako... Samo jedna stara susjeda simbolički igra ulogu skrbnika djece dok je majka u inozemstvu. No prisutnost te gospođe je praktički neprimjetna jer je ona suviše bolesna da bi se doista brinula za njih i posjećivala ih. Georgiana, zapravo, posjećuje nju i ponekad joj donosi hranu.

Prava je istina da su brojne obitelji u Rumunjskoj pogođene siromaštvom i imaju mnogo briga, tako da je vrlo teško pomagati nekom drugom. A slučajeva odsutnosti roditelja i financijskih poteškoća ima i previše, tako da socijalne službe ne mogu uvijek intervenirati jer za njih ni ne znaju. Osim toga, pitanje je, naravno, bi li toj djeci bilo bolje ako bi ih razdvojili i smjestili kod udomitelja. Nisam uvjerena da je to rješenje. Obitelji bi se trebale držati zajedno, ali gospodarska situacija to ne dopušta. U tome je kvaka.

A pitanje o ocu je vrlo dobro. I sama sam pokušala pronaći odgovor za vrijeme snimanja i montiranja filma. Dogodilo se to da je otac napustio obitelj nakon razvoda. Otišao je dok je najmlađe dijete još bilo beba. Djeca su to poglavlje davno zatvorila. O toj temi više ne razgovaraju i to je trebalo poštovati. Djeca imaju tu divnu osobinu da se mogu prilagoditi i živjeti u sadašnjosti. Prilagodila su se novim okolnostima i navikla su se preživljavati. Divim se njihovoj hrabrosti i izdržljivosti. Tijekom snimanja filma odlučila sam da je za priču važno naglasiti potpunu odsutnost oca. Ne mislim da je za razumijevanje situacije u kojoj se djeca nalaze jako važno što se točno dogodilo s njim – je li umro ili je jednostavno otišao. Ono što je bitno je znati da on više nije tu i da se djeca moraju snalaziti bez njega.

Proveli ste s djecom gotovo godinu dana; kako je vaša prisutnost utjecala na njih?
Mislim i nadam se da je imala pozitivan utjecaj, jer su pokazala veliku otvorenost i znatiželju prema meni i mojoj ekipi kad smo bili ondje. Naša prisutnost za njih je predstavljala drukčije iskustvo i perspektivu od onih kojima su obično izložena. Vjerujem da je to uvijek pozitivna stvar. Mislim da je poticajno kad vam netko pruži mogućnost da se izrazite i kaže vam da ste vi, vaš život i vaše mišljenje važni. A divno je i to što mogu vidjeti koliko šira publika cijeni njihovu priču, jer im to podiže samopouzdanje. Nadam se da će u budućnosti imati koristi od ovog iskustva. Ustvari, Georgiana me iznenadila i izmamila mi osmijeh na lice kad mi je rekla da bi i ona htjela biti redateljica kad odraste. To mi je vrlo simpatično, iako shvaćam da tinejdžeri znaju brzo promijeniti mišljenje. No definitivno se nadam da će nastaviti učiti i da će si svi oni na taj način osigurati bolju budućnost.

Ovo je vaš prvi dugometražni film, a već ste osvojili nagradu za najbolji dokumentarac na festivalu u Karlovim Varima 2014. Kako to komentirate?
Bilo je to sjajno iskustvo i velika čast. Znajući ugled tog festivala i koji su sve sjajni filmovi bili u konkurenciji ove godine, bila je istinska privilegija primiti tu nagradu, kao i druga priznanja koja je film dobio. Definitivno ništa od svega toga ne uzimam zdravo za gotovo! Nema bolje motivacije za daljnji rad na filmu, a to je ono što u životu želim raditi.

Na žalost, nećemo se s vama družiti na ZFF-u, na čemu trenutačno radite?
Radim na novom filmu, za koji sam također jako zagrijana. Događa se daleko od moje domovine, ali teme nisu nepovezane, kao što ćete vidjeti. Priča se odvija u Meksiku, na granici sa Sjedinjenim Državama, u području prepunom nasilja. U takvim okolnostima, tamo je vrlo teško biti dijete. Film će postavljati pitanja o tome kako je to odrastati u takvim uvjetima i kakve se nade i životne perspektive pružaju. Taj novi projekt najbolje je opisati kao docufiction. Radim na njemu s meksičkim piscem Habacucom Antoniom de Rosariom. Tema je vrlo izazovna, ali, smatram, i vrlo važna.