'U potrazi za početkom kruga' sedmi je roman Marinka Koščeca, a kao i u prijašnjim djelima, on svojom pronicljivošću, uz već prepoznatljivu dozu ironije i pesimizma, u pomalo kaotičnom prikazu današnjice i njezinih boljki pokušava pronaći rješenje i spas za svoje junake. Već 17 godina predaje francusku književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, tri godine radio je i kao urednik beletristike u izdavačkoj kući SysPrint te vodio radionice književnog prevođenja na Filozofskom fakultetu i u Centru André Malraux u Sarajevu, a od 2009. u Centru za kreativno pisanje Sarasan vodi radionice pisanja proze. Za Koščeca je pisanje 'umijeće koje se izučava i usavršava, a ne Božji dar koji Odabranima pozlaćuje svaku riječ'.

Početak kruga, postoji li? I sam naslov kao da ukazuje na vrstu beznadne potrage za nečim nedostižnim. Glavni likovi u romanu u potrazi su za onim što je izgubljeno.

Počeli smo ni od čega i ništa ćemo postati; životna putovanja nužno su cirkularna. Konkretno, ovaj roman polazi od protagonistova osjećaja nemoći, uzaludnosti, besciljnosti življenja. Riječ je o piscu koji više ne piše, zaglavljenom u vlastitim slijepim ulicama i ispraznim krugovima, iz kojih pokušava iskoračiti. To čini na razne načine, u mislima si stvarajući zamjenske svjetove, a nadasve uranjajući u vlastito iskustvo u potrazi za mitskim mjestom na kojem su se stvari pokvarile i sve je pošlo ukrivo, kako u njegovoj osobnoj sudbini, tako i u tzv. kolektivnoj stvarnosti.

U vašoj psihološkoj studiji raspada jedne ljubavi uz puno crnog humora mnogi će se prepoznati. A niste ni štedjeli sebe ovaj put - razotkrili ste se puno više nego u prijašnjim romanima.

U konačnici uopće nije bitno koliko se autobiografskog nalazi u romanu, već što je nastalo iz toga. Moja su polazišta uvijek u nečemu vrlo osobnom, onome što me trenutno zaokuplja, ali presudni su transformacija, preoblikovanje i dogradnja kako bi se u osobnom zrcalila neka šira slika. Recimo, duha vremena, trenutnih društvenih opsesija ili tendencija. U ovom romanu to je s jedne strane sveobuhvatna hegemonija hrane, a s druge zastrašujuća brzina kojom virtualna stvarnost istiskuje materijalni, živi život.

Glavni junak je pisac, ali i vrhunski gurman koji hranom nadomješta sve nedostatke svog ljubavnog odnosa koji je na umoru. Hrana je, kažete, postala fetiš današnjeg društva. Ljudima je prije ljubav bila opsesija, a danas, kad je ljubavi i općenito emocija sve manje, to je puno banalnija priča - hrana je postala nadomjestak za ljubav.

Hrana je postala nadomjestak gotovo za sve, a ljubav tu nije iznimka. Reklo bi se da je cijela zapadna civilizacija danas u regresiji prema primarnim stvarima i zapanjujuće se lako odustaje od nadogradnje. No ima u tome i pozitivnog. Hrana nas, među ostalim, uzemljuje. Vraća iskonu. I povezuje. Njezin je jezik univerzalan i svevremenski. U romanu sam nastojao pokazati cijeli spektar manifestacija hrane, od osnovne ljudske potrebe, preko životnog začina, pa i teksture, do raznih poremećaja povezanih s njom, ne zaboravljajući ni njezin metaforički potencijal.

Ima impresivnih recepata u knjizi - jeste li i sami naklonjeni gastronomiji?

Prije svega, volim okuse. Ne moraju biti osobito sofisticirani, nemam potrebu pretvarati kuhinju u laboratorij. Naprotiv, uživam u jednostavnosti. Kao i u uživanju svake vrste! Na naslovnici romana nisu slučajno motivi iz Boschovog Vrta zemaljske naslade. Kuhanje me veseli, naročito kad mu je cilj s nekime podijeliti dobru hranu, malo manje u samoći. Vrhunski je doživljaj druženje s odabranim društvom, koje uključuje obred pripremanja i zajedničkog konzumiranja hrane. Nije tu riječ o hranjenju vlastitog ega, već upravo o davanju, o ulaganju banalnog ali konkretnog truda da se nekome ugodi, da mu se učini makar zericu dobra. U medijskom prostoru preplavile su nas kulinarske emisije i mnogi ih gledaju fascinirano ili voajerski. Ovdje govorim o drukčijoj dimenziji hrane: o mogućnosti da na razini svakodnevnog užitka na nas djeluje blagotvorno, pa i ljekovito: kao protuotrov za 'stvarnost'.

Okosnica priče je glavni ženski lik, strastven, neumjeren u svemu, nestalan, naklonjen trendovima, intrigantan u svojim odlascima u krajnost. Na predstavljanju romana rekli ste da, kad je o glavnom ženskom liku riječ, niste bježali od svojih osobnih iskustava.

Zapravo sam se upravo trudio bježati od njih. Bez životnog zapisa ne bi bilo mojih knjiga, no ne vidim smisao u prepisivanju doživljenog, jedino u izdvajanju najzanimljivijih elemenata i njihovoj metamorfozi u nešto samosvojno. Moj ženski lik Gabi je stjecište raznih dilema, nemira, aspiracija, i sve je to ujedno moje, kao što bi moglo biti bilo čije. No u galeriji likova koje portretiram, mahom komičnih gubitnika, žrtava vlastitih iluzija, Gabi ima posebno mjesto i njezina putanja dobiva drukčiji obrat – ostanimo pri tome, da baš sve ne otkrivam.

Opsjeda li i vas često misao o bijegu?

Svaka je fikcija svojevrstan eskapizam, pa utoliko i zamjena za konkretan, materijalan bijeg. Meni je za to ionako prekasno. U jednom sam trenutku odlučio, ili se odlučilo umjesto mene, da ću ostati tu. Isprobao sam život drugdje, znam što znači iskorijenjenost, ali osjećam povezanost s podnebljem koje me stvorilo. Premda ono što u svojoj intimi mislim o njemu moram ublažavati u iskazima jer bi se u suprotnom već našla nekakva instanca da me isprati do granice.

Živjeli ste u Parizu godinu dana te ste ondje i magistrirali.

Živio sam kraće vrijeme na raznim mjestima na svijetu, u SAD-u, Kanadi, Kini, Koreji. U Parizu sam živio godinu dana te u još nekoliko navrata. Za mene je taj grad značio potpun uron u studiranje književnosti, ali i nelagodu isključenosti: osuđenost na promatranje kulturnih bogatstava s margine. Iz studentske sobe, bez ulaznice za 'veliki' svijet, za one istinske scene. Dakle, uglavnom grebanje po površini, no ponešto se možda i ugradilo.

Doktorirali ste na Houellebecqu i preveli dvije knjige, napisali i studiju o njemu. Kad je počela ta naklonost prema danas najpopularnijem francuskom piscu koji svojim perom provocira današnje društvo? Nerijetko su vas i uspoređivali s njim.

Na Michela Houellebecqa nabasao sam dok je bio još nepoznat pisac, čak i u Francuskoj, sredinom devedesetih. U tom trenutku to je bio glas koji je odskakao od cijele svoje generacije, činilo se da piše protiv svega i protiv svih. Također, prepoznao sam određene afinitete sukladne vlastitom načinu promatranja svijeta, no moje je zanimanje za tog autora jenjavalo usporedno s rastom njegove planetarne popularnosti. Uostalom, njegovi književni postupci i ciljevi uvelike su upravo suprotnost mojih nastojanja.

Ne povezuje li vas pesimizam?

Ipak imam i vječnu potrebu za cirkusiranjem, razveseljavanjem svojih mračnih konstatacija. I kad me nešto vuče prema morbidnim zapažanjima, konstanti žalovanja i prigovaranja, na kraju si ne mogu pomoći da to ne okrenem u farsu. Kod Houellebecqa je sve u sivim tonovima, ima crnog humora, ali nema radosti. Radost ne želim eliminirati, potrebna mi je. Makar kapljica u moru općeg kolapsa i permanentnog rasapa.

Obitelj je ono što nas najviše obilježi u životu, a Houellebecq je također dobar primjer za to. U kakvoj ste vi obitelji odrasli i u kolikoj mjeri je utjecala na vaš životni odabir?

Mislim da sam odrastao u vrlo nezanimljivoj obitelji, bez trauma koje bi mi pomogle da budem bolji književnik. Djetinjstvo sam proveo u jednom od zagrebačkih predgrađa, u klasičnoj obitelji socijalističkog srednjeg sloja. Odgajalo me se u duhu neisticanja, utapanja u sredini i neprimjetnog provlačenja kroz život. To je postalo mojom glavnom iritacijom i metom; odatle potreba da stršim, govorim ono što me smeta, provociram, zalijećem se naprijed s rogovima. Još od djetinjstva imam velik problem s hijerarhijama i autoritetima. Ne podnosim ih! U ovom romanu tu sam osobinu dao ženskom liku. U životu, čak i kad se sâm nađem u ulozi autoriteta, spontano se potkopavam.

Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu predajete već 17 godina. Kako biste opisali ovu sadašnju generaciju studenata?

To je bolna tema, čovjeka vuče paušalno pljusnuti da je svaka još malo gora. Nije to slučajno; i predobro je poznato da nam je školski sistem zaglupljujući, da se faktima i učenjem napamet zamjenjuju promišljanje, analitika, istraživanje, znatiželja, kreativnost. Škola je u tome, naravno, samo jedan od čimbenika. U cjelini, vrlo je malo poticaja da mladi ljudi koriste svoj mozak za propitkivanje i osporavanje i nije nikakvo čudo ako dolaze na fakultete kao vreće koje treba još malo napuniti, a u biti u njih više ne stane ništa. Problem je u tome što u većini i ne vide išta vrijedno učenja, a svijet u koji ulaze potpuno im je nezanimljiv. Već imaju jedan koji im daje sve što im treba – njihova virtualna čahura. Ono pak što prethodne generacije nazivaju realnošću potpuno im je strano i čista gnjavaža. Stoga je iz nastavničke perspektive jako teško doprijeti do njih.

Društvene empatije kod mladih ljudi i strasti za znanjem, u vašem slučaju za književnost, čini se, sve je manje. Opažate li to?

Osim u vrlo rijetkim slučajevima, znanje se percipira kao balast; čemu ga usvajati i akumulirati kad postoji Google? Na koje nam pitanje Google ne može odgovoriti? Osim, možda, na pitanja životnog smisla, ciljeva itd. Ali tko danas još postavlja takva pitanja? Bitka za književnost je pak odavno izgubljena. Ona će uskoro spadati u domenu arheologije. Utoliko su dragocjenije zadnje iskrice otpora!

Kako komentirate kaos koji se događa na Filozofskom fakultetu posljednjih mjeseci?

Samo jednom riječju – žalosno! Prvo, Fakultet se pokušalo na mala vrata uvući pod kapu Katoličke crkve, a potom ga se pretvorilo u poprište najvulgarnije borbe za položaje moći.