Razgovor o mogućnostima institucionalnog i izvaninstitucionalnog financiranja kulture privukao je manji broj onih koji bi financirali, a veći onih koji bi bili financirani, jer publiku je činio 'who-is-who' domaće nezavisne scene, ali i pokoji institucionalni kapitalac.

Skup je organizirala EUNIC - Mreža europskih kulturnih instituta osnovana 2006. godine s ciljem širenja europskih vrijednosti i jezika. Hrvatski ogranak mreže čine British Council, Goethe-Institut Kroatien, Institut Français, Instituto Camões, Istituto Italiano di Cultura i Österreichisches Kulturforum.

Suorganizatori su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, pa je skup nakon pozdravnih riječi Georg-Christiana Lacka iz Austrijskog kulturnog foruma otvorila ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, najavivši da će i Hrvatska ubrzo nakon ulaska u EU i sama razviti analogni niz kulturnih instituta kako bi bila kulturno prisutna u Europi i regiji.

'Hrvatska nije primjer velikog broja inovativnih praksi kad je riječ o financiranju kulture, i za to nema mnogo izgovora', nastavila je ministrica objašnjavati zašto je skup poput ovoga potreban Hrvatskoj u godini ulaska u EU.

'Situacija da je više od 90 posto svih programa u kulturi financirano iz proračunskih sredstava, većinom republičkog i proračuna pojedinih gradova, dok županije i male općine sudjeluju tek s pokojim postotkom, porazna je i ograničava način funkcioniranja sustava', tvrdi ministrica okrivljujući Zakon o ustanovama u kulturi zbog kojeg prevelik dio novca namijenjenog kulturi odlazi za hladni pogon i programe institucija.

Zato su primjeri drukčijeg funkcioniranja sustava, poput Zaklade Kultura nova i zagrebačkog Pogona, i dalje tek iznimke. Ministarstvo razmišlja o osnaživanju privatne inicijative u financiranju kulture, kao i o poticajima poduzetnicima u takozvanim kreativnim industrijama, što nije lako izvedivo, pa je Zlatar Violić napomenula da, kao što treba uvesti sustav obrazovanja u kulturi i za nju kako bi se stvorila buduća publika, treba poslušati i primjere iz drukčijih tradicija, kakvih je na skupu 'Potpora umjetnosti – raznolike europske prakse' bilo nekoliko.

Cristina Marchi iz francuskog Ministarstva kulture predstavila je inicijativu koja javnim radovima nameće obavezu ulaganja jedan posto proračuna za narudžbu jednog ili više umjetničkih djela, što je praksa koja će Hrvatskoj trebati tek kad javni radovi zaista budu pokrenuti. Kako osnažiti društvenu ulogu umjetnosti, pokazala je Gillian Wolfe iz Dulwich Picture Gallery, koja je oko fundusa starih majstora uspjela okupiti velik broj edukativnih i interaktivnih programa za sve slojeve multietničkog Južnog Londona.

O dobrim praksama zaklada kao mogućnosti financiranja kulture govorila je Manon Bursian iz Kunststiftung Sachsen-Anhalt, organizacije koju je s namjerom promicanja i financiranja umjetnosti i kulture osnovala mala i ne najatraktivnija njemačka savezna država. Preko zaklade i njezine podrške ne samo domaćim nego i inozemnim umjetnicima te rezidencijama koje za njih organizira u svijetu, grad Halle i cijela regija polako stvaraju i svoju novu kulturu.

Slično je prošle godine, kad je uz slovenski Maribor bio Europska prijestolnica kulture, doživio i portugalski grad Guimarães. João Bonifácio Serra predstavio je zakladu koja je financirala kapitalne investicije u tom gradu, kao i gomilu programa koja ga je razigrala. Primjer portugalske EPK zanimljiv je i zato što pokazuje koliko se ulaganje u kulturu isplati, s obzirom da je prihod od programa bio daleko od zanemarivog, iako Guimarães nije glavni niti veći grad u toj zemlji. Posebno je to važno u kontekstu činjenice da je Hrvatska također na popisu zemalja koje bi mogle dobiti EPK 2020. godine, a odavno je najavljeno da naš kandidat neće biti Zagreb.

Koliko su prezentirani modeli i prakse zaista primjenjivi u domaćem kontekstu, moderatori Emina Višnić Davor Mišković nisu mogli ili htjeli zaključiti, a ministrica je do kraja skupa ionako već otišla. Unatoč lijepim riječima ohrabrenja koje su publici uputili inozemni gosti, znajući kako danas stvari funkcioniraju u hrvatskoj kulturi – zaključak nije ni (bio) potreban.