Prije točno šest godina (minus šest dana) Fleet Foxes su nas nježnim i čarobnim koncertom u Tvornici kulture uljuljkali u studenu zagrebačku noć, koju smo zapamtili po nenadanom struganju leda s automobilskih stakala, radnji tako kompatibilnoj planinskom folku sa Srednjeg zapada. Robin Pecknold tada nam je donio 'Helplessness Blues', album nadahnut tada još svježim ranama od prekida s djevojkom. U bendu je tada bubnjeve svirao i beachboysaste vokalne harmonije pojačavao Josh Tillman, koji će se u međuvremenu posvađati s Pecknoldom i pretvoriti se u satiričnog pop-kulturnog proroka po imenu Father John Misty.  

Srećom, Pecknold i Tillman neće postati Brian Wilson i Mike Love, jer tenzije su se u međuvremenu primirile – Tillman je hvalio novi smjer Fleet Foxesa, Pecknold rekao da mu je drago što je ovaj popularan, a idućeg tjedna se možda i sretnu u Berlinu, u kojem sviraju dan za danom. Ipak, slušajući aktualni album Fleet Foxesa 'Crack-Up', teško je oteti se dojmu da Pecknold pokušava glazbeno pobjeći što dalje od Tillmanove popularnosti, ali i vlastite, daleko prijemčivije prošlosti. Ionako gustu baroknu paletu sastavljenu od folk, pop i rock elemenata bend odvodi u teško prohodnom art rock pravcu, pomalo se usiljeno petljajući s kompliciranim aranžmanima te dugačkim i napornim strukturama pjesama.

Bez obzira na to, Fleet Foxes sa svih strana dobivaju veće hvalospjeve nego ikad, a sinoćnji zagrebački koncert jedan je od rijetkih na europskoj turneji koji nije rasprodan. Ispred Tvornice kulture čak smo sreli skupinu od pet, šest mladih Amerikanaca koji su gledali sve koncerte dosad (Reykjavik, Zürich, Beč) te ih namjeravaju pratiti i dalje, dok ne potroše novac.

Neobično soul zagrijavanje uz Nicka Hakima

Da Fleet Foxes nisu na turneji, tko zna bismo li u Zagrebu mogli vidjeti nešto toliko svježe kao što je Nick Hakim. 26-godišnji kantautor rodom iz Washingtona došao nam je u pratnji svojih prijatelja iz kolektiva Onyx, elegantnih džez kulera koji po njujorškim barovima vise i sviraju s raznolikom ekipom, od Hakima do reperice Princess Nokie.

Simpatična ekipa predstavila nam je u 45 minuta svoje viđenje soula za 21. stoljeće, obogaćenog potmulim psihodeličnim efektima i poderanim, a opet krhkim Hakimovim glasom. Sve to skupa najviše podsjeća na izvrsni novozelandski Unknown Mortal Orchestra, s daškom aktualnih soul croonera tipa Michael Kiwanuka, ali s većom dozom mladalačke razigranosti i manjom dozom proračunatosti. Ovi dečki naime, unatoč rastućoj popularnosti, i dalje sami pospremaju svoju opremu s pozornice.

Lisice na raskrižju

Fleet Foxes su nas na početku pošteno isprepadali. Naime uvodni segment od četiri pjesme s novog albuma, barem s pozicije ispred miks pulta, uništio je katastrofalan, nerazgovijetan zvuk. Loš dojam ionako neprohodnih pjesama pojačavao je nedostatak kemije unutar benda, koji je izvodeći te pjesme izgledao kao skupina otuđenih prog rokera. Srećom, omiljene 'Ragged Wood' i 'Your Protector' te prelazak u prve redove popravili su dojam, a živnula je i šestorka predvođena grlenim Pecknoldom, koji uz pomoć basista Skylera Skjelseta i mješovitog zbora u oduševljenoj publici i dalje izvlači nevjerojatne vokalne harmonije.

Traumatična epizoda s početka isparila je iz sjećanja i zahvaljujući pametno koncipiranoj set listi, koja blokove od po tri, četiri nove pjesme razlama starim hitovima. Od ovoga profitira i novi materijal, koji se kvalitetnije stapa s melodioznijim pjesmama, kao u slučaju kad 'Fool's Errand' prekrasno prijeđe u 'He Doesn't Know Why'. Nakon nje Pecknold ostaje sam na pozornici i prije nego što nas propisno naježi akustičnom 'Tiger Mountain Peasant Song', objavljuje publici da Hrvatska vodi protiv Grčke 4:1. No većinu publike ipak ne zanima što se događa na Maksimiru, nego što se zbiva ovdje, sada, pred njima. A zbiva se rasplet vrlo sličan onome iz 2011. – bend sad već suvereno maršira kroz pastoralne 'Mykonos' i 'White Winter Hymnal', najpitkiju novu 'Third of May/Odaigahara', razarajuću priču o prekidu veze 'The Shrine / An Argument' te katarzu uz još jedno zborno pjevanje na 'Helplessness Blues'. I konačno, akustična solo verzija 'Oliver James' te epilog s 'Blue Ridge Mountains'.

Sat i četrdeset pet minuta još jednog velikog ovogodišnjeg koncerta proteklo je jednako brzo kao i šest godina između dva koncerta (i albuma) Fleet Foxes. Paradoksu rasta njihove popularnosti nasuprot sve teže probavljivog materijala svjedočili smo i na izlasku iz Tvornice, gdje je Robin Pecknold strpljivo dijelio autograme i pozirao u selfiejima brojnih fanova. Ne možemo poreći da smo i mi sinoć uživali, no ipak ostaje dojam da su Fleet Foxes na raskrižju između melodične prošlosti i konfuzne budućnosti koju je nagovijestio aktualni album. Ako je suditi po sinoćnjem koncertu, tako darovit autor kao što je Pecknold, uz pomoć tako dobrih svirača, ima rješenje i za tu enigmu.