Za početak, djelo 'Postolar od Delfta' poprilično je nepoznato publici, kao uostalom i nemali dio domaće operne baštine. Ono je 1914. praizvedeno u Zagrebu, a nakon toga doživjelo je samo još jedno uprizorenje, 1980. godine, i prije toga koncertnu izvedbu 1974. godine u dvorani Lisinski.

Utemeljeno na bajci Hansa Christiana Andersena, 'Srećine kaljače', o usponu i padu dobrog postolara Pieta, djelo se uobičajeno predstavlja kao komično-fantastična opera čiji libreto na njemačkom potpisuju Alfred Maria Willner i Julius Wilhelm.

No etiketa je to koja tek djelomično odgovara samom djelu u kojem se bilježe tako raznovrsni utjecaji kao što su bečka opereta i opere Wagnera i Richarda Straussa. Sam skladatelj 1912. piše: 'Schuster je vesela stvar, stvar za veliku djecu.'

Dok komično-zabavnjački ton donekle i dominira operom, a vedrina je zatvara, u njoj se nađe mjesta i za snažne dramatske akcente popraćene širokim orkestralnim zamasima u kojima Bersa pokazuje i fino poznavanje skladateljskog métiera i razvijenu svijest o glazbenim tendencijama svog doba.

Ukratko, djelo itekako zaslužuje aktualizaciju na nacionalnoj sceni unatoč nizu neujednačenosti, ne uvijek spretnom osciliranju između komično-lepršavog i tragičnog registra te unatoč shematiziranoj karakterizaciji (likovi Sreće i Nesreće vode svu radnju čas u jednom ili u drugom smjeru).

Nažalost, sama izvedba nije pružila povoda za posebne naklonosti.

Režija Krešimira Dolenčića pati kako od niza suvišaka, tako i nedorečenosti. Okvirni ton fantazije s lepršavom notom veoma brzo se rasplinjuje u gomilanju preuzetnih režijskih postupaka kojima očito nedostaje jasno zacrtan cilj. Bajkovit predložak tako postaje poligonom za projiciranje raznovrsnih 'intervencija' čija je veza s originalnim libretom i osnovnim ozračjem djela veoma labava.

Tako je proizvoljno umetnut lik pripovjedača (tumači ga Zijad Gračić) koji se ukazuje na početku, između činova, pa i na samom kraju, prekidajući glazbeni tijek nekakvim uopćenim opaskama na temu 'što je nesreća, a što pak sreća'. Ima podosta nervoznog i poprilično besmislenog vrzmanje zborista, djece i odraslih po sceni, čega ni solisti nisu pošteđeni, te niz reciklaža iz prijašnjih produkcija (a 'Postolar' nije 'Faust' niti to pretendira biti, unatoč liku Vraga/Nesreće i smještanja trećeg čina u pakao). Kao jedan od rijetkih konsekventnih elemenata u produkciji pamte se prije svega ekstravagantni kostimi lucidnog Gorana Lelasa.

Orkestar je tijekom druge izvedbe pod palicom Ivana Josipa Skendera prečesto zvučao oporo i tvrdo, dinamički neusuglašeno, ponekad posve prekrivajući soliste.

Ljubomir Puškarić se u naslovnoj ulozi postolara Pieta najbolje snašao od svih solista druge večeri, glumački primjereno i vokalno uvjerljivo.

Jelena Kordić kao njegova žena Mintje i Ozren Bilušić kao bogati brodovlasnik Boonekamp bili su također scenski efektni.

Likovi Sreće (Gorana Biondić) i Nesreće (Zrinko Sočo), kao i Siniša Štork u ulozi postolarovog prijatelja Klausa, odradili su svoje zadaće korektno, dok se par mladih ljubavnika među kojima se ispriječila sudbina, postolarov sin Jan (Stjepan Franetović) i Lisbeth (Tamara Franetović Felbinger), tek s polovičnim rezultatima obračunao s velikim duetom u drugom činu.