Već iz impresuma tog specijaliziranoga magazina vidljivo je da je fotograf Damir Fabijanić alfa i omega tog izdanja. Potpisan je kao glavni urednik, urednik fotografije i autor gotovo svih fotografija u predmetnome izdanju, a tako je, zacijelo, i u svim ostalim.

Promocija tog broja bila je pak znaku '3 u 1'. Naime, otvorena je izložba Fabijanićevih recentnih radova pod naslovom 'Jesti & piti', a i prostor suorganizatora, Croartphoto kluba, proširen je otvorenjem bistroa Fotić.

Tako se umjetnik iskazao još jednom i kao uspješan marketinški menadžer za svoju životnu misiju – fotografiju. Pisac ovih redaka stjecajem profesijskih okolnosti pamti početne radove Damira Fabijanića od prije oko četrdeset godina i to po tome što su se već onda njegovi radovi iskazivali kao neprijeporna likovna vrednota, tj. sadržavali su ono nešto više od tehničkoga savršenstva, očit je bio njegov originalan fotografijski pristup temi.

U tim samim počecima specijalizirao se za arhitektonsku i pejzažnu fotografiju, a onda se polako okretao drugim projektima i temama. Posebno je bio zamijećen njegov kontinuiran fotografski rad na temu Dubrovnik.

Tada već zainteresiran za nešto više od same fotografije nastupio je kao autor koncepcije i fotografija u tom značajnom projektu, tj. izložbe i istoimene knjige o dubrovačkom područje prije Domovinskoga rata, u ratu (1991-92) i onda u obnovi.

Mnoge arhitekturne ljepote, detalje, u kojima je Bog, kako se kaže, predstavio je usporedno - snimljene prije rata u svoj ljepoti i oštećene, razorene u ratu, iz istoga rakursa, ali iz neposredne poratne vizure.

Dobitnik međunarodnih nagrada i priznanja za knjige i izložbe u posljednje se doba ponajviše posvetio u rečenom magazinu Iće & piće, za koji je dobio također značajna svjetska priznanja. U tom poslu pozabavio se jednom od zahtjevnijih fotografskih izazova, a to je snimanje jela i pića tj. svega oko toga, od elemenata proizvodnje, krajolika, ambijenta, do ponude na stolu.

Koliko je to težak, a naoko lak zadatak, najbolje se može vidjeti na mnogim društvenim mrežama gdje je fotografski motiv hrane jedan od najčešćih, odmah uz snimke, djece, kućnih ljubimaca i turističkih pejzaža.

Bez obzira na to što su na tim mrežama posrijedi uglavnom radovi foto i gastro amatera, uočljivo je da već mnogi znaju da djecu valja snima iz njihove visine, da je s ljubimcima uglavnom slično, a s pejzažima se već nekako snađu, ali kad snimaju jela, za koju su odreda uvjereni da izgledaju odlično, obično se dobije nešto što izgleda najblaže rečeno neugledno, a ponekad, kao i već probavljeno jelo, a to sve, dakako, majstorima kao što je Fabijanić nije problem jer odmah znaju da je u kuhinji najbolje snimati dok su namirnice još svježe ili najbolje sirove, a za kuhana ili pečena jela sve je u umijeću u izoštravanja i svjetlu.

Ali i u duuugu iskustvu. Zato su i te gastrofilijske Fabijanićeve fotografije artefakt sam po sebi. Zato se njegove snimke, dok gradira temu od ambijenta prema posudama, sve u priloženoj fotogaleriji, zapravo cijeli niz likovnjačkih disciplina u rasponu od plener pejzaža do prigodnih natura morte ili čak aranžiranih portreta. Taj fotografov slikarski pristup posebice je vidljiv u orisu okoline.

Primjerice famozni primoštenski vinogradi doimaju se kao da im je raster i tonalitet blagoslovio sam Oton Gliha, kada je na tren zanemario gromače. Sve to sivilo koje se bliži bijelome, pa zagasita smeđa čokota koja akcentira smećkastu posnu zemlju jedina su kromatska obilježja autorova četvrtasta izreza. Solana pak u Ninu sa svojim plićacima u pačetvorinskom slogu, evocirala bi na geometrijske slikarske apstrakcije, konstruktivizam, Nove tendencije i što sve ne, samo da nije u gorenjem desnom kutu nekakvih gospodarski zgrada solane, ali to je baš bitna osobina fotografije.

Tako i šaka rasutih maslina na podnim daskama, nekoga prostora gdje se vjerojatno turnja, u tamnu registru je boja u rasponu od SMB, sivomaslinastoga do ljubičastoga, od podloge onako pošpricane à la Jackson Pollock, preko nekoliko listića do plodova u različitim nijansama zelene do sjajno crnih. Zrelih maslina. Malostonski zaljev uhvaćen je u kasnom smiraju sunčana dana kada je crven bijel i plav i išaran točkastima crtama uzgajališta kamenica. U okruglosti važa tu je prava prirodna, natura morte, slane srdele u urednu prvom redu za potrošnju i zadnjem prije stavljanja pod piz.

Moglo je to biti slikarsko remek djelo da se toga poduhvatio neki slikar iz moderne, ali teško da bi i jedan došao do takvoga izreza kakav, eto, potpisuje Damir Fabijanić. Srdele pak na ražnju na Lastovu upravo bombardiraju očni živac rastaljenim srebrom od ljuski prema vulkanskom crvenilu od žara u pozadini.

Na Pagu je, opet uz smirajsko svjetlo, snimljen što drugo doli paški sir. Pod tom impresionističkom rasvjetom slika odiše takvom ekspresijom da motritelj samo što ne osjeti i miris. Na kontinentu pak snima eksplozivnu namirnicu, plameno crvenu papriku u Baranji. Podloga je bijelo okrečen trošni zid, a vezovi vise ispod potamnjelih crvenih crjepova staroga krova. I jedini portret koji valja spomenuti je onaj Frana Miloša, vinogradara i vinara s Pelješca. Autor ga je aranžirao visećim grozdovima, tako da se doima kao mladi bog Bakhus. Treba li reći da je takva podloga tematski i likovno jedina moguća.

Damir Fabijanić kao glavni urednik ima dobar osjećaj za izbor zanimljivih tema, piše u ovom broju i zanimljiv komentar pod egidom Feferon i naslovom Amerika uzvraća udarac o tome kako je naša turistička struka i medijska javnost nasjela kada je velebno ugostila navodnu dobitnicu velike televizijske nagrade Emmy, a ona je dobila samo franšiznu, lokalnu istoimenu nagradu, ali on u prezentaciji svoga časopisa očito je ipak potpunoma fotografski postavljen.

Naime, uređivačka je oprema, posebice potpisi pod slike, malo je reći minimalistička, ponekad je sasvim zapostavljena, tako da treba dobro pogledati gdje pojedini članak počinje, a gdje završava. Istina jest da se kaže da fotografija govori više od tisuću riječi, ali pri publiciranju ipak treba još nekoliko riječi koje motritelju sliku i nužno određuju.

No, to se da ispraviti, a valja još jednom reći da je velik uspjeh što usprkos svemu, općoj recesiji i ignoranciji javnih financijskih podržavatelja, Iće & piće ide dalje!