Provokativan pristup Daše Drndić Rijeci, koju je po povratku iz Beograda izabrala za život, bio je kamen spoticanja u određenim krugovima tog grada. Naime, dio Riječana zamjerao joj je njezine kritičke opaske o svom 'pristojnom i suzdržanom' gradu, pa se može reći da se zbog toga praizvedba 'Leica formata' očekuje s velikim uzbuđenjem, ali i dozom podozrenja. Naime, svima je jasno da predstava, kao i roman, govori bez sentimenta o Rijeci, rušeći time neke ustaljene mitove o tom gradu. A njezin odnos s Rijekom, što se vidi iz romana, bio je u najmanju ruku višeslojan i kompleksan, i nikako se ne može svesti pod nazivnik drske provokacije.

'Predstava je zapravo dijalog između Daše Drndić i Rijeke, poziv gradu na razgovor da promisli o svemu i eventualno bude drugačiji. Naime, kritičko govorenje ne treba automatski doživjeti kao nešto negativno. To može biti i briga, koja podrazumijeva i želju za promjenom na bolje. No nisam sigurna jesmo li mi kao društvo spremni prihvatiti takav izazov kao poziv ili kao poticaj na promišljanje da vidimo je li ona bila u pravu ili ne', istaknula je zagrebačka redateljica i dekanica Akademije dramskih umjetnosti Franka Perković, kojoj je to prvi susret s riječkim ansamblom.

U riječkom HNK Ivana pl. Zajca već se nekoliko puta razgovaralo o postavljanju tog romana Daše Drndić na scenu, također i o nekim drugim njezinim naslovima. Međutim, to se nije realiziralo sve do ove kazališne sezone, kada je taj roman o Rijeci uvršten na repertoar, kaže Franka Perković, dodajući da je autorica romana bila zadovoljna odlukom da se 'Leica format' postavi na riječke daske, no nažalost nije dočekala praizvedbu svog djela.

S obzirom na to da je roman Daše Drndić 'Leica format' vrlo opsežan i strukturiran kao fuga, s dokumentarnim i autobiografskim elementima, u kojem nema klasičnog uvida, zapleta i zaključka, a uz to obrađuje različita povijesna razdoblja i donosi sjećanja, pitali smo redateljicu Franku Perković kako je tu gomilu stranica, krcatih likovima i situacijama, uspjela pretočiti u scenski zanimljivu predstavu.

Redateljica je napomenula da bez sjajne adaptacije Gorana Ferčeca, koji je veliki poznavatelj djela Daše Drndić i koji ju je osobno vrlo dobro poznavao, sigurno ne bi bilo ni ove izvedbe. Naime, Ferčec je sažeo priču, a također je ubacio neke emigrantske priče iz njezinog ranog, lucidnog, oporog i tužnog romana 'Umiranja u Torontu' jer su htjeli povezati emigrante iz 1911. s problemom današnje ekonomske emigracije. Također je istaknula da su poštivali izrazito fragmentarnu strukturu romana 'Leica format' i pokušali joj ostati vjerni.

'Taj roman je golem materijal koji autoricu slijedom asocijacija odvodi u nepredvidljivom smjeru, ona zalazi u meandre vlastitih sjećanja i asocijacija, miješa faktično i fiktivno, pa nije bilo lako izabrati ključne teme. Fokusirali smo se prije svega na njezin odnos prema Rijeci, koji je izrazito kritičan i brutalno iskren, ali i drugim temama. Bavili smo se, kao i ona, Rijekom kao tranzitnim gradom u kontekstu povijesnih događaja, ali i današnje suvremene tranzicije. Dotakli smo i historijski aspekt Rijeke početkom 20. stoljeća, kada je bila tranzitna luka za emigrante, a pronašli smo i Jakoba Fritza, svojevrsno drugo Dašino lice, koji je na putovanju do New Yorka prolazio kroz Rijeku i gledao grad veselim očima turista. Također smo se ozbiljno pozabavili pitanjem identiteta Rijeke te promišljali o mnogostrukosti identiteta, dakle kao zbiru svih naših različitih identiteta', kaže Franka Perković.

Zanimalo nas je koliko je Rijeka spremna čuti i vidjeti na sceni uprizorenje autorice koja je, između ostalog, progovorila u tom svom romanu i o šovinizmu grada, skidajući pozlatu s općeprihvaćene etikete Rijeke kao liberalnog i slobodoumnog grada. Kakav je zapravo bio njezin odnos prema Rijeci?

'Daša Drndić je o Rijeci jednom rekla: 'Mi nismo srasli, ovaj gradić i ja! Time je sve rekla. Međutim, bilo bi jednako da je živjela u Zagrebu, Berlinu ili nekom trećem gradu. Ali izabrala je Rijeku upravo zbog njezine liberalnosti, premda je mogla odabrati bilo koji grad za život. Jednom je izjavila da je početkom devedesetih, nakon što se vratila iz Beograda, mogla doći tadašnjem ravnatelju HRT-a Antunu Vrdoljaku i reći mu da je prognana Hrvatica iz Beograda i tako postati maskota HDZ-a te dobiti radno mjesto, stan i druge beneficije. No ona nije bila taj tip. Daša Drndić bila je velika spisateljica i velika osoba. Imala je o svemu i o svima vlastito mišljenje, koje nikada nije sakrivala. Bila je otvorena i iskrena, zaista je govorila ono što misli i osjeća, a to je govorila snažno i do kraja. Bila je kritična i provokativna, ali nije bila isključiva. Mi ju tako i gradimo u predstavi. No taj njezin direktni, otvoreni i provokativni način mnogima se činio nepodnošljiv i odbojan, i nije im dopuštao da promisle o sadržaju. Kao i mnoge druge ljude, ova zemlja je u stanju zanijekati nekoga tko joj nije simpatičan. To je naše prokletstvo', istaknula je Franka Perković.

Redateljica se pomno pripremala za ovu veliku ansambl predstavu. Kad ju je intendant Marin Blažević pozvao u Rijeku da režira taj tekst Daše Drndić o Rijeci, zapitala se kako može raditi predstavu o Rijeci, a nije rođena u Rijeci i ne poznaje duh tog grada. Onda se prisjetila da je jednom, kad je imala priliku raditi predstavu o Zagrebu, osjetila istu dilemu. Naime, redateljica je rođena i živi u Zagrebu, ali kopkalo ju je pitanje znači li to da rođenjem, odrastanjem i radom u Zagrebu automatski poznaje identitet tog grada?

'Shvatila sam da identitet nekog grada ne prepoznajemo samim time što smo rođeni i živimo u njemu, naravno to nam je prednost, ali moramo ga otkriti i dokučiti istraživanjem. Goran i ja smo na neki način u sličnoj poziciji kao što je bila Daša Drndić. Ni ona nije bila rođena u Rijeci, ona ga je izabrala za život i u njemu je zapravo bila prolaznik, kao i mi. Kad sam to osvijestila, bacila sam se na posao: prvo sam čitala knjige o Rijeci, od povijesnih do suvremenih, skupljajući nužne informacije, a zatim sam od ljeta prošle godine jednom mjesečno posjećivala Rijeku, ostajući nekoliko dana, jer sam htjela doživjeti grad i disanje njezinih stanovnika. Prisluškivala sam razgovore ljudi u kavanama i restoranima te razgovarala s puno različitih ljudi koji žive u Rijeci, zatim s onima koji su otišli iz grada i sada žive negdje drugdje, ali i s doseljenicima. Skupljala sam njihova iskustva i pokušavala sam se s povezati s Rijekom. Posebno me zanimalo kako grad diše 2019. godine, kada propada 3. maj, a Uljanik ovisi o dobroj volji Kineza. Doživjela sam Rijeku kao intenzivan grad, što mi je bilo zadivljujuće', ispričala je Franka Perković.

U predstavi 'Leica format' uz glumački ansambl Hrvatske drame sudjeluju i glumci Talijanske drame te studenti studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Tekst je bogat likovima – pojavljuju se čak 72 lika koje interpretira 25 glumaca, dakle neki igraju po nekoliko uloga, a drugi se stapaju u jedan lik. Neki od tih likova su stvarni, pojašnjava redateljica, oni koje je spisateljica poznavala i susretala, neki su njezina fikcija, neki su pak njezine asocijacije, maštarije, a pojavljuju se i neki povijesni likovi.

'Glumački ansambl HNK Ivana pl. Zajca ima iskustvo rada s različitim redateljima i oni su kreću vrlo slobodno i kvalitetno unutar vrlo različitih redateljskih poetika', kaže Franka Perković, dodajući da riječkim glumcima eksperiment nije stran i da im isprobavanje nečeg novog nije problem nego izazov. 'Bila sam vrlo ugodno iznenađena već nakon dva tjedna čitaćih proba spremnošću i zainteresiranošću glumaca da se bave ovim tekstom. Oni imaju visoku razinu kvalitete, koja je ovdje vrlo rijetka. Tanja Smoje igra vrlo zahtjevnu noseću ulogu - pripovjedačicu Dašu, koju mogu iznijeti možda još tri glumice u Hrvatskoj. Uz nju su glumci mlađe generacije, kao što su Aleksandra Stojaković, Jelena Lopatić, Nikola Nedić, Dean Krivačić, Denis Brižić, Biljana Torić, koji su nevjerojatno kvalitetni i spremni', kaže Franka Perković.