Generalni učinak nove vlasti, a to je u ovom slučaju Ministarstvo kulture i ministrica Andrea Zlatar Violić, zato i nije pretjeran: vidljivi pomaci koji su se jednostavno morali dogoditi i dogodili bi se sa svakom koliko-toliko normalnom vlašću smjenjivali su se s letargijom neuobičajenom za prvu godinu mandata, a rezolutnost sa 'strateškim povlačenjem'.

Najuočljivije su i s najvećim medijskim odjekom u 2012. bile personalne promjene. Na tom najvidljivijem primjeru može se čitati i kulturna politika, pa je pitanje je li riječ o 'političkim smjenama' ili jednostavno promjenom smjera, funkcioniranja i, u krajnjoj liniji, identiteta institucije – bitno tek za podizanje medijske temperature. Kako ovdje ne postoji bolji običaj da se mandati stavljaju na raspolaganje, a nema (još) niti zakonskog okvira koji bi ravnanje ograničio u trajanju, svaka smjena koja nije nastala osobnom inicijativom smijenjenice/smijenjenika objašnjiva je političkim razlozima, pogotovo kad se u to upletu i davna prijateljstva i stranački afiniteti.

Tako je istek mandata Vesne Kusin i potvrda Marine Viculin nakon natječaja za ravnateljicu Galeriji Klovićevi dvori bila vijest na kojoj se dosta dugo živjelo, dok je trajnožareći slučaj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu već farsa koja može trajati unedogled.

Pogrešno napisanih natječaja u kojima nije, ili jest, poštivana procedura, slaganje Grada i Ministarstva oko programa Ane Lederer ili Velimira Viskovića koji više nikome nisu važni, sukus je tog tragikomičnog serijala iz kojeg polako ispadaju protukandidati, a ostaje samo sadašnja intendantica.

Proročanstvo da bi i Zagreb mogao dobiti svoga Mucala u međuvremenu je izgubilo smisao, s obzirom da je Mucala maknuo ne Zagreb nego sam Split, vjerojatno nakon što je svima postalo jasno da demokracija jest eksperiment, ali da svaki eksperiment može dovesti do rezultata neočekivanog i lošeg, ili pak očekivano lošeg.

Kulturnu 2012. tako je obilježio odlučan stav državne vlasti oko HNK u Zagrebu, jer ministrica Anu Lederer već dva puta nije potvrdila a čini se da neće ni ubuduće, dok je oko splitskog parnjaka Ministarstvo čak i načelno šutjelo. Strateški je, ali i to tek kad je već bilo jasno da su Mucalu dani odbrojani, ministrica imenovala ravnateljem Splitskog ljeta upravo jedinog te stoga i najizglednijeg kandidata za intendanta kazališta, Tončija Bilića.

Izgleda da je jedini način izbjegavanja medijske pompe i pokušaja izazivanja skandala elegantno samopovlačenje, što je odigrao Ivica Prlender, pa je na mjesto intendanta Dubrovačkih ljetnih igara imenovan Krešimir Dolenčić. Hoće li njemu uspjeti reformirati najstariji, najskuplji i najveći ljetni festival, vidjet će se tek 2014., ali nedavni primjeri iz južnijeg dijela Hrvatske ne idu tome u prilog.

Naime, da se iz osobnih odluka i odluka o osobama može čitati silnice kulturnog polja, pokazao je i slučaj Slavena Tolja, koji iz Dubrovnika gdje je godinama vodio Art Radionicu Lazareti kao svojevrsni antipod reprezentativnosti Igara i Grada Teatra koji svoju kulturu podređuje turizmu, pobjegao što je dalje moguće. Ne u Zagreb, nego u Rijeku, kako bi vodio Muzej moderne i suvremene umjetnosti.

On je otišao sam, i tako izbjegao sudbinu, dugogodišnjeg uspješnog ravnatelja Umjetničke galerije Dubrovnik Antuna Maračića, kojeg je gradska vlast smijenila unatoč preporukama struke i, što je još važnije, kulturne javnosti. I jednom i drugom može se manipulirati, ali ovom posljednjom ipak, možda, malo teže. Većina spomenutih institucija i procesa nisu pod izravnom ingerencijom Ministarstva kulture, ali su primjer klime u kojoj ono operira.

Zato je i najveći problem prve godine mandata ovog sastava Ministarstva kulture obilježio najprije politički, pa onda medijski i tek na kraju možda kulturni skandal oko ekspresnog smjenjivanja Milana Živkovića s mjesta savjetnika za medije. Izrada medijske strategije, kao i preslagivanje određenih tržišnih, financijskih i onda informacijskih tokova, Hrvatskoj bi dobro došlo, pogotovo u godini kad HINA polako i sigurno umire a Vjesnik je, kao jedna od većih mrlja na savjesti ove političke garniture u cjelini, definitivno ugašen.

Međutim, vlast je zaključila kako se s medijskom vatrom može igrati tek vrlo oprezno, pa u situaciji u kojoj se još ne zna što će zaista biti s HRT-om, ne treba 'talasati', što znači da je i Živković sa svojim idejama o reformama morao nestati ili barem zaleći dok se oluja ne ispuše.

HRT, međutim, zaista jest jedna od dobrih vijesti 2012., sa svim turbulencijama koje su se na Prisavlju i oko njega dogodile, pa i Trećim programom za koji se pokazalo da na kraju uopće nije takav kunst niti trošak. Možda nije gledan, ali se 'lijepo vidi' da javna televizija ima i program posvećen kulturi, filmovima, čak i generičkim 'Emisijama'.

S knjigom, pak ne stoji sve baš najbolje, iako je nastup u Frankfurtu neuobičajeno prošao bez skandala i za bitno manje novca, dok o Interliberu kao nečemu iole ozbiljnijem od sajma nitko više ni ne razmišlja. Izdavači su zašutjeli zastrašeni PDV-om na knjigu koji dolazi 2013., ali se zato bune autori, kojima je dosta životarenja. Romanopisci su se izborili za uspostavljanje godišnje potporu iz Ministarstva kulture, no njih je ionako najviše među onima koji dobivaju i stipendije s iste adrese, pa ne čudi da su se pobunili ostali, među kojima su najglasniji bili – dramski pisci.

S pravom revoltirani nedodjeljivanjem prve nagrade na natječaju za novi dramski tekst i nagradu 'Marin Držić', pisali su i javnosti i vlasti. Kako je javnost također okreće samo za romanopiscima, ostalo je sve na odgovoru da Ministarstvo brine čak i onima koji 'prave dramu'!

S druge strane, prva godina mandata Andreje Zlatar Violić prošla je u znaku ne baš iznevjerenih, ali niti ispunjenih očekivanja nezavisne scene, one o kojoj je ministrica dosta govorila prije nego što je to postala i neposredno nakon dolaska u Runjaninovu. Ta se veza donekle ohladila, unatoč činjenici da je ove godine po prvi puta otvorena mogućnost prijavljivanja trogodišnjih programa na natječaje za javne potrebe u kulturi i da je nezavisna kultura dobila autonomni izvor financiranja, zakladu Kultura nova.

Ni osnivanje Zaklade nije moglo proći bez čačkanja po njezinim kriterijima i načinima evaluacije, ali prave prigovore tek treba očekivati jer se, nakon nešto više od dva milijuna kuna lutrijskih sredstava podijeljenih u pilot-natječaju, u sljedećim se godinama očekuje gotovo trostruko povećanje te cifre.

Preslagivanje prioriteta i inzistiranje na nezavisnoj kulturi, na nematerijalnom i programima, nije donijela podršku kakvu je ekipa u Ministarstvu očekivala, jer su nezavisni bili razočarani kasnim i ni po čemu bitno različitim razrezom sredstava za javne potrebe u kulturi 2012., ali je zato donijela očekivano negodovanje onih drugih. Izgradnja i obnova objekata posustale su ne samo zbog promjena političkog i kulturnog kursa, nego i zato što situacija zaista više ne dopušta kapitalne investicije, koliko god se o njima, na drugim razinama vlasti i dalje govori.

Ipak, mala pobjeda kulture nad investitorima dogodila se u slučaju istarskih lokaliteta Sv. Katarina i Monumenti, kad je dio baštine spašen od poduzetničke pomame. Nije puno, pogotovo pored svih ostalih sličnih slučajeva, ali pokazuje da se ponekad ipak može!

Od zakonodavnih promjena koje su najavljivane nije bilo ništa, iako se od njih, navodno, nije odustalo. Naširoko neraspravljani novi Zakon o kazalištima, oko kojeg se stvorila magla sporadičnih medijskih istupa i zbunjenih, razočaranih ili gnjevnih a neinformiranih napada na ionako šture najave, ugledat će svjetlo dana tek sljedeće godine, kao i eventualne izmjene strukturnih temelja domaće kulture. Ukoliko za to bude snage.

Kulturnu 2012. tako treba pamtiti kao godinu priprema u kojoj se nova kulturnopolitička garnitura, unatoč vjerojatno dobrim namjerama, nije najbolje snašla. Vidljivost hrvatske kulture u svijetu stvorena reprezentativnim i kvalitetno kuriranom domaćom sezonom u Francuskoj 'Croatie, la voici', svoju će provjeru dobiti tek nakon srpnja 2013. Iako je 2012. lako proglasiti godinom suočenja s realnosti na koju se tek treba priviknuti, pravo privikavanje zapravo tek predstoji.