Knjiga je nastala kao plod dugogodišnjeg bavljenja tim temama na doktorskim i postdoktorskim studijima te terenskog rada tijekom posljednjih deset godina i smatra se prvom povijesno-politološkom studijom takve vrste. Također je objavio prvi dramski tekst 'Brašno u venama', isto u izdanju Frakture, koji se s velikim uspjehom već godinu dana igra na sceni Sarajevskog ratnog teatra. Predstavu je režirao Boris Liješević, onaj isti redatelj koji je postavio njegov drugi roman 'Elijahovu stolicu' u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Tekst je proglašen najboljim na međunarodnom festivalu MESS i na Festivalu kazališta Bosne i Hercegovine, a predstava će uskoro gostovati u Zagrebu i Rijeci.

Štiks je studirao komparativnu književnost i filozofiju u Zagrebu, magistrirao je političku filozofiju u Parizu i doktorirao političke znanosti u Chicagu, a objavio je sa Srećkom Horvatom esej 'Pravo na pobunu' te uredio zbornik 'Dobro došli u pustinju postsocijalizma', također u izdanju Frakture.

Knjiga 'Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj' nastala je na temelju vaše doktorske disertacije i brojnih radova, koji su nastali u postdoktorskim istraživanjima tijekom posljednjih deset godina. Što vas je ponukalo da počnete istraživati baš tu temu?

Izvorište ove knjige je u osobnom iskustvu. Ja sam silom prilika bio i izbjeglica, i državljanin, i apatrid, i legalni i ilegalni imigrant, dakle, iskusio sam različite statuse na različitim mjestima, kao i različiti opseg prava i obaveza koje su mi ti statusi davali ili nametali. U tom smislu zaintrigiralo me je što se doista događalo u posljednjih sto godina ljudima koji su prolazili slična iskustva. Kao što znamo, nije bilo potrebno ni da se maknete iz svog grada ili sela, a da budete državljanin nekoliko država, građanin prvog, drugog ili trećeg reda, pretvoreni u stranca preko noći ili proglašeni neprijateljem kojeg treba uništiti. Dakle, povijest prostora nekadašnje Jugoslavije od kraja Prvog svjetskog rata do danas prepuna je materijala, koji se na produktivan način mogao obraditi kroz prizmu državljanstva i građanstva. Materijal je bio tu, samo mi je bio potreban 'ulaz', a pronašao sam ga kroz koncept državljanstva i građanstva i on se pokazao znanstveno i intelektualno izrazito plodonosnim. Vjerujem da knjiga baca sasvim novo svjetlo na povijest čiji smo produkti.

Nedavno ste izjavili da je ta vaša znanstvena knjiga hrvatska verzija romana 'Sto godina samoće'. Možete li pojasniti kako ta studija korespondira s Marquezovim romanom?

U ovoj povijesno-politološkoj studiji prikazano je posljednjih sto godina našeg postojanja, koje je u potpunosti odredilo i naše živote, a odredit će i našu budućnost. Ta povijest je izrazito živa i nije samo zanimljiv materijal historiografskih istraživanja, nego je i izvor iz kojeg kreiramo i naše sadašnje društvo. To nigdje nije tako očito kao u današnjoj Hrvatskoj. Što tih sto godina samoće u Hrvatskoj i u nekadašnjim dijelovima Jugoslavije govori? Kao i kod Marquezovih junaka, tako i na ovim prostorima postoji određena tragičnost tog 'viška povijesti', a s druge strane jasno pokazuje da smo mi samo kreatori vlastitih sudbina, da nam one nisu bile nametane sa strane i od drugih, ukratko, da nismo bili nevini u ovom bordelu.

Do kojih ste otkrića došli? Kako su ti različiti politički sistemi utjecali na poziciju i život građanina u zemljama bivše Jugoslavije? Kako su građani doživljavali te svoje različite države tijekom tih sto godina, jesu li bili u podređenom odnosu, jesu li oni sumnjali u svoje države?

Bilo je zanimljivo vidjeti da je kod građana uvijek postojala izrazita sumnja prema svim tim državama, pa makar one bile njihove i rezultat njihovih želja. To u krajnjem slučaju možete vidjeti i danas, kad domoljubi potkradaju vlastitu državu ili joj ne plaćaju poreze ili krše njezine zakone. Ta vrsta ambivalentnosti spram države prati nas u posljednjih sto godina. No često smo mogli vidjeti kako se ono što se smatralo 'svojim', odjednom doživljavalo neprijateljskim i stranim. Hrvatski odnos prema jugoslavenstvu i Jugoslaviji to možda i najbolje pokazuje. Naravno, vidimo da se taj odnos prema državama, odnosno, političkim zajednicama mijenjao s obzirom na vrijeme i mjesto gdje smo se zatekli. No nikad nije bilo dobro biti u manjini i upravo su manjine, u etničkom ili religijskom smislu, platile veliki danak konstantnom stvaranju novih država. To se događalo i nakon dva velika rata, a i nakon raspada same Jugoslavije.

U knjizi spominjete i četiri kategorije građana, koje se javljaju nakon raspada bivše zemlje, među kojima je možda najintrigantnija kategorija onih 'samoisključenih'. Kako su oni funkcionirali?

Moj uvid pokazuje da tamo gdje smo prije nestanka SFRJ imali jednakopravne građane na teritoriju čitave zemlje u smislu federalnih i republičkih državljana, dobili smo četiri grupe s različitim pravima i statusima. Tako su nastali oni 'uključeni', koji su dobili, odnosno, naslijedili državljanstvo u novim državama preko svog republičkog državljanstva. Pojavila se i kategorija 'pozvanih' u državljanstvo; odličan je primjer poziv u državljanstvo etničkim Hrvatima izvan granica Republike Hrvatske. Dobro znamo i priču o 'isključenima', dakle, onima koji nisu zadovoljili novostvorene kriterije uključivanja u državljanstvo, a takvih slučajeva je bilo na desetine tisuća. U kategoriji 'samoisključenih' su oni koji su odbili pripadati političkim zajednicama novih država. Primjerice, to je jedan dio Srba koji su se pobunili protiv Republike Hrvatske, zatim dio Srba koji su se pobunili protiv Bosne i Hercegovine te dio bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su se 1993. i 1994. pobunili protiv legalne vlade u Sarajevu. U tu skupinu ubrajaju se i kosovski Albanci koji su se prvo mirno, a potom i oružanim putem pobunili protiv Republike Srbije, odnosno, odbili participirati u toj političkoj zajednici, smatrajući je nelegitimnom na teritoriju Kosova.

U kategoriji 'isključenih' nalaze se grupacija 'izbrisanih' u Sloveniji?

'Izbrisani' su jedan od najpoznatijih slučajeva administrativnog etničkog čišćenja, međutim, postoji velik broj ljudi i u drugim sredinama, koji nije uspio regulirati svoj status jer nisu imali državljanstvo republike u kojoj su se zatekli. Također se često radilo o etnički diskriminiranim ljudima, ne samo u legislativi, nego i u administrativnim postupcima. Takvih slučajeva je bilo jako puno i mnogo ljudi je osjetilo nemogućnost da ostvare kontinuirano korištenje državljanskih prava s nastankom novih država.

S obzirom na temu i rezultate svog istraživanja, knjiga je danas aktualnija nego ikad. Kako u tom kontekstu komentirate politički projekt koji predvodi ministar kulture Hasanbegović?

Ministar kulture samo je simptom ozbiljnog stanja u kojem se nalazi Republika Hrvatska, no bilo bi pogrešno koncentrirati se samo na njega, a još gore samo na njegovu ličnost. On nam govori o projektu koji je vrlo jasan i usmjeren protiv same Republike Hrvatske, odnosno, protiv temelja na kojima ona počiva. Dakle, radi se o vrlo jasnoj kontinuiranoj etnicizaciji. Unatoč tome što etnički Hrvati čine 90 posto Hrvatske izgleda da se ta vrsta etničke homogenizacije, kao dijela državotvornog projekta, nastavlja i dalje. To znači da manjine ne bi trebale imati čak ni ona minimalna, Ustavom zagarantirana prava, a primjer toga smo vidjeli u kampanji protiv ćiriličnih ploča, a simbolički u samom razbijanju ploča Republike Hrvatske u Vukovaru. S druge strane, taj državotvorni projekt je na radikalnoj hrvatskoj neofašističkoj desnici uvijek podrazumijevao i političku homogenizaciju, naravno, na radikalno desno, isključivanjem neistomišljenika iz javnog prostora. To je neka vrsta endehazijskog projekta za 21. stoljeće, koji bi se obavio nekim drugim sredstvima i koji bi iz javnosti, kao što je Karamarko već davno najavio, izbacio sve one etnički i ideološki drugačije, počevši od liberalnog spektra pa do lijevog i krajnje lijevog, i koji bi eventualno jednog dana, ako se za to steknu uvjeti, imao i svoje teritorijalno proširenje. Dakle, radi se o vrlo opasnom projektu koji podriva temelje Republike Hrvatske i koji će je uništiti ako mu se to dozvoli.

Iz vaše knjige je jasno da su neprijatelji u posljednjih sto godina bili različito definirani. Tko su bili državni neprijatelji nekad i sad?

Ta kvalifikacija često se ticala onih koji ne pripadaju etnički, kulturno ili jezički toj zajednici. U devedesetima su neprijatelji postajali i dojučerašnji sugrađani i susjedi, koji su bili viđeni kao netko tko ne pripada etnocentričnim političkim zajednicama koje su se upravo stvarale i netko tko ih čak ugrožava. U današnjoj Hrvatskoj vidimo konstantnu produkciju neprijatelja. Desnica vrlo jasno definira neprijatelje: to su pripadnici manjina i oni još opasniji koji ne misle kao desnica, dakle, oni koji su politički i ideološki drugačiji. Tu se konstantno susrećemo s istim problemom. Na tragu izjave da se u javnosti ne može govoriti bilo što, kao i na tragu napada na satiru, poruka je jasna: u državi kakvu mi želimo, možda ćete moći zadržati hrvatsko državljanstvo, ali vam građanstvo neće biti dozvoljeno.

Knjiga je prvo objavljena na engleskom jeziku, a zatim je prevedena na hrvatski. Kakvu je imala recepciju u Velikoj Britaniji s obzirom na situaciju u Europi ne samo s valom izbjeglica, nego i na propitivanje granica i nacionalnih identiteta?

Knjiga je objavljena kod Bloomsburyja u kolekciji Europska politika, što znači da se primjer Balkana, Jugoslavije i postjugoslavenskih zemalja smatra relevantnim za stanje u Europskoj uniji, ali i u Ujedinjenom Kraljevstvu, koje prolazi kroz bitne i važne transformacije. Jasno je da se posvuda postavljaju temeljna pitanja, koje sam proučavao na primjeru Jugoslavije i postjugoslavenskih zemalja: što je politička zajednica, koje su njene granice, tko je u nju uključen, a tko isključen? Kad smo to definirali, onda se moramo priupitati kako će ta naša politička zajednica biti uređena, hoće li to biti politička zajednica izrazito nejednakih ljudi, s malo bogatih građana i velikim brojem siromašnih, ili će to biti politička zajednica u kojoj će postojati socijalna pravda i socijalna jednakost i koja će raditi na dobrobit svih svojih državljana. Mi smo se uglavnom posljednjih 25 godina bavili definiranjem političke zajednice po pitanju tko joj pripada, a tko ne. Tako u Hrvatskoj imamo zanimljiv primjer da je državljanski korpus daleko veći od same populacije Republike Hrvatske, dakle, samih građana unutar zemlje, a sada s ulaskom u Europsku uniju i neki drugi europski državljani postaju građani Hrvatske bez da imaju njeno državljanstvo. To je zgodan primjer da bi se shvatila razlika između državljanstva i građanstva, dva pojma koja na hrvatskom pokrivaju značenja engleskog 'citizenship'.

Objavili ste i dramski tekst 'Brašno u venama' u kojem također pratite život jedne obitelji tijekom sto godina. Je li to na neki način literarna verzija vašeg znanstvenog istraživanja?

U pravu ste. Dramski tekst 'Brašno u venama' donosi na primjeru jedne obitelji prikaz onoga o čemu pišem u akademskoj knjizi. Zbog toga smo na produktivan način održali promociju obje knjige u ZKM-u, kontrastirajući ta dva teksta - snagu činjenica, ali i snagu književnog teksta, koji nam govori o tome kako su ljudi sve to osjetili na vlastitoj koži i, ako su imali sreće, preživjeli i ponekad se čak i smijali.

Ušli ste u javni život kao pisac, dakle, s literarnim tekstom, a zatim ste se počeli baviti znanstvenim radom. Na koji način pomirujete te dvije karijere, koje se na neki način isključuju jer su to dva različita diskursa?

Postoji izrazita tenzija između ta dva diskursa, te dvije vrste pisanja i ta dva načina rada. Često osjećam frustraciju i podijeljenost s obzirom na to da sam odabrao da se paralelno bavim i jednim i drugim. Moje intelektualne potrebe, koje mi književnost nije mogla zadovoljiti, zadovoljava mi akademski i istraživački rad. Kad mi dosadi suhoparnost činjenica i izoliranost u akademskom radu, onda pokušavam književnim sredstvima obrađivati neke opsesivne teme, kojima se bavim zadnjih 15 godina.