Djelo, praizvedeno 1868. u Parizu, na libreto Michela Carréa i Julesa Barbiera prema adaptaciji Shakespearove drame Alexandrea Dumasa oca i Paula Meuricea, tako se prvi put izvodi na hrvatskim pozornicama.

No plemenita namjera nacionalnog kazališta zastala je na nekoliko stepenica na putu prema novom, uzbudljivom 'scensko-glazbenom otkriću'. Samo djelomičan razlog tome valja tražiti u neujednačenosti samog opernog naslova koji veoma slatkasto i sentimentalistički tretira priču o danskom kraljeviću (s bitno reduciranom dramom te sa sretnim završetkom za glavnog lika), a koji tek od osamdesetih godina prošlog stoljeća sramežljivo bilježi svoj povratak na repertoar opernih kuća. Ostale razloge moguće je detektirati u režijskim postupcima Michiela Dijkeme. Djelo, koje je već dovoljno utopljeno u 'grand opéra' konvencije, s epskim opsegom od pet činova i obligatnim baletom, nizozemski redatelj odlučio je još dodatno zaodjenuti u sjajeće kabaretsko ruho. Polukružna rotirajuća pozornica osvijetljena nizom žarulja te nekoliko epizoda inspiriranih music hallom trebali su vjerojatno pružiti kakav ironični odmak od ionako slabašne dramaturgije djela, no konačan rezultat zaustavio se negdje u ničijoj zemlji, na pola puta između komične farse i opernog spektakla, a nije pogođen nijedan od dva registra.

Bliski suradnici, koreograf Leo Mujić i kostimografkinja Claudia Damm, vjerno su slijedili redatelja, vidno raspoloženog za 'šou'. Tako primjerice nije bilo previše dvojbi oko kolorita kostima. Svi su akteri, osim 'bijele' Ofelije u sceni ludila, imali redom crne, sjajeće i kićene kostime, s nekoliko varijacija u pompoznim ovratnicima, širokim krinolinama te krznenim plaštevima. Nekoliko detalja tu je najuputnije što prije zaboraviti, poput prozirnih krinolina na Ofelijinom sprovodu, otužnog kostura koji simbolizira uskrsli duh mrtvog kralja, Hamletovog oca te minijaturnih šljokičastih kapica koje su nataknute članovima muškog zbora, iako se oni (upravo zbog toga) uporno utiskuju u pamćenje.

Bila je tu još pokoja nesretna epizoda, poput one s glumačkom družinom koja igra ubojstvo kralja i nezgrapnim lutkama, pogodnijim u kakvom dječjem kazalištu. Svijetla i dramski efektna epizoda bila je zapravo ona u kojoj je režiser odlučio napokon spustiti zastor, ostavivši Ofeliju da pred publikom sama odigra svoju scenu ludila, lišenu žmirkajućih svjetala. Na sreću publike, poklopilo se da je upravo ta 'stišana' scena, omiljena u repertoaru koloraturnih soprana, ionako jedan od glazbeno najzanimljivijih ulomaka opere.

U partituri koja u pravoj francuskoj maniri itekako ovisi o puhačkim dionicama (roga, klarineta, flaute) nedostajalo je mekoće i zaobljenosti, posebice među limenom sekcijom, dok je dirigent Hervé Niquet uspio barem donekle uvesti nešto discipline u orkestar. Među pjevačkom postavom druge večeri izvođenja gost George von Bergen u naslovnoj ulozi djelovao je uglavnom oporo, više kao da se napreže, s nimalo blistavom dikcijom francuskog jezika. Zapravo, jedina članica postave čiju je izvedbu obilježila artikulirana dikcija i čist, neukaljan ton jest Ivana Lazar u ulozi krhke Ofelije, dok je Dubravka Šeparović Mušović kao Hamletova majka Gertruda preglumljivala glasom i pojavom, što se posebice nepovoljno odrazilo na jednu od kvalitetnijih scena jedne pomalo neskladne opere - njezin duet s Hamletom u trećem činu. Mlađahni tenor Domagoj Dorotić trudio se barem scenski efektno dočarati Ofelijinog brata Learta, dok zboru, već ionako začudno odjevenom i nesviknutom na plesne pokrete, ne bi škodilo još proba.