Roman je objavljen u sklopu projekta 'Europa iznutra i izvana' Hena com-a, a uvodno je o njemu govorio urednik knjige i voditelj projekta Hrvoje Kovač, Istaknuo je kako je riječ o izvrsnom, na neuobičajen način pisanom 'romanu – rječniku stranih ljudi', iz pera pisca impresivne biografije.

'Osim pisanjem, Bruno Vieira Amaral bavi se književnom kritikom i prevođenjem, te je urednik časopisa LER. Za roman 'Bivše stvari' dobio je četiri važna književna priznanja: nagradu za knjigu godine 2013., Nagradu Fernando Namora 2013, te Nagradu PEN 2013., a naposljetku i Nagradu Jose Saramago 2015., jednu od najvažnijih nagrada za književnost napisanu na portugalskom jeziku', rekao je Kovač.

'Bivše stvari' prvi je roman toga autora, a riječ je o, kako je napomenuo, 'vrlo specifičnome djelu jer tu knjigu možemo čitati kao roman, ali i kao katalog – katalog pojedinaca i događaja važnih za jednu marginalnu portugalsku četvrt u kojoj sudbine ljudi bivaju isprepletene, a čitatelji imaju priliku otkriti jednu drugu stranu Portugala, koja izmiče standardnim prikazima te zemlje'.

Roman 'Bivše stvari' objavljen je u prijevodu s portugalskog Une Krizmanić Ožegović, koja je i prevodila online susret s književnikom.

Govoreći o formi svoje knjige, koja okuplja različite likove i događaje u spletu abecednim redom posloženih crtica te tako izbjegava preciznu kategorizaciju je li riječ o romanu, zbirci priča ili katalogu manje ili više fiktivnih likova, pisac je rekao kako je fragmentarna forma prije svega 'konstrukt, što je vrlo jasno već na prvi pogled, budući da u knjizi postoje i fusnote'.

'Dakle, već i sam vizualni identitet romana jasno daje do znanja da se radi o književnom konstruktu, i to su pravila te knjige: ta vidljivost konstrukcije. Tako da možemo odmah napustiti iluziju da se tu možda radi o nekakvom naturalističkom romanu ili romanu koji je ukorijenjen u nekakvom realizmu – jednostavno, on to nije', pojasnio je.

'Mene u književnosti zanimaju dvije stvari: prije svega me uvijek zanima taj neki ludički aspekt, a onda i taj jedan meta-literarni, odnosno, postmoderni pristup književnosti. Međutim, ono što nikako ne volim jest kada to ispadne na razini igre, gotovo kao neki literarni geg. Dakle, s jedne strane postoji ta ludičnost koja mi je u fokusu, dok je s druge strane životnost, život. To je ono čemu težim i u književnom i u životnom smislu', rekao je pisac.

Specifičnost ove knjige su brojne fusnote, za koje je autor pojasnio kako su mu one 'bile neka vrsta terapije za vrijeme pisanja, jer sam zahvaljujući njima mogao pobjeći od glavnog teksta i malo se zabavljati tamo negdje duž margina'. Istodobno, mogao se poigrati i očekivanjima čitatelja, budući da fusnote obično ne nalazimo u fikciji. 'U mojoj knjizi fusnote nije nužno čitati, čitatelj to slobodno može glatko odbiti, i neki su i odbili, što nalazim osobito zanimljivim', rekao je pisac.

Bruno Vieira Amaral (Barreiro, 1978.) diplomirao je modernu i suvremenu povijest na Sveučilištu u Lisabonu. Njegova su djela i 'Aleluia!' (2015.) te također nagrađivani roman 'Hoje estarás comigo no Paraíso' (2017.). Živi i radi u Portugalu. U sklopu projekta Literary Europe Live smješten je među deset najzanimljivijih pisaca i spisateljica aktivnih danas u Europi.

Knjiga puna malih ljudi i vječnih tema

U romanu 'Bivše stvari' pripovjedač je Bruno, mladić ne odveć perspektivne karijere koji se, rastavši se od supruge, nakon godina izbivanja vraća u rodni portugalski kvart k majci, ne bi li pronašao put kojim će krenuti dalje u životu. U potrazi za perspektivom koja mu je prijeko potrebna pomaže mu tajanstveni Virgílio, kvartovski fotograf koji zna sve o ljudima iz susjedstva, i koji će zauvijek utjecati na formiranje Brunine osobnosti i identiteta.

Pisac je otkrio kako Bruno, koji nosi njegovo ime, s njime dijeli i neke autobiografske crtice, ali je zapravo, kao i svi likovi te knjige, neka vrsta 'frankenšajna, kolaža mašte i svega onoga što čovjek pobere ovdje i ondje'. 'Bruno ima isto ime kao i ja i naravno da su neke stvari kod njega moje i dio mene, dok neke druge ipak pripadaju samo njemu. Tu sam na neki način uspostavio određenu igru s čitateljima', rekao je Vieira Amaral.

Virgílio je, s druge strane, 'zapravo jedna narativna strategija' koja rješava 'tehnički problem' s kojim se susreo promišljajući na koji će način njegov glavni protagonist doći do priča o svim ostalim ljudima iz četvrti. 'Za mene je ljepota toga lika u tome da on i nije stvarna osoba, pa ga možemo promatrati kao određenu zbirku kolektivnih sjećanja, ili kao neku vrstu medija preko kojega možemo doći do često skrivenih trauma, zločina, tajni', kazao je pisac.

Književna kritičarka Marija Ott Franolić ocijenila je kako je riječ o knjizi koja uspijeva svakodnevnicu pretvoriti u dobru literaturu. 'Spoj životnosti i literarnosti u pisanju Brune Vieire Amarala dobro se vidi: to definitivno jest književni tekst a ne dokumentarni, ali je to i tekst koji svakodnevicu iščitava s jedne meta-razine, dajući joj dodanu vrijednost i pomažući nam da bolje razumijemo mentalitet ljudi', kazala je Ott Franolić.

Roman je strukturiran fragmentarno, a sastoji se od likova - ljudi koje 'poznajemo i prepoznajemo' - koji abecednim redom nose poglavlja: tu su žena koja radi abortuse, lokalni pijanac, lokalni pjesnici, sitni lopovi, konobarice, majke koje su izgubile djecu.

'To su takozvani obični ljudi koji su sanjali velike snove ali ih je život slomio. To je zapravo knjiga puna malih ljudi i vječnih tema; jedan katalog 'običnosti', svakodnevnice, životnosti, ali je istodobno prepuna emocija i one sitne prašine koja svakodnevicu čini posebnom i drugačijom. Iako pisana fragmentarno, svi se ti isječci na kraju spajaju u priču i daju cjelovitu sliku. I to je snaga ove knjige', zaključila je.