Igoru Vuku Torbici to je prva režija u Zagrebu, no on nije nepoznat našoj kazališnoj publici. Na ovogodišnjim Danima satire vidjeli smo njegovu predstavu 'Razbijeni krčag' po Heinrichu von Kleistu koja je dobila nekoliko značajnih nagrada u regiji. Dobio je i nagradu kao najbolji student, bio je član žirija na Gavellinim večerima, upisao je doktorat i predaje na beogradskoj Akademiji.

Iako predstava još nije izvedena, već je izazvala histerične reakcije u dijelu javnosti zbog plakata na kojem je prikazano golo muško tijelo bez glave i s fotografijom ratnog razaranja na strateškom mjestu. Naime, udruga Vigilare zatražila je od zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića uklanjanje tog plakata, a zaštitu od pravobraniteljice za djecu.

Režija 'Hinkemanna' vaša je prva režija u Zagrebu. Kako ste za svoj redateljski debi u Hrvatskoj odlučili izabrati taj rijetko izvođen Tollerov tekst koji govori o invalidu koji je iz rata izašao lišen muškosti?
Taj tekst sam pročitao još na Akademiji u sklopu kolegija svjetske drame i kazališta i odmah sam ga poželio režirati u kazalištu. Usto, prošle godine obilježavala se obljetnica Prvog svjetskog rata koju su europska kazališta popratila sentimentalnim predstavama, a ja sam se htio suočiti s temom rata. Toller je taj tekst napisao 1922. u zatvoru i nije puno eksploatiran niti je bio često postavljan u teatrima, čak ni u Njemačkoj. Kazališno gledano, Tollerov 'Hinkemann' prilično je težak, on je spoj poetske tradicije i fantazmagoričnog svijeta ekspresionizma, tako da nije odmah spreman za scenu kao što su Ibsenovi tekstovi. Više je nalik na nepregledan tunel koji se mora očistiti i zatim motive izvući u prvi plan. Nastao je pod velikim utjecajem Buchnera i njegovog 'Woyceka', no u 'Hinkemannu' je odgovor na ono čuveno Woycekovo pitanje - gledamo li mi svijet koji nije normalan zato što je junak lud ili gledamo junaka koji je lud zato što svijet nije normalan određen pogledom kroz njegovu traumu koju još intenziviraju društveni pritisci namećući mu sram i stid.

Kakvo mjesto pisac Ernst Toller, poznat i kao veliki revolucionar, zauzima u povijesti književnosti? Kako se iz današnje perspektive gleda na njegove komade?
Neki tekstovi leže jako dugo dok ne budu ponovno otkriveni. Dobar tekst nikad ne nestane, on se može sakriti i spavati, ali na kraju se vrati jer progovara o ontološkim istinama između mene i vas. Toller je bio pripadnik lijeve ideje, odnosno, anarhije, antifašist, podrijetlom Židov, ali vrlo je bitno reći da mu to nije bila osnovna predaja - on je sudjelovao u ratu s jakim identitetom Nijemca, a onda se razočarao i vidio što znači razaranje i gubljenje samog sebe. Iz rata se vratio s određenim psihičkim posljedicama. Tema o kojoj je pisao bila je duboko u njegovom iskustvu, no ne zna se je li i sam imao ozljede o kakvoj je pisao u 'Hinkemannu', ali se zna da je otpušten iz bolnice u kojoj je imao nervni slom.

Budući da je 'Hinkemann' napisan između dva svjetska rata i obrađuje prilično provokativnu temu iz intimnog svijeta muškaraca, možete li reći kakve je reakcije izazvao u tadašnjoj Njemačkoj?
Nakon objavljivanja tog Tollerovog teksta izbili su prosvjedi desničarske omladine ispred kazališta u Dresdenu gdje je prvi put postavljen, a zatim i u Berlinu. Nisam siguran da taj tekst danas im takav potencijal, ali on progovara o onome što Nijemci tada nisu htjeli čuti, a to je da je cijeli narod izašao iz Prvog svjetskog rata kastriran, duhovno uništen, sakat i obogaljen, i da je sada to nacionalno njemačko tijelo trajno oštećeno i da više nikada neće biti isto. Dakle, Toller uzima temu spolno nemoćnog muškarca koji je obogaljen u ratu samo kao metaforu za ratom uništeno i obogaljeno društvo koje pati od duhovne impotencije. No uz to Toller otvara i pitanja o inertnosti srca i o otuđenju ljudi predviđajući da će takve posljedice rata neminovno dovesti do svakodnevice koja će sličiti na rat.

Može li se reći da Toller progovara i o tome da je rat poremetio ne samo odnose između žena i muškaraca nego i međuljudske odnose u cjelini?
Apsolutno. U nekom radikalnom konceptu mi smo mogli napraviti 'Hinkemanna' bez rata, samo kao posljedicu nekih ogromnih promjena koje su muškarce i žene postavili na liniju prirodnih neprijatelja. S druge strane, danas oko nas vlada neka kriza muškosti koja je izazvana između ostaloga i time što su žene u proteklim desetljećima dobivale više prava. No to je sporedna tema. Mislim da upravo taj muški princip lomi do kraja i ženski princip, a i sam sebe ždere.

Bi li poruka bila jednako snažna da se Tollerov junak vratio iz rata bez noge ili ruke, dakle, obogaljen, ali na društveno 'prihvatljiviji' način?
Moram priznati da nisam naišao na jasnu analizu koja bi objasnila zašto je Toller odabrao baš motiv muške nemoći kao metaforu društvenog stanja. Toller se bavi nemogućnošću tog čovjeka da stupa u intimne odnose sa svojom ženom, ne ključno zato što je kastriran nego zato što ne može nadmašiti sram i svoju osakaćenost, i stoga ne može povjerovati da je ljubav moguća bez toponima muškosti. S druge strane, svijet mu pokazuje i dokazuje da je stid indiciran upravo socijalnim okruženjem odnosno ljudima koji mu naređuju treba te biti stid zbog tvoje drukčijosti

Kako postavljate tekst i koja pitanja otvarate?
Odlučili smo da ni pod koju cijenu ne idemo u lokalno, pa čak ni u teme Prvog svjetskog rata, nego uzimamo paradigmatsku pojavu rata kao fenomena čovječanstva, a na taj način bavimo se i ostalim pitanjima poput nacionalizma. Sve što upućuje na današnje vrijeme, vidjet će se kroz aluzije, međutim to ne ilustriramo nekom jasnom dramaturškom intervencijom. Naša predstava bavi se ontološkom stranom tog teksta. Otvaramo teme intime, zajednice muškarca i žene, propadanja radničke klase i njenom nemogućnošću da uspostavi normalan život. Pritom se koristimo činjenicom da ovo društvo spektakla iskorištava osakaćenog čovjeka kao elementom svoje zabave i pažnje.

Kako ste zadovoljni radom s ansamblom ZKM-a?
Od mog skromnog iskustva rad s ansamblom ZKM-a donio mi je najviše zadovoljstva u radu. Glavnu ulogu Hinkemanna igra Rakan Rushaidat, jedan od najtalentiranijih glumaca s kojima sam radio, u kojem leži čitavo more potencijala, a tu je i mlada glumica Mia Biondić koja će sigurno stasati u veliku glumicu. Cirkus majstora, odnosno 'mastera of ceremony' koji vodi cijelu predstavu glumi Ozren Grabarić koji je idealan izbor za tu ulogu. Glumci ZKM-a nevjerojatno su spremni na pokušaje, probanja i promjene, imaju disciplinu i želju da se zajednički izbore s redateljem za predstavu.

Rođeni ste u Bosni, odrasli u Rovinju, a Školu primijenjene umjetnosti završili ste u Puli. Kako se dogodilo da ste okrenuli leđa dizajnu i posvetili se kazalištu i režiji, i to u Beogradu?
Sasvim slučajno. U Beograd sam otišao privatno, zbog djevojke, i tamo sam otkrio kazalište, dakle, vrlo kasno. Znam se našaliti i reći da sam se sakrio od kiše u kazalište. Zapravo, otišao sam na Bitef i očarale su me predstave koje sam vidio i odlučio sam se baviti kazalištem.

U Hrvatskoj je na Danima satire gostovao vaš 'Razbijeni krčag' u izvedbi beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Koji su vaši kazališni afiniteti?
Ne mogu se odrediti samo jednim predznakom kao što neki autori danas tvrde da se bave, recimo, samo političkim teatrom. Ja svaku priliku da režiram gledam kao na mogućnost da učim i otkrivam nešto što me zanima. Bitno mi je da me svaki proces pomiče, jednako kao i ljude s kojima radim. Kao što volim odabirati tekstove koji nisu eksploatirani i s kojima nismo zasićeni tako volim u glumcima s kojima radim pronaći nešto u njihovom izrazu što oni još nisu upotrijebili. Biram tekstove za koje mi ljudi kažu 'slomit ćeš zube na njima'. Mislim da je u redu da lomim zube dok učim.

S obzirom na to da ćete režijom 'Hinkemanna' u ZKM-u imati svoj debi pred hrvatskom publikom, kakva su vam očekivanja?
Ja sam jedan od onih koji kazalište želi ponovno usporiti što ne znači da ga želim učiniti dosadnim nego želim dobiti od publike pažnju i strpljenje za priču kako bi teme mogle zatvoriti. Želim zaustaviti vrijeme i postići da gledatelji odvoje vrijeme za kazalište i kažu 'OK, ovo je trenutak u kojem dopuštam kazalištu da djeluje na mene'.