Zadnjih godina arhitektima i struci se često diže kosa na glavi kada vide odnos investitora prema našoj hotelskoj baštini s potpisom njihovih poznatih kolega iz dvadesetog stoljeća. Poznato je, naime, da mnogi hoteli duž hrvatske obale koji su u prošlosti živjeli punim plućima i bili čak mjesta elitnog turizma, danas zjape prazni i u vrlo su lošem stanju. Kada se pak obnavljaju, nerijetko se ruše do temelja ili se obnavljaju na krajnje neadekvatan način, bez suglasnosti stručnjaka, konzervatora. Sudbina nekad vrlo poznatih hotela, poput Haludova na otoku Krku ili hotela Grand na Lopudu, tijekom posljednjih godina gotovo da se pretvorila u pravu trakavicu. Nerazjašnjeni imovinski odnosi, novi vlasnici, nepostojanje koncepta za obnovu, ali i namjenu, čekanje građevinskih dozvola i druge okolnosti u koje nećemo ulaziti, nisu išli u prilog tim zdanjima s potpisom velikih imena arhitekture, koja su godinama bila izložena propadanju. Navodno se situacija u posljednje vrijeme mijenja, i hotel Grand, djelo arhitekta Nikole Dobrovića, čeka obnovu prema projektu arhitektice Lucijane Peko, a isto se najavljuje i za Haludovo prema projektu akademika Borisa Magaša koji je bio projektant i prvog kompleksa.

Dok čekamo kako će se obnoviti ti dragulji naše hotelske baštine, podsjetimo da se u prošlosti više držalo do mišljenja struke nego što je to danas. Iako se o ukusima ne raspravlja, šteta je da smo tijekom obnove nekih hotela ostali zauvijek zakinuti za umjetnička djela uglednih hrvatskih umjetnika i pionira dizajna na ovim prostorima.

Libertas srušen do temelja

Prigodom obnove, dubrovački hotel Libertas, životno djelo arhitekta Andrije Čičin Šaina, nakon što ga je kupila turska korporacija Rixos, srušen je gotovo do temelja, a s tim činom nestalo je i ono malo što je ostalo od dekora s potpisom velikog umjetnika, kipara, dizajnera i slikara Raoula Goldonija. Kada je 2008. godine u zagrebačkome Muzeju za umjetnost i obrt održana retrospektiva njegova dizajna, mnogi su ostali iznenađeni vidjevši kako je nekad izgledala, prema Goldonijevoj zamisli, unutrašnjost hotela koji je u Čičin Šainovoj izvedbi postao antologijsko djelo hotelske arhitekture i uzorom mnogim arhitektima u svijetu. Hotel je izgrađen 1968. godine i izgledom je pratio prirodni pad obale i zakrivljenost uvale, a poseban naglasak njegovoj vanjštini dale su mu Goldonijeve zidne stijene reljefno obrađene s geometrijskim motivima koje su bile u funkciji balkonskih pregrada. Osim tih pregrada, Goldoni je, pak, u opremanju interijera ostvario ideju total dizajna – osmislio je svaki detalj, od rasvjetnih tijela i posuđa do podnih i stropnih oplata. Hotel Libertas je u svojoj prvoj fazi bio primjer vrhunskog spoja primijenjene umjetnosti i arhitekture, što je danas prava rijetkost.

„Za razliku od razdoblja 60-ih, 70-ih godina, pa čak i 80-ih, kada se jako pazilo da oni koji opremaju interijer hotela budu umjetnički potkovani i da rade kvalitetno, kao i projektant, danas je situacija takva da su u većini novoobnovljenih hotela iz tog razdoblja za opremanje zaduženi trećerazredni umjetnici, pa čak i lokalni amateri“, tvrdi povjesničarka umjetnosti Iva Körbler s Instituta za povijest umjetnosti.

„Čak i kada investitor razumije da mora napraviti dobar interijer, sav se novac potroši na skupi dizajnerski brendirani namještaj i rasvjetna tijela, gotovo da ne ostaje prostora za kvalitetna umjetnička djela. A da ne govorimo da često na zidovima tih hotela možemo vidjeti serigrafije i bezvrijedne slike“, zaključuje Iva Körbler.

Poštovati izvorni projekt

Hotel Grand, koji je kupila Atlantska plovidba 2004. godine, čini se da ipak neće biti obnovljen tijekom ove godine, kako je najavljeno, jer se još uvijek čeka građevinska dozvola. Dosad je očišćen i uklonjena je, prema nalogu konzervatora, dogradnja s početka sedamdesetih godina. Grand je inače zaštićeni spomenik kulture, izgrađen je 1936. godine i nekad je bio pojam turizma na Lopudu, no već je godinama zbog vrlo lošeg stanja izvan upotrebe. Prema riječima autora novog idejnog rješenja iz dubrovačkog studija „Arhitekt novi“, poštovat će se izvorni Dobrovićev projekt. Također, vodit će se računa o tome da se hotel prilagodi današnjim potrebama. Iako je Dobrović bio arhitekt ispred svoga vremena, hotel je ipak izgrađen 30-ih godina kada nisu postojale mogućnosti koje imamo danas. Novi projekt obnove predviđa i teniske terene na krovu, što je bila i Dobrovićeva zamisao koja, međutim, nikada nije realizirana. Da je taj arhitekt bio itekako napredan za ono vrijeme, dokazuje i to da je predvidio korištenje najsuvremenijih i najboljih materijala (tikovina na krovnoj terasi) i uređaja za hlađenje, grijanje, ventilaciju. Novi vlasnik prošle je godine najavio da će se prigodom obnove na neki način „vratiti u prošlost“, u doba Dobrovića. Sobe bi trebale biti uređene u stilu brodskih kabina i cijeli bi hotel trebao odisati morskim štihom. Dobrović je svoj hotel zamislio kompletno u betonu, čak su i kreveti bili betonski (hotel se često nazivao „spomenikom betonske arhitekture“), no odavno su uklonjeni, a u novoj izvedbi za sad nema govora o ponovnom uvođenju toga ne baš udobnog rješenja.

Još jedan primjer nepoštovanja naše arhitektonske baštine i njezine devastacije jest hotel Marko Polo na Korčuli, koji je 1961. godine izgrađen prema projektu klasika hrvatskog dizajna i arhitekture Bernarda Bernardija. Nažalost, ništa nije preostalo od Bernardijeva total dizajna u interijeru i danas je hotel opremljen prosječnim, serijskim namještajem.
Kompleks Haludovo u Malinskoj na otoku Krku sedamdesetih je godina bio na glasu kao okupljalište elite, gdje su se služili jastozi i šampanjac u neograničenim količinama. No zlatno doba Haludova Borisa Magaša daleko je iza nas i danas je to još jedan od primjera devastacije naše vrijedne hotelske baštine. Magaš je napravio novi projekt prilagodivši ga današnjem trenutku, no vrlo je uzak krug onih koji vjeruju da će se vlasnik toga hotelskog kompleksa, jedan armenski biznismen, doista odlučiti na gradnju luksuznih hotela prema zamisli poznatog arhitekta. Na tom dijelu Jadrana još je jedan primjer hotela koji su postali dijelom baštine, Uvala Scott kod Kraljevice s potpisom Igora Emilija iz 1969. godine. To je hotelsko naselje začudo u dobrom stanju i u funkciji, za razliku od mnogih drugih primjera.

Hotel „Šipan“: primjer koji treba slijediti

Da duž hrvatske obale ipak ima primjera dobre obnove starih hotelskih zdanja svjedoči hotel Šipan smješten na istoimenom otoku u samom središtu mjesta Šipanska Luka. Upravo je taj hotel ovih dana dobio prestižnu nagradu „Zlatna palma“ koju dodjeljuje specijalizirani časopis za putovanja „Geo Saison“. Žiri kojeg čine eksperti za turizam i novinari koji prate turizam dodijelili su tom šarmantnom i nedavno obnovljenom hotelu prvu nagradu, „Zlatnu palmu“, u kategoriji najboljeg putovanja s djecom.

Prema riječima Dubravka Ranilovića iz tvrtke „Petral Projekti“ u čijem je vlasništvu hotel, ta se nagrada ne dobiva ako se nude samo sunce i more, ona se dobiva za izniman trud.

Nekadašnja tvornica maslinova ulja 1979. godine pretvorena je u hotel koji je 2007. godine kompletno obnovljen prema projektu arhitekta Tonija Pokovića i tvrtke „AP Projekt“ iz Dubrovnika. Prilikom adaptacije poštivao se prvotni oblik zdanja koje je u potpunosti ostalo u postojećim gabaritima. Obnova je prvenstveno bila usmjerena na poboljšanje funkcionalnosti i unutrašnje uređenje. Hotel, sa svojim smještajem u zaljevu i pogledom na Elafitske otoke, pored ugodnog i ukusno uređenog interijera s potpisom dizajnerice Tine Vrdoljak Ranilović privlači nizom dodatnih sadržaja od gastro do kulturne ponude. Sve sobe imaju pogled na more ili na slikovito renesansno mjesto Šipansku Luku. U sastavu hotela, uz glavnu zgradu koja je smještena na rivi, je i jedna stara vila.