Prije točno stotinu godina, na današnji dan, 17. ožujka 1914., umro je veliki hrvatski književnik Antun Gustav Matoš. Riječ je o autoru čije se značenje za razvoj hrvatske književnosti ne može precijeniti, o čemu smo porazgovarali s profesoricom Filozofskog fakulteta Dubravkom Oraić Tolić, autoricom knjige 'Čitati Matoša' u izdanju Naklade Ljevak te urednikom Hrvatske književne enciklopedije Velimirom Viskovićem i mladim piscem Nevenom Vulićem
DUBRAVKA ORAIĆ TOLIĆ
Koliko je Antun Gustav Matoš danas aktualan autor?
Matoš je danas aktualniji nego ikada. Nije čudno što su njegove pjesme poput 'Utjehe kose' ili 'Notturna' vrijedne danas kao i u doba kada su napisane. Kao veliki estet i poklonik svjetske kulture Matoš je stvorio estetske oblike onkraj povijesnih stilova u kojima je pisao i ideja koje je zastupao. Ono što je doista čudno to je neobična aktualnost njegovih feljtona. Mi smo se danas u mnogim političkim i gospodarskim prilikama, od loše privatizacije do pristupanja novoj nadnacionalnoj zajednici, vratili u Matoševo doba. Tako su Matoševi feljtoni dobili čar začudne aktualnosti.
Može li se Matoša smatrati nacionalnim pjesnikom? Kakav je njegov odnos prema Hrvatskoj i hrvatstvu?
Matoš je bio starčevićanski pravaš do posljednjega daha. Legenda kaže da je nekoliko dana uoči smrti, dakle u ovo vrijeme prije sto godina, rekao: 'Stekliš sem bil i stekliš bokibokme bum vumrl.' Ratovao je protiv tadašnje hrvatsko-srpske koalicije i 'vidovdanskih' Jugoslavena i izgradio vrlo dosljednu koncepciju nacije. Ta se koncepcija sastoji od tri sloja: političkoga modela nacije (oblik državljanstva, politički su Hrvati svi hrvatski građani bez obzira na etničku, rasnu i vjersku pripadnost), kulturnoga modela (etnički sloj nacije, zajedništvo hrvatskih kulturnih tradicija, simbola i vrijednosti) i primordijalnih elemenata (ljubav prema krajoliku, intimna vezanost uz ljepotu prostora). Volio je Hrvatsku kao ideju, tradiciju i zemlju, a kritizirao i karikirao svoje suvremenike. Poznat je Matošev iskaz: 'Hrvatska neka nam bude utjeha proti mnogim Hrvatima.'
Što je ono obavezno što bi svatko od Matoša treba pročitati?
Svatko u Matošu može naći sebe. Za početak predlažem pročitati, primjerice, pjesme 'Đurđic' (počinje proljeće!), 'Staru pjesmu' ili 'Gospu Mariju', poemu 'Mòra', pripovijetku 'Camao', putopis 'Oko Lobora', feljton 'Silom budala'... Ali, to je samo uvod u čarobni troslov: AGM.
NEVEN VULIĆ
1. Je li A. G. Matoš i danas aktualan autor, koliko je on uopće dio hrvatske sadašnjosti?
On je danas sasvim sigurno aktualan i važan pisac, samo je pitanje komu točno, i iz kojih razloga. Nije ni za očekivati da će ljudi na plaži čitati njegove oglede o likovnim umjetnostima, ali primjerice - sva JAZU izdanja njegovih 'Sabranih djela' koja sam uzeo u Knjižnici Vladimira Nazora bila su posuđena prvi put, premda su izdana početkom 70-ih. Šteta da se ovakva izdanja ne posuđuju malo više, ali ipak, s onim školskima je sasvim druga stvar.
2. Što je specifično u Matoševim putopisima, o kojima ste govorili na skupu posvećenom stogodišnjici pjesnikove smrti?
Prvo, kada sam birao navode iz njegovih ovakvih ili onakvih putopisnih tekstova, došlo mi je da jednostavno odustanem od pisanja o njemu i samo njega citiram: teško mi ga je rezati i putopisno-biografski je izuzetno svjež i zanimljiv. Drugo, njegov povratak u Hrvatsku nakon dugogodišnjeg europskog izbivanja otkrit će modernog Matoša koji će ostaviti snažan trag na našoj književnosti - vratio se Matoš koji promatra novim očima. Prepoznat će kulturnu ksenofobiju i dati svoju oštru ocjenu – Hrvati ne poznaju ni sebe pa ne mogu ni svijet.
VELIMIR VISKOVIĆ
Matoš je naš prvi pisac koji je pisao modernim stilom te nije imao anakron stav prema književnosti. Matoš je zapravo stvorio modernu hrvatsku frazu, no vjerujem da bi onda današnjim lektorima bila možda nedovoljno čista. U književnom i intelektualnom smislu Matoš je bio orijentiran prema Parizu te je u Hrvatsku prenosio iskustva svjetske intelektualne scene. Po današnjim kriterijima Matoš je daleko od političke korektnosti pa je primjerice pisao o 'čifutima', s time da je time zapravo napadao židovske bogataše, a ne sirotinju. Bio je eksplicitni nacionalist, pravaš i zagovornik neovisne Hrvatske, uvijek u sukobu s jugoslavenskom idejom. No imao je kompleksan odnos sa Srbijom; živio je nekoliko godina u Beogradu i tamo se integrirao u društvo. Pisao je i protiv feministkinja svoje epohe, a s druge strane uvijek je izražavao simpatije prema emancipiranim ženama. Unio je duh politike u svoje polemike, u kojima je bilo nemilosrdan i često prelazio granice korektnosti; znao je biti prljav polemičar. Time je utjecao na Krležu, Marinkovića, Šoljana, zapravo sve kasnije polemike u hrvatskoj književnosti.
