Rođen 7. srpnja 1893. u Zagrebu u građanskoj obitelji, unatoč relativno skromnu statusu roditelja Krleža je stekao solidno obrazovanje. Godine 1913. počinje raditi u zagrebačkim novinskim redakcijama i objavljivati prve književne priloge, te postaje profesionalnim književnikom.

Kazališta i nakladnici počeli su 1920-ih prihvaćati Krležinu suradnju, pa su on i njegova supruga Bela, pošto je potkraj 1920-ih dobila stalni glumački angažman, postali istaknut umjetnički par, a njihov je dom na zagrebačkom Tuškancu sve do njihove smrti bio važnom točkom zagrebačkog društvenog života.

Osim kao umjetničkom koncepcijom, Krleža je književnošću trajno bio zaokupljen i kao kulturnim modelom. Njegovi su časopisi 'Plamen', 'Književna republika' (1923.–27.), 'Danas' i 'Pečat' (1939.–40.) orijentacijska polja hrvatskog modernizma; sudjelovao je pri pokretanju i određivanju smjera dvaju najznačajnijih književnih časopisa druge polovice 20. stoljeća – 'Republike' i 'Foruma'; neprestano je u novinama i na javnim forumima kritički raspravljao, te je aktivno sudjelovao u pripremi izvedbi svojih drama i u redigiranju i objavljivanju svojih djela.

Bio je pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskoga društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske.

Najpoznatije djelo Krležina dramskoga opusa svakako je glembajevska trilogija 'U agoniji' (1928.), 'Gospoda Glembajevi' (1928.) i 'Leda' (1932.). Napisao je i niz novela, pripovijesti i romana ('Povratak Filipa Latinovicza', 'Na rubu pameti', 'Banket u Blitvi', 'Zastave'), te jedanaest zbirki pjesama, među kojima je najistaknutija i najpoznatija 'Balade Petrice Kerempuha' (1936.). Pisao je i eseje, a u njegovu bogatu književnu ostavštinu ulaze i brojni dnevnički zapisi i memoarska proza.

U drugoj polovici 20. stoljeća Krleža je bio jedna od najprominentnijih intelektualnih figura tadašnje Jugoslavije, često usko povezan s predsjednikom Titom. Nakon Titove smrti 1980., te osobito nakon smrti supruge Bele u travnju 1981., Krleža je veći dio posljednje godine života proveo depresivan i bolestan. Preminuo je u svojem domu na Gvozdu u ranim jutarnjim satima 29. prosinca 1981. Gvozd je danas pretvoren u Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže.

U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim i neusporedivim pojedinačnim prinosom - djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti, Krleža je stvorio bogat opus nekih od najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti 20. stoljeća.

Premda je bio utjecajna figura društvene nomenklature i najprevođeniji hrvatski pisac svojega doba golema opusa (njegova sabrana djela obuhvaćaju između 50 i 80 svezaka svih književnoumjetničkih žanrova), utemeljitelj Leksikografskoga zavoda (koji danas nosi njegovo ime), te pokretač i glavni urednik niza enciklopedija, Krleži za života nisu bila objavljena cjelovita djela.

Njegova se rukopisna ostavština većim dijelom danas čuva i obrađuje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Godine 1993.–98. objavljena je enciklopedija posvećena Krležinu životu i radu ('Krležijana', I–III), a 2000. je započeto izdavanje njegovih sabranih djela.

U povodu obilježavanja 120. obljetnice rođenja velikoga književnika, brojne hrvatske kulturne institucije organizirale su niz prigodnih događanja, a Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) tim je povodom najavila otvorenje Atrija Miroslava Krleže u zgradi Knjižnice HAZU na Strossmayerovom trgu u Zagrebu, gdje će se nalaziti stalni izložbeni postav posvećen jednome od Akademijinih najistaknutijih i najutjecajnijih članova.