Povod intervjuu sa Simonom Goldstein njezina je zanimljiva knjiga 'Poduzetništvo u kreativnim industrijama' koju bi trebali pročitati svi zainteresirani za kulturnu politiku.

Za početak, možete li definirati što su to kreativne industrije?

Kreativne industrije relativno su nov koncept koji je evoluirao iz pojma 'kulturnih industrija' i 'kreativnih umjetnosti', spajajući pojedinačni talent kreativnih umjetnosti s masovnim pristupom kulturnih industrija, u kontekstu novih medijskih tehnologija i u sklopu nove ekonomije znanja, a za korištenje novonastalim interaktivnim građanima potrošačima. Najkraća definicija, a koja obuhvaća sve najvažnije je sljedeća: kreativne industrije one su industrije čije aktivnosti imaju korijen u individualnoj kreativnosti, vještini i talentu te koje imaju potencijal za obilje i kreiranje radnih mjesta kroz generaciju i eksploataciju intelektualnog vlasništva.

U Hrvatskoj se tek nedavno, u proljeće 2015., pojavio prvi popis tzv. kulturnih i kreativnih industrija koji obuhvaća sljedeće sektore: muzeji, knjižnice i baština, umjetnost, glazba i izvedbene umjetnosti, dizajn, film, fotografija, zanati (umjetnički obrti), arhitektura, računalni programi, igre i novi mediji, elektronički mediji, izdavaštvo i oglašavanje, tržišno komuniciranje.

Postoje li i koje su negativne strane koncepta kreativnih industrija? Naime, ta se sintagma može čitati kao proturječna - kreativnost se asocira s nečim slobodnim, razbarušenim, područjem mašte, a industrija je ekonomski termin… Što ako industrijski dio ubije kreativni dio?

Često se brkaju pojmovi kulturna industrija i kreativna industrija iako se ne radi o sinonimima, pa bih krenula od tih razlika. Prema 'Zelenoj knjizi' Europske komisije, te su industrije definirane na sljedeći način: kulturne industrije one su industrije koje se bave proizvodnjom i distribucijom robe i usluga za koje u trenutku njihova nastanka smatramo da posjeduju određene značajke, uporabu ili svrhu koji utjelovljuju ili prenose kulturni izraz, bez obzira na svoju komercijalnu vrijednost. Osim tradicionalnih umjetničkih sektora (izvedbene umjetnosti, vizualne umjetnosti, kulturne baštine – s javnim sektorom), uključuju film, DVD i video, televiziju i radio, videoigre, nove medije, glazbu, knjige i tisak. Kreativne industrije one su koje koriste kulturu kao polazišnu vrijednost i posjeduju kulturnu dimenziju iako su njihovi rezultati uglavnom funkcionalni i uključuju arhitekturu i dizajn, grafički dizajn, modni dizajn i oglašavanje.

Sintagma stoga nije proturječna – ona ustvari odražava promjene društvenih procesa, a ne samo ekonomskih. Ono što također tek većina nas treba spoznati jest to da kultura dovodi do ekonomskog razvoja i rasta, a nije njihova posljedica. Kreativne industrije to su dokazale.

U knjizi pišete o različitim vrstama kreativnih industrija. Jeste li u pripremi i istraživanju naišli na neke uspješne primjere realizacije ideje kreativne industrije koju su vas posebno oduševili?

Za potrebe istraživanja obradila sam jedan izvanredan primjer u nas i napisala opsežnu studiju slučaja. Knjiga je namijenjena onima koji već jesu u kreativnom sektoru, bilo kao poduzetnici, inovatori ili umjetnici, bilo kao donositelji odluka i kreatori strategija te stoga opširni case study nije bio primjeren ovom izdanju.

Riječ je o kazalištu Mala scena iz Zagreba - rijetkom primjeru uspješnog poduzetništva u kulturi. To je kazalište uistinu metafora za sva ona kreativna poduzeća na marginama društva, koja djeluju kao privatna poduzeća, boreći se sa svim teškoćama kao i svi drugi poduzetnici, unatoč činjenici da obavljaju djelatnost od općeg dobra za zajednicu na lokalnoj, a i nacionalnoj razini. Usprkos tome što ih se percipira kao privatni sektor – a podliježu istim zakonima kao i druga poduzeća, plaćaju porez i imaju posve nepovlašten položaj pri traženju financijskih sredstava – za neke (banke) 'nisu dovoljno profitabilni', dok su za druge (Grad, država) 'previše profitabilni'. Takva ih je situacija primorala da se planski odnose prema svom pozicioniranju, te su dobar primjer proaktivnog, informiranog, agilnog i uspješnog kreativnog poduzeća, prepoznatog i od kulturne i šire javnosti, kako u Hrvatskoj, tako i u regiji te na međunarodnom planu. Pri analizi rada kazališta, njegove strategije i poslovanja, susrela sam se s višestrukim pozitivnim iznenađenjima: u pogledu razine samosvijesti, ocjenjivanja vlastitoga rada, strogosti u zadovoljavanju umjetničkih kriterija te permanentnom traganju za inovativnim rješenjima i izvrsnošću  koje traži voditelj kazališta.

406978,425612,426969,417034
Od kojih država Hrvatska može učiti kad je riječ o kreativnim industrijama? Gdje su one zakonski dobro regulirane te kreativno i poslovno uspješne?

Ima sjajnih primjera za dobro razvijene kreativne industrije, već počevši od Austrije, pa do najuspješnijih poput Velike Britanije, Australije, Singapura... Nema univerzalne politike i legislative koja će zajamčiti uspjeh, no uočljivo je sljedeće: sve što su te zemlje postigle postignuto je tek kada su uložena sredstva i napor za jačanje kreativnog sektora, u vidu potpora kreativnim poduzećima  - bilo kroz izravne novčane potpore, bilo u obliku olakšica svih vrsta: poreznih, za zapošljavanje i slično - obrazovanje i usavršavanje, uz naglasak na međusektorsku suradnju i inovacije.

Kako razvijena kreativna industrija utječe na gospodarski rast?

Mnogi još ne percipiraju činjenicu da su kreativne industrije dodatni generatori prihoda, ali i glavni pokretači u mnogim svjetskim ekonomijama. Napose se njihovo značenje može uočiti u turizmu (ne isključivo u kulturnom turizmu), i to u zemljama koje nemaju prirodna bogatstva zanimljiva turistima, a kreativne industrije imaju vrlo visok udio u njihovu BDP-u. U zemljama s velikim prirodnim bogatstvom, koje je ujedno i glavni generator prihoda, kreativne industrije dodatno osnažuju tu granu gospodarstva. 

S obzirom na to da se smatra da je kultura novo ekonomsko oružje Europe i svijeta, da je kreativnost presudni izvor prednosti na tržištu, a da je kreativna industrija jedini mogući oblik poduzetništva u budućnosti, mislim da nemamo izbora. Nova ekonomska klasa – kreativna klasa, vjerojatno će dominirati u skoroj budućnosti (kao što je radnička klasa dominirala početkom i u prvoj polovici 20. stoljeća, a uslužna u drugoj polovici 20. stoljeća), kao pokretač razvoja i kao izvor promjena. To su dovoljno jaki razlozi kojima bi se nužno morali baviti i ekonomisti, i donositelji odluka, ali i poduzetnici sami.

Prema europskim istraživanjima, kultura je sve važnija u razvoju gospodarstva u EU-u jer sudjeluje s ukupno 4,5 posto BDP-a, obuhvaćajući više od 8,5 milijuna radnih mjesta!

Kako je aktualna ekonomska kriza utjecala na kreativne industrije?

Kreativne su se industrije pokazale otpornijima od ostalih industrija u vremenu najjače ekonomske krize. Iskustva nekih drugih zemalja pokazala su da je ovaj sektor pokazao veću otpornost u vrijeme krize na način da je, ili stagnirao, ili čak pokazao blag rast te potpora ovom sektoru može biti i jedna od mjera za borbu protiv recesije i čak okretanje trenda prema rastu.  Razlozi otpornosti ovog sektora raznovrsni su, sigurno ne u svim društvima i zemljama jednaki, no jedan od razloga što tržište kreativnih usluga i proizvoda nije zamrlo jest i taj što su ljudi i u vrijeme krize željni iskustava, bilo kroz kulturu, zabavu ili odmor. Stoga će radije odvojiti novac za nezaboravna životna iskustva, koja mogu, a i ne moraju biti povezana sa statusom, ali su u svakom slučaju simbol načina života u današnjem društvu.

Navedene činjenice potvrđuju značaj ove, službeno i stvarno zanemarene grane te ukazuju na prostor na koji treba obratiti pozornost – na kreativne ljude s kreativnim poslovima koji su bili u stanju u vrijeme najveće krize proizvesti dodanu vrijednost. Učinak kreativnih i kulturnih industrija dvojak je, ekonomski i neekonomski, a oba su važna za razvoj zdrava suvremenog društva.

Kakav je odnos državne politike u Hrvatskoj prema kreativnim industrijama? Što se može poboljšati i kako?

Mogu slobodno reći da do prošle godine nije bilo interesa za kreativne industrije, ako se ne uzme u obzir osnivanja Hrvatskoga klastera konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija prije nekoliko godina. Kultura i umjetnost i sve što je vezano za njih ispadaju neželjeno dijete onog trenutka kad ih se gleda mimo područja kojim upravlja Ministarstvo kulture. Državna politika prema kreativnim industrijama nije postojala.

Ipak, napredak je postignut. Prvi put sedam ministarstava potpisalo je Izjavu o namjeri poticanja razvoja kreativnih i kulturnih industrija u RH, 2. studenoga 2015.. Nakon toga je osnovano i Međuresorno vijeće s njihovim predstavnicima kojemu je zadatak, među ostalim, i izrada nacionalne strategije. Nepoznato mi je što se potom dogodilo, jer je dolaskom nove vlade očito zastao i taj proces. Nadam se da je to samo privremeno i da će se nastaviti suradnja i rad na izradi Strategije, za koju držim da je temelj svih drugih politika i mjera koje se moraju sustavno donositi i izvoditi. Upravo ta situacija te činjenica da dosad u Hrvatskoj tema poduzetništva u kreativnim industrijama nije obrađivana niti je zastupljena ijednom postojećom javnom politikom ili strategijom Vlade RH, motivi su za objavljivanje knjige.

Zašto je važan veći angažman politike u pomoći razvoju kreativnih industrija?

Iskustva u svijetu pokazuju da kreativne industrije opstaju, razvijaju se i rastu, unatoč krizi te zaslužuju pozornost donositelja odluka. Ključni su faktori za razvoj poduzetništva u kreativnom sektoru poticanje mladih, studenata, početnika poduzetnika ili već iskusnih kreativaca na poduzetnički inovativna rješenja, korištenje postojećih potencijala i razvijanje osobnoga poduzetničkog potencijala te sustavan rad na stvaranju pozitivne poduzetničke, ali i investicijske klime za kreativna poduzeća kao generatore radnih mjesta koja društvu daju dodanu vrijednost, jer su često orijentirana ne samo na tehnologiju i inovacije već i na održivi razvoj, društveno odgovorno poslovanje i socijalno poduzetništvo. Tu Hrvatska ima zaista puno prostora za promjene.

Dugi ste niz godina u izdavaštvu. Kakvo je trenutačno stanje u tom sektoru?

Unatoč tome što se kreativni sektor pokazao nevjerojatno otpornim u vrijeme recesije i krize, a što potvrđuje i istraživanje 'Mapiranje kreativnih i kulturnih industrija u Republici Hrvatskoj'. Naručitelj je bio Hrvatski klaster konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija, a izvoditelj Ekonomski institut, tj. stručni tim autorica koje su činile Ivana Rašić Bakarić, Katarina Bačić i Ljiljana Božić, a studija je završena u svibnju 2015. To istraživanje pokazuje da izdavaštvo najlošije stoji i praktički jedini je sektor koji je u stalnom padu. Bez donošenja politike prema knjizi, i bez mjera kojima će se zaustaviti daljnje raspadanje sektora, ne vidim svijetlu budućnost izdavaštva u Hrvatskoj. Problem je u drastičnom padu kvalitete, ali i kvantitete produkcije. Da ne bi ispalo da se žalim općenito, navest ću još samo par činjenica: manji broj naslova, skupa produkcija, manji broj kvalitetnih prijevoda, manje naklade, manje otkupa knjižnica, smanjivanje sredstava knjižnicama i, naravno, pad kupovne moći građana koji se izravno odražava na konzumaciju kulture, a na kupnju skupih knjiga pogotovo.

Među osnivačima ste Knjižnog bloka. Tijekom godina ste predstavili brojna istraživanja i konkretne ideje za bolje kulturne politike. Je li išta od toga percipiralo Ministarstvo kulture (i ostale institucije) na odgovarajući način?

Knjižni blok je u niz navrata pokušao ostvariti suradnju s Ministarstvom kulture u prošlom mandatu te će nastojati ostvariti suradnju i s ovim sastavnom Ministarstva kulture. Kao jedine uspješne momente mogu navesti potporu od 25.000 kuna za Istraživanje tržišta knjiga u RH, projekt koji provodimo sa Zajednicom nakladnika i knjižara već nekoliko godina. Noć knjige i navedeno istraživanje vidim kao jedini pozitivni pomak u sektoru od razdoblja krize nadalje.

No, nažalost, ne mogu reći da su prijedlozi, komentari, sugestije i preporuke koje smo do osnivanja Knjižnog bloka 2011. upućivali Ministarstvu bili percipirani, prije bih rekla da smo bili ignorirani. Pred kraj mandata ministra Berislava Šipuša, potkraj 2015., došlo je do pomaka utoliko što smo se prvi put uopće sastali s ministrom, predložili izradu Strategiju za knjigu, nakladništvo i promicanje čitanja te je bilo dogovoreno da se navedena i izvede, i to u sklopu cjelovite Nacionalne strategije za razvoj kulturnih i kreativnih industrija, čija je izrada tada bila dogovorena s Hrvatskim klasterom konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija. Zapravo, tportal.hr je bio jedini koji nas je tada popratio. 

Jesu li se neki vaši prijedlozi pretočili u dobru praksu hrvatske kulturne politike?

Unatoč činjenici što smo objavili rezultate mapiranja nakladništva i sektora knjige kao kreativne industrije u Hrvatskoj, što je i prvi takav slučaj (Knjiga u fokusu: Potpora kreativnoj industriji. Stručna analiza i preporuke za uređenje tržišta knjiga i širenje kulture čitanja u RH) naši prijedlozi nisu bili raspravljani niti smo ikad bili pozvani da elaboriramo preporuke, a kamoli da predložimo detaljno način za izvođenje istih. Ako nacionalna strategija za poticanje čitanja konačno bude usvojena, moći ćemo reći da smo djelomice bili uspješni.

Također, želim istaknuti važnost izrade Nacionalne strategije za razvoj kulturnih i kreativnih industrija i unutar nje i navedene strategije koja se bavi knjižnim sektorom. Knjižni blok je potaknuo izradu te strategije koja će biti prva koja objedinjuje vrlo fragmentirani sektor, jer su u njezinu izradu uključeni predstavnici profesionalnih društava, od autora i prevoditelja do nakladnika i knjižara. Time se konačno približavamo međuinstitucionalnoj i međusektorskoj suradnji, bez kojih izrada takve strategije ni nema smisla.

Kako komentirate imenovanje Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture i njegove odluke koje se tiču knjižnog sektora?

Kultura je svakoj našoj vladi najmanje važan sektor i niti jedna vlada još nikad nije sročila suvislu strategiju kulturnog razvitka, ako zanemarimo 1999. i tadašnje napore dijela naših intelektualaca. Međutim, vjerujem da je ministar Hasanbegović ozbiljno shvatio svoj posao. Imenovanje ministra Hasanbegovića doživljavam kao planski čin Vlade da prodrma sektor kulture na svim razinama, a što će se odraziti na društvo općenito – i već se odražava. S obzirom na rad Ministarstva kulture u prijašnjem razdoblju, jasno je da bilo potrebno napraviti poprilično radikalne i drastične promjene. No ukidanje potpora za neprofitne medije, i to iz sredstava koje dolaze iz lutrije te raspuštanje povjerenstva ne vidim kao pravi put za takvo što.

Odluke koje sam vidjela a koje se tiču knjižnog sektora zasad su tek dodijeljene potpore književnim manifestacijama i knjižarama te časopisima. Još se čekaju rezultati potpora za nakladnike i otkupi knjiga za knjižnice. Razočarana sam dodijeljenim potporama za programe knjižara, no, koliko sam vidjela, prijava je bilo očito malo i pitanje je koliko su kvalitetne bile. Što se tiče časopisa, vjerujem da došlo do zaokreta u skladu s očitim planom da se prestane s klijentelizmom jedne vrste koje je vladalo u Ministarstvu kulture, no bojim se da će se samo zamijeniti s klijentelizmom druge vrste... Ne bih rekla da je došlo do tektonskih poremećaja, i vjerujem da su neke odluke, koliko god neugodno zvučale, bile pravno, legalistički opravdane, no za neke smatram da je upitno koliko su zaista korisne – jer izvana izgledaju kao čisto izražavanje političke moći, a ne rezultat odabira po kriteriju izvrsnosti i ostalim kriterijima.

Na kraju, što se tiče imenovanja ministra, ono što me smeta nije stranačka pripadnost, jer smatram da HDZ sigurno ima dobrih, vrlo jakih članova koji bi dobro obavljali dužnost ministra kulture već manifestiranje stavova i politike koje smatram da su posve neprihvatljivi svakome društvu u današnje vrijeme.